Mehmedalija Mak Dizdar

 Mak Dizdar

.

ZAPIS O ZEMLJI

.

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki
A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti

.

A zapitam odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna

.

Mehmedalija Mak Dizdar, rođen je 17. oktobra 1917. godine u hercegovačkom gradiću Stocu, izraslom na čarobnim vodama rijeke Bregave.

Kao dječak odlazi na školovanje u Sarajevo, gdje živi do svoje smrti, 14. jula 1971. godine. Prije svoga punoljetstva pripada naprednom socijalnom pokretu i ulazi u profesionalno novinarstvo. Sa 19 godina objavljuje svoju prvu poetsku zbirku, “Vidovopoljska noć”, u štampariji prepolovljenu od državne cenzure.

Odmah početkom Drugog svjetskog rata njemačko-ustaška okupatorska vlast uskraćuje mu mogućnost javnog djelovanja, a on se priključuje ilegalnom oslobodilačkom pokretu. Pred sami kraj rata, neuspješna policijska potjera za Makom i njegovim starijim bratom Hamidom, takođe pripadnikom pokreta otpora, završava zvjerskim premlaćivanjem srednjeg brata i odvođenjem u logor Jasenovac i smrt majke i najmlađe sestre. Mak se nikada nije oporavio od ovog zločina, noseći stradanje svoje porodice kao vlastiti grijeh, kao bolest i tešku ranu do kraja svoga života.

Nakon rata, u socijalističkoj Jugoslaviji uspješno se vratio novinarstvu. Potom, po odluci vlasti, osniva “Seljačku knjigu”, izdavačku kuću za prosvjećivanje širokih narodnih masa. Ta mala Makova kuća ubrzo prerasta u “Narodnu prosvjetu”, jednog od najvećih i najznačajnijih izdavača na Balkanu.

Kako se i “Narodna prosvjeta” “otela”, učinila opasne i neoprostive pomake u odnosu na kontroliranu i doziranu izdavačku praksu, vlast je ukida. Mak posljednje dvije decenije života nikada nije dobio stalno i adekvatno zaposlenje. Sa porodicom živi uglavnom na granici siromaštva. No, njegovo je stvaralaštvo sve bogatije i plodonosnije. Objavljuje niz novih poetskih zbirki i naučnih radova iz oblasti početaka bosanske pismenosti i književnosti.

Zbirka “Kameni spavač”, objavljena 1966. godine, vrhunac je Makova stvaralaštva i jedan od najznačajnijih događaja u cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj umjetničkoj i duhovnoj povijesti. No, da se radi i o djelu sa dubokim i dalekosežnim političkim korjenima, porukama i mogućim posljedicama, prvi su prepoznali baš neprijetelji onoga što je Mak otkrivao, argumentirao i zagovarao. “Kameni spavač” namah je od njih, ispravno, protumačen kao silan podstrek i temelj u elaboriranju i dokazivanju bosanskohercegovačkog povijesnog i duhovnog identiteta, autohtone bosanske historije, državnosti, prava na prošlost i budućnost. Pojava epohalnog Makova djela, “Starih bosanskih tekstova”, antologije srednjovjekovne bosanske pismenosti, sa još bjelodanijim i istaknutijim probosanskim kontekstom, dolilo je ulje na lomaču koja je odvajkada žarila i još gori za paljevinu zemlje Bosne.

Ostavši bez ikakve zaštite i pomoći u odbrani svoga djela i života, Mak Dizdar postaje žrtvom specijalnog rata što ga protiv njega vodi politička i intelektualna velikosrpska mafija u Beogradu i Sarajevu, sve do njegovog doslovnog, precizno programiranog i znalački izdizajniranog fizičkog nestanka.

Mak je, u godini svoje smrti, objavio poetsku zbirku “Modra rijeka”, sa istoimenom pjesmom koja ga je istinski proslavila, a evropska je kritika imenovala “evropskom pjesmom”.

(Skraćena verzija biografije prema Enveru Dizdaru)

.

DAŽD

.

Trebalo bi opet naučiti
da slušamo kako dažd pada pada

.

Trebalo bi se odkameniti
i poći bez osvrtanja kroz kapiju grada

.

Trebalo bi ponovo pronaći
izgubljene staze od one plave trave

.

Trebalo bi u obilju bilja
zagrliti panične makove i mrave

.

Trebalo bi se iznova umiti
i sniti u jasnim kapima ozorne rose

.

Trebalo bi onesvijestiti se
u tamnim vlasima neke travne kose

.

Trebalo bi načas stati
sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati

.

Trebalo bi se konačno sastati
sa već davno odbjeglim vlastitim srcem

.

Trebalo bi se odkameniti
i proći bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada

.

Trebalo bi htjeti
i svu noć bdjeti slušajuć kako dažd pravedni pada pada pada

.

KAKO JE NASTAJAO ”KAMENI SPAVAČ”

.

Ima knjiga koje se jednostavno događaju – kao život. Jednom tako dogođene one ostavljaju pomen on svom postojanju, sliku svoga života neponovljivog i jedino mogućeg, trag svoga trajanja i prisustva u vremenu. Kao da je trebalo da prođe čitavo jedno dugo mučno doba njihovog nastajanja, do konačnog postanka kada više nisu samo djelo autora nego djelo vremena i zbivanja koji su ih dali i ostavili tako da žive svojim životom i svojom sudbinom. I čini nam se kao da su te knjige oduvijek postojale i oduvijek bile takve kakve su, kao što oduvijek postoji život koji je u njima, koji smo usvojili kao zakon ili neminovnost i našeg života, našeg otpora ili prihvatanja te suštine koja jeste kakva jeste, te zbilje koja je sama sebe stvorila po svojim zakonima i nužnostima.

Malo je takvih knjiga. Malo je pojava koje nas tako iznenade, da onda dugo živimo od tih iznenađenja, dok ona ne postanu sama stvarnost koja više ne iznenađuje, nego se pokazuje onakvom kakva jeste. Kada se to dogodi u poeziji, ne tako često i ne tako očekivano, onda su tim djelima predstojala čitava vremena i istine u njima, čitavi kolopleti zbivanja, sudara i suprotnosti koji su ta djela stvarali po sili svog unutarnjeg smisla i ritma zatomljenog saznanja, koji su se jednom negdje na neki svoj način morali odraziti. Tako je bilo sa knjigom Maka Dizdara “Kameni spavač”. Do svog konačnog oblika ona je imala svoje etape i faze života koji je uložila u svoju konačnu istinu, sadržinu i ljepotu, u svoj neminovni rizik izlaska u svijet zbilje iz koga je nastala. Zanimljiva je njena geneza i metamorfoza i zato je i ovaj razgovor koncipiran tako da otkrije nešto od onga što nije dovoljno poznato, nešto od oonga što se još ne zna o autoru i njegovom djelu.

Kako je nastajao “Kameni spavač”? Dugo i mučno, znam. Sporo i teško, vjerovatno. Možete li, druže Dizdar, pokazati i objasniti taj proces? Kako je došlo do konačnog oblika, do knjige?

Ptanje sadrži donekle dio odgovora. Ja se uvijek čudim pjesnicima koji u jednom nadahnuću, u jednom zamahu pišu jednu knjigu poezije. Evo zašto. Poezija se piše kao što se živi – dugo i mučno. Misaoni i poetski elementi iz moje poslednje knjige vuku svoje korijene iz samih početaka mog stvaralaštva. Te korijene je lako uočiti i pratiti njihov razvoj kroz sve moje knjige. Pažljiv čitalac, koji poznaje moje djelo, prepoznaće u mojim stihovima iz “Kamenog spavača” iste one tragove, akcente i preokupacije o sudbini čovjeka koje sam fiksirao još u svojoj prvoj stvaralačkoj fazi u svojoj prvoj zbirci “Vidovopoljska noć”. Pjesmu “Petorica”, na primjer, napisao sam za vrijeme rata i zabilježio je u svojim papirima arapskim slovima, radi kamuflaže, da se ne bi otkrio njen sadržaj i smisao. Od rata do “Kamenog spavača” prošao je jedan dug vremenski period da bi tek tada ta pjesma našla svoje konačno mjesto i svoj postojbinu. Takav slučaj bio je i sa drugim mojim pjesmama iz ove knjige, naročito onim karakterističnim za moju poeziju.

Kako je, na primjer, pjesma “Petorica” došla u zbirku “Kameni spavač”?

Jednostavno zato što je ona izraz otpora protiv zla – koje uvijek mijenja svoje moduse, ali je u suštini isto. Što to zlo ima dublje korijene u prošlosti – to mu je stablo u savremenosti jače i razgranatije. Pjesma govori o osamljenom čovjeku srednjovjekovne Bosne uhvaćenom od strane robaca. On je sam protiv petorice. Isto tako kao što je čovjek u vremenu rata, u toj pomami i strahoti zla koje bije iz neba i iz zemlje, bio sam protiv petorice oružanih monstruma – protiv petorostruke sile. Često je jedan lači od te petorice.

Nema potrebe da krijem činjenicu da je problem egzistencije unutar srednjovjekovne Bosne, čovjeka srednjovjekovnog, uobličen u “Kamenom spavaču” četo sličan problemu savremenog čovjeka.

“Kameni spavač” je po mnogo čemu jedinstvena i izuzetna knjiga poezije. To je jedna svojevrsna sinteza vremena, i čovjeka zbijenom i pritusnutom u njemu, bez izgleda na nebo i na zemaljski mir. To je pokazao jedan dio kritike koja je išla za suštinama i slojevima u “Kamenom spavaču”, analizirajući ih i otkrivajući. Mene interesuje, trenutno, geneza. Kakvu je ulogu za tu knjigu imala već odavno poznata pjesma “Gorčin”.

Ja ne znam kako sam i zašto napisao tu pjesmu. I to baš tu a ne neku drugu. Ali znam da sam je morao napisati. A napisana je davno, čak veoma davno. Ona ima već svoj život i svoju istoriju. I svoju sudbinu.

Čudno je to da sam je u svojim rukopisima dugo sržao kao neku posebnu pjesničku tvorevinu koja je bila izvan serije. Slučaj je htio da sam na Plitvičkom festivalu, 1958. godine morao napraviti izbor za svoj nastup. Na putu od hotela do pozornice, na nekim travnatim počivalima, u uzajamnoj konsultaciji sa pjesnikinjom Vesnom Krmpotić ona mi reče: “Moraš čitati ovu čudnovatu pjesmu”. Poslušao sam mlađeg (i ljepšeg!), jer mlađeg uvijek moraš slušati. I čitao sam, prvi put “Gorčina”. Poslije čitanja hajdučki su me zaskočili Branko V. Radičević, Vasko Popa i Radonja Vešović tražeći tu pjesmu da bi je objavili. Oni su tu pjesmu zaista i objavili, insistirajući, poručujući mi, da napravim takvu knjigu. Naravno, sve bi bilo uzalud da takva knjiga već nije bila u meni. Trebalo je da ona u meni doživi svoju fermentaciju. Da sama sebe doživi. Duh je bio tu. Samo se čekalo njeno otelovljenje. Mislio sam dugo i mnogo kako da već u meni stvorenu, gotovu knjigu realizujem. Tako je nastao “Kameni spavač”. čekan i pisan više od deset godina.

Ima još nekoliko “čudnovatih” pjesama u “Kamenom spavaču”. Ja bih pomenuo samo neke: “Kosara”, “sunčani Hristos”, “četvrti jahač”, “Razmirje”, “Krajina”, “Štit”, “Ruke”, “Večera”, “Zapis o Nespini”, “Svatovska” i čitav niz drugih iz ovog lanca koje se drži čvrsto i jedinstveno, snažno. Mene interesuje “Zapis o zemlji”, toj bogumilskoj, jeretičkoj, čudnoj zemlji. Zapis čudniji od mnogih koji su zapisani do danas.

Ja nikada nisam pisao zavičajnu poeziju, ni ljubavnu, (u bukvalnom smislu te riječi, naravno), – ali imam pravo na zavičaj i ljubav. Suština te vokacije nalazi se u otporu prema praznoslovlju koje je govorilo o zavičaju i ljubavi. Moja mala zemlja, koja se zove Bosna, istorijski nosi te otpore. Zbog toga je treba voljeti. “Zapis o zemlji” posvećen je jednoj takvoj zemlji. Zato je takav.

Recite još nešto o “Gorčinu”.

Šta! Kad je sve već tamo, u “Gorčinu”.

Vratimo se na početak. Kako ste primili priznanja koja Vam je donio “Kameni spavač”? Šta su ona značila za Vas i za knjigu?

Poznato Vam je da sam tu knjigu pisao veoma dugo, sa razumljivim prekidima i zastojima koje čine stvaralačke krize i nedoumice. Pošto je poezija jedan od načina življenja i mišljenja, a ponekad i jedini mogući način toga dvoga – to nisam ni imao nekog drugog cilja.

Eventualna društvena priznanja su za pisca koji ovako rezonuje o literaturi od sekundarnog i efemernog značaja. Poznato je da dobra, čak i vrlo dobora literatura, ne naiđe uvijek na razumevanje savremenika, niti na prave sudove i ocjene o njoj, i ja ne bih bio razočaran da se to dogodilo i sa mojom literaturom. Pisac uvijek ima jednu utjehu, da postoji neki tajni, skriveni, nepoznati čitalac koji zavoli jedan stih, jednu misao, jednu pjesmu ili jednu knjigu iz stvaralačkog opusa piščevog i to je za mene važnije od mnogo čega drugog. Nekada je takvo saznanje i veće i značajnije, nego sva saznanja i kritike. To sam doživljavao i sam i u najvećim krizama sticao sagovornike i one koje istinski osjećaju i primaju moju literaturu koji su stimulirali i krv i strah i bijes i pomagali mi da postanem i istrajem. Naravno, postoje javna priznanja, kao što su nagrade, druga izdanja knjige, prevođenja i tako dalje. Sve to postaje jedan mehanizam koji radi sam za sebe i po sebi, a s kojim mi nemamo nikakve veze. Pjesme se preštampavaju, prevode na strane jezike, ciklusi i čitave knjige…

Kad smo već kod prevođenja, recite, gdje je do sada prevođena Vaša poezija?

Za moju noviju poeziju su se prevenstveno zainteresovali čehoslovački časopisi, tako da su moji stihovi štampani u Bratislavi, Brnu, Pragu. Javljeno mi je ovih dana, pored ostalog, da u martvoskom broju za stranu literaturu časopisa “Svetova literatura” izlazi oveći izbor moje poezije u prevodu Irene Venigove i grupe praških pjesnika. Ovih dana izlazi u Bratislavi veći izbor iz cjelokupne moje poezije pod naslovom “Kameni spavač” u izdanju izdavačke kuće “Smena” u biblioteci “Svjetlila”. Za moju poeziju zainteresovali su se i drugi izdavači i prevodioci. Tako iz moje dvije zadnje knjige “Kameni spavač” i “Ostrva” na njemački jezik preveli su moju poeziju Ina Jun Broda i Paul Vins iz Beča i Berlina. Zoltan Čuka, koji dosta prevodi našu literaturu, zainteresovao se za moju poeziju, objavio je u mađarskim časopisima i na radiju cikluse mojih pjesama. Prevodi iz ovih knjiga objavljeni su, takođe, na talijanksi, francuski, turski, poljski i šiptarski. Tako je nedavno i u Sloveniji u časopisu “Sodobnost” izašao izbor iz moje poezije uz Esej Draška Ređepa. Esej o mojoj poeziji za “Svetovu literaturu” u Pragu napisao je Husein Tahmiščić, a prevod knjige moje poezije na makednoski napravio je Ante Popovski.

I ovog puta poezija je sama odlučivala o svojoj sudbini. Ja sam samo bio posrednik između nje i onih koji su je prihvatili.

Razgovori o poeziji su razgovori koji nemaju kraja. Odakle god započinjali oni se šire i razgranjavaju u beskraj. I nikada nije dovoljno rečenog i nikada dovoljno otkrivenog, oni su samo najavili druge susrete i osvijetlili prostor od pjesnika do njegovog djela. Poslije susreta sa Makom Dizdarom s većom ljubavlju se prilazi “Kamenom spavaču”. Ovaj razgovor i nije imao neki drugi cilj, do sa omogući da izbliže sagledamo ovu poeziju, da bi nam postala prisnija i draža.

(Velimir Milošević, ‘Bagdala’, januar-februar 1968.)

.

RAZMIRJE

.

U davno u slavno u bana Stipana Drugog
Vukcu se rodi sin Vučihna
Tad vrati se s grčkih strana
S deset uboja s deset rana –
On zgibe tako u službi vjernoj
Za svoga gospodina

.

U vrijeme bana i kralja Tvrtka
Vučihna Vučić rodi sina Vuka
U vjernoj službi za svog gospodina
Ubi ga tagda negdje na razmirju
Ungarska carska ruka

.

I Vukić njegov rodi sina Vukajla
Poželiv zdravlja i snage da bude
Hude ga tad turačke sablje pogube
Za smjernu i vjernu službu
Za svoga gospodina
U vrijeme kraljice naše
Jelene Grube

.

U jednom zapisu dijaka kralja Ostoje
Ovakvi dani ovakve noći ovakvi
Konci života i smrti stoje:
Kada jedinac poraste
I za mač stasa
Ljeta tisuć četiri sta petnadeset godina
Pogubi ih vlastita družina oba
I baci kao dva psa
Za zdravlje i slavlje
Za svoga gospodina

.

A potom potomstvo ovo
Prema predanju starom ide ovako:
Po smrti Vukas svojoj rodi sina Vukana
I Vukan onda jedne godi rodi Vukomana
Vukoman poslije –
I sve tako redom
Do današnjeg
Dana

.

Sve za vjernu za službu
Za svoga gospodina

.

VUČJI RODOSLOV

.

U Dizdarevoj pjesmi Razmirje rađaju muškarci. Što, dakako, podsjeća na biblijske rodoslove: „Abraham rodi Isaka; Isak rodi Jakova; Jakov rodi Judu i braću njegovu; Juda rodi Faresa i Zaru s Tamarom; Fares rodi Esroma, Esrom rodi Arama; Aram rodi Aminadaba; Aminabad rodi Naasona, Naason rodi Salamona; Salamon rodi Boaza s Rabom, Boaz rodi Obeda s Rutom; Obed rodi Jeseja; Jesej rodi kralja Davida”. Kao što vidimo, u jevađeljski rodoslov uspjele su da se prokijumčare tri žene kako bi s muškima podijelie muku rađanja.

Ali muški porođaji u Razmirju pute i ka feudalnim rodoslovima kojih ima i u Dizdarevoj antologiji Stari bosanski tekstovi: u rodoslovu dijaka iz Polimlja, kojim se obrazlaže Tvrtkovo pravo na srpski prijesto, triput rađaju isključivo muškarci: „Tihomil rodi četiri sina”; Stefan „rodi sina i nazva ga Bela Uroš”, a „Vladislav rodi Tvrtka bana i Vukića”, dok u četiri slučaja muškarci rađaju skupa sa ženama: s Anom, kćerkom franačkog kralja, s bezimenom kćerkom kir Aleksija, s Jelenom, kćerkom ugarskog kralja, i s Katalinom, takođe kćerkom kralja ugarskog. Kćerkama vladara, dakle, velikodušno je dozvoljeno učesšće u rađanjima koja su vodila ka Tvrtkovom dolasku na svijet.

Iz rodoslova u Razmirju žene su eliminisane. Doduše, u drugom stihu prve strofe kaže se: „Vukcu se rodi sin Vučihna”, ali nije slučajno majka bezličnim oblikom uklonjena, da bi potom Vučihna rodio Vuka, Vukić Vukajla, Vukajlo Vukasa, Vukas Vukana, Vukan Vukomana, „Vukoman poslije – / I sve tako redom / Do današnjeg / Dana”, što znači, pored ostalog, da stvari drukčije ne stoje ni danas: „U Bosni je muški princip na čelu života”, kaže Isidora Sekulić u tekstu o Kočiću.

Vladavina muškog principa nije, razumije se, specijalnost ni srednjovjekovne, ni savremene Bosne, pa ni patrijarhalne civilizacije uopšte, već suštinsko svojstvo ljudske istorije, pa ipak ne može da pomalo čudno ne djeluje tvrdnja: „Po smrti Vukas svojoj rodi sina Vukana”. Što je, istodobno, fizička nemogućnost i nesumnjiva istina: radi se o posmrčetu koje kazuje štošta o istoriji ove zemlje viđene kao „razmirje” – riječ koja znači sukob, svađu, rat („Moje i tvoje svijetu su razmirje”), ali u ovoj pjesmi ima i prostorno značenje: Bosna kao stoljetno ratište, stoga je shvatljivo što je Dizdar u ovaj rodoslov, koji je pravljen kao poetska paradigma bosanske istorije, uključio i jedno posmrče. Ipak, jezik tog stiha doživljavamo kao očuđen, ne samo posmrtnim rađanjem koje vlast muškog principa produžuje i s onu stranu groba, nego i sličnošću među imenima: razlika između Vukada i Vukana svega je u jednom slovu, te se može reći, u skladu sa zamišlju na kojoj se temelji gradnja ove pjesme, da je pretežan dio Vukasa svoju smrt nadživio u sinu Vukanu.

Uz to, u prvom polustihu: „Po smrti Vukas svojoj”, i jezički red je narušen: otkinuta od imenica „smrt”, i stavljena „na nemjesto”, zamjenica „svojoj” sintaksički „visi”, što je snažno naglašava i zahtijeva da u njoj potražimo i dodatno suznačenje, svjedno hoćemo li u ovoj dvostrukoj inverziji (prirodan poredak: „Po svojoj smrti Vukas”; inverzija „Po smrti svojoj Vukas”, inverzija inverzije: „po smrti Vukas svojoj”) – vidjeti oponašanje sintakse kakvu nalazimo u jeziku starih bosanskih tekstova („Služih banu Tvrtku gospodinu vjerno”), ili će nam pasti na pamet klasicistička poezija u kojoj se često sreću ove sintaksičke transgresije po uzoru na latinsko pjesništvo (u Dizdarevoj pjesmi Zapis o zemlji kao moto je stavljen odlomak iz Panoniusove pjesme koji počinje riječima: „Pars fuit Ilirici…” – „Dio bješe Ilirije”) u oba slučaja iskaz: „Po smrti Vukas svojoj” čini nas svjesnim i današnjeg i davnašnjeg i jezika i vremena, i traži da se prenesemo u doba koje nije naše, da zamislimo svijet koji nije sasvim naš i u kojem posve prirodno zvuče tvrdnje da muškarci ne samo rađaju, već i da rađaju i nakon smrti, i to sinove vrlo slične sebi. U tom dijalogu dviju različitih svijesti, dijalogu koji je posljedica i preslikavanja drevnog jezika na savremeni i uočavanja razlika među njima, sadržan je nezanemarljiv dio učinka što ga dizdarev pjesnički izraz u nama polučuje: kad ovakav govor nađemo u modernoj pjesmi, ne možemo da arhaiziranje ne vidiomo kao važan postupak očuđavanja i jezika i svijeta.

Ponavljanje glagola „rodi”, dakle, uprkos tome, ili baš zbog toga, što priziva različite predloške iz tradicije, shvatamo kao signal da je svijet Razmirja – korjenito muški svijet. Doduše, u pjesmi se pominje kraljica Jelena Gruba, ali njen nadimak, pored prvostepenog, istorijskog, dobija, u sklopu pjesme kao cjeline, i čisto poetsko značenje, jer nagovještava deficit ženskosti. Prema Etimologijskom rječniku Petra Skoka, praslovenski i sveslovenski pridjev „grub” znači debeo, neotesan, ružan, neobično velik. Ukratko, Jelena je morala postati muškobanjasta kako bi mogla biti – kralj, kako pjesnik, u bilješkama uz ovu pjesmu, izričito i kaže: „Tvrtko, Dabiša, Jelena Gruba, Ostoja – bosanski kraljevi” (moj kurziv).

(Marko Vešović, ‘Vučiji rodoslov’, Slovo o Maku, Fondacija Mak Dizdar, Sarajevo, 2008.)