Redakcija Na dvoru japanskog cara u današnjem Kyotu (Heian Kyu) bilo je na prijelazu 10. u 11. stoljeće vrlo živo. Već nekoliko vjekova stvarnu vlast u zemlji ima bogati klan Fujiwara koji se raduje rođenju svakog ženskog djeteta, jer ono garantira moć obitelji. Čim djevojčica uđe u trinaestu godinu života, mogu je udati za cara kojemu uvijek treba zlata za izdržavanje ogromnog i raskošnog dvora. Tako se uzajamno dopunjavaju moć i bogatstvo. Zbog stalnih dvorskih ceremonija kojima je dužan prisustvovati kao svjetovni i vjerski poglavar, car abdicira u korist svog maloljetnog sina u čije ime vlada carski namjesnik (sessho) a to je u pravilu djed djeteta, odnosno vođa klana Fujiwara. Povjesničari tvrde da je u razdoblju Heian vladavine obitelj Fujiwara dala 21 carskog namjesnika, koji su prvenstveno štitili interese svoje široke obitelji. Zato je obitelj Fujiwara s radošću čekala rođenje svakog ženskog djeteta.
Na carskom se dvoru živjelo raskošno i bezbrižno. Oslobođena materijalnih briga, dvorska se kamarila mogla prepuštati brojnim ceremonijama, ritualima, spletkama i umjetnosti. Krajem 10. stoljeća Japan se politički već udaljio od Kine, ali u javnom životu i dalje koristi kinesko pismo i jezik. Razvoju japanske kulture pridonijelo je stvaranje japanskog pisma kana (hiragana i katakana) kojim su pisale dvorske dame na japanskom jeziku i tako, gotovo usput, stvorile veliku japansku prozu u kojoj značajno mjesto zauzimaju dvije književnice; Murasaki Shikibu i Sei Shonagon. Sudbina dviju žena bila je slična. Obje su živjele u Heian–Kyu, obje svoje široko obrazovanje zahvaljuju svojim očevima koji nisu mislili da je ono privilegija muškarca, obje su postale dvorske dame, samo što su služile dvije suparničke carice koje su pripadale obitelji Fujiwara i živjele u carevom dvoru, ali strogo odijeljene pa je sporno, jesu li se obje književnice ikada upoznale.
Sei Shonagon (966. – 1025.) naslijedila je spisateljski talent od oca, poznatog pjesnika Kiyohara no Motosuke. Nakon propalog braka, u 26. godini života postaje dvorska dama carice Sadako i u razdoblju od deset godina piše svoje prozno djelo „Zapisi s uzglavlja“.
Kakva je bila njezina sudbina nakon caričine smrti, možemo samo nagađati. Zna se da je još desetak godina ostala na dvoru. Neki teoretičari pretpostavljaju da se opet udala, drugi da je otišla u samostan, ali nakon 1017. godine postoji samo jedan zapis o nekoj ruševnoj kolibi u kojoj, navodno, živi Sei Shonagon.
Je li njen kraj zaista bio tako jadan, ne možemo znati, ali znamo ponešto o njenom životu na dvoru. Kao osobna caričina dvorska dama imala je mnoga zaduženja. Pomagala je carici odabrati haljine i nakit za razne prigode, što nije bilo lako, jer se carica presvlačila po sedam puta dnevno, a posebno su podrobne bile pripreme kada bi očekivala carev posjet. Sei Shonagon je caricu pratila na njenim dugim šetnjama, na mnoge svečanosti i obrede, a održavala je i svojevrstan književni salon za dame na kojem se raspravljalo o muzici, slikarstvu, poeziji, jer je ljepota za dvor perioda Heian bila ideal života i njegovala se kao poseban kult. Uz sve te obaveze, Sei je mogla pisati uglavnom uvečer pa ne čudi što je svoje bilješke nazvala Makura no sōshi „Zapisi s uzglavlja“.
Mnoge su dvorske dame tog vremena pisale pjesme i vodile dnevnik pa su im uzglavlja imala poseban džep u koji su mogle odlagati papir i pisaljku da im inspiracija do jutra ne pobjegne, a mogle su spremiti i ljubavna pisma kojih je dvor bio prepun, a čiji se buran život odigravao između diskrecije i trača.
Papir je bio posebno blago i bilo ga je razne kvalitete. Carica je cijenila um i talent svoje dvorske dame pa joj je poklonila dvadeset rola papira i to one vrste na kojoj je pisao sam car svoje obimno povijesno djelo. Sei Shonagon bilježi svoja zapažanja, oslikava prirodu, društveni život dvora i svemu udara snažan vlastiti pečat. Idealiziranoj profinjenosti i ljepoti umjetnosti dodaje začin oštrog i bistrog uma, vlastita zapažanja i emocije.
„Zapisi s uzglavlja“ su proza koja je nastajala od 1001. do 1010. godine, a koja predstavlja klasično djelo japanske kulture i jedno od izvorišta njenog proučavanja. Iako je Sei Shonagon poznavala kineski jezik i kinesko pismo, nije poput svojih muških kolega svoje djelo stvarala na kineskom jeziku. Pisala ga je japanskim jezikom i japanskim pismom kani. Djelo ima 325 kraćih tekstova čije je nadahnuće autorica nalazila u prirodi, u dvorskom životu, u glazbi i poeziji, u psihološkim profilima suvremenika. Duhovita i često ironična, prati potez spisateljskog kista, jer napisano treba biti spontano, iz duše izliveno.
A njen je kist živ i razigran, njen pogled na život i društvo prodoran i oštar, poetski lijep i duhovit, a tijek njene svijesti originalan i samosvojan. I sve je to uspjela ostvariti unutar strogih dvorskih pravila što svjedoči o zdravom razumu žene koja je znala pomicati ograde razumno i postepeno, ne kršeći pravila. Suvereno je vladala područjem filozofije i psihologije pa se dobro snalazi u društvu stalnih dvorskih intriga što se uz vještinu pisanja jasno odražava u njenom djelu. Analizira ljude i njihovo ponašanje pa bilježi:
„Često se postidim kada vidim kako neka žena povjeruje komplimentu muškarca, iako je on u nutrini svoga srca smatra dosadnom i dostojnom prezira. Kakvo srce imaju muškarci koji mogu tako lako zaboraviti ono što nama ženama dugo ostaje na srcu?“
„Čovjek s kojim si u vezi hvali ženu s kojom je nekad bio intiman. Iako priča pripada prošlosti, ona je za tebe neugodna i ponižavajuća.“
„Što je dobro kada kratko traje? Brbljanje mladih djevojaka.“
„Usrećuje me sreća onoga kojeg volim.“
„Tko dođe u žižu javnosti, izgubi svoj mir.“
„Muškarac postaje drugi čovjek kada prestane voljeti.“
„Zapisi s uzglavlja“ potekli su s njenog pera tekstom „U proljeće volim osvite“.
„U proljeće volim osvite, kada svjetlost obroncima vraća obrise i boji ih blagim rumenilom grimiznih oblaka. Ljeti su to noći, posebno one obasjane mjesečinom. U jesen je to večernje doba, kada se još uvijek snažno večernje Sunce približava vrhuncima planina. Zimi volim rano jutro, posebno snijeg kada pada, a mraz sve ukrašava bijelim.“
Kišilo je cijele noći
„Kišilo je cijele noći tog devetog mjeseca. Kada je jutarnje sunce obasjalo vrt dvora, kapljice koje su prekrile bilje, izgledale su prekrasno. Razderana paukova mreža natopljena kišnim kapima činila se čarobnom i raskošnom, kao da je netko na nju nanizao sjajne bisere. Čim je Sunce odskočilo na nebu, kliznule su kapi s grančica djeteline koje su se u trenutku uspravile. Oduševilo me to gibanje cvijeća, iako ga nitko nije pokrenuo. Ljudi koji drugačije razmišljaju, neće u tome što sam opisala naći ništa posebnog. I to moram prihvatiti.“
„Zapisi s uzglavlja“ još i danas predstavljaju lagan i poetski lijep tekst koji slijedi pero spontano iz dubine osjećaja.
Marija Juračić
Izvori:
Božidar Pasarić „Kratka povijest Japana“
Astrid Nettlin „Kopfkissenbuch der Hofdame“
Helmut Bode „Das Kopfkissenbuch der Dame Sei Shonagon“
Michael Stein „ Sei Shōnagon: Kopfkissenbuch“
Citirane tekstove s njemačkog jezika prevela Marija Juračić
