|
|
Bosanski konj je ponovo na glasu. Jedan cijeli dan mitingu trkačih konja u Sarajevu gotovo je isključivo posvećen njemu, i tako može sada ponovo da pokaže svoje ranije mnogo hvaljene vještine. U svakom slučaju, čini se da za to pravo mjerilo nije trkalište, a i ljudi su olahko skloni smatrati našeg konjića pomalo kukavnim u poređenju sa slavnim trkačima jednoga međunarodnog takmičenja. Olahko se kaže: ”Bosanski konj nije uopće nikakav konj…” Ovakvoj nerazumnoj ocjeni našeg konja suprotstavlja se sva ponosna samosvijest našega naroda u odnosu na njegovog ljubimca, njegovog malog konja. Svakako da je bosanski uzgoj veoma nazadovao. Ima tome već poodavno da je ovdje za svakog donekle imućnijeg domaćina važilo, da drži tuce jahaćih i luksuznih konja, tako se u podosta mahala u Sarajevu moglo izbrojati i do 50 punokrvnih pastuha. Način života ovdje gravitirao je tada prema ”bijelom Stambolu”, do kojeg se dolazilo kopnenim putem. Naši trgovci običavali su polaziti na trgovački put tamo na svome starom paripu, a vraćali su se na arapskom pastuhu, za kojeg je naš ”Gentry” sloj bio voljan davati nekoliko kesa dukata. Dugogodišnji ratovi i potom privredno zaostajanje opustošili su veoma naš potencijal u konjima, a ostatak je iskoristila vojska. Naši oficiri koji su u burna vremena obavljali tešku službu u hercegovačkom kršu, jedva da bi smjeli kazati da bosanski konj nije uopšte konj. Mora se samo znati, kako je on inteligentan, izdržljiv, kako spretan, voljan, revnostan i skroman, kako se penje, galopira i skače, da bi se znalo cijeniti punu vrijednost bosanskog konja jednako kao i Bosanci, pa se onda može smatrati razumnim, što se našoj vladi nikakva žrtva nije činila prevelikom, u namjeri da osvježi reduciranu vrstu dovođenjem plemenite krvi te organiziranjem racionalnog uzgoja konja. Naši zemljoposjednici i uzgajivači konja rado izlaze ususret ovim težnjama vlade. Pored oružja, najplemenitijeg nakita muškarca, naš narod ne voli ništa tako kao konja. Naravno, samo lijepog, dobrog konja, dok manje vrijedan potpada žalosnoj sudbini tovarnog konja. Svoga jahaćeg konja pak Bosanac čuva i njeguje na svoj način, on mu govori, kao nekom razumom obdarenom biću, on žali njegov gubitak, i slavi ga u svojim pjesmama. Sa pravom ljubomorom posmatra uspjehe stranih rasnih konja i ulazi sa njima u rivalstvo, kako se to moglo vidjeti na ranijim trkama. Sa strašću rado Bosanac vodi svoga konja na trkalište. Po njegovom mišljenju ne dovodi jahač konja do pobjede, nego njegova vlastita volja i njegova brzina. Konj zna, o čemu se radi, ” čim se pokrivači dignu sa njega i tambura zazvoni…” Stoga je i bilo trka bez jahača, a konji koji su ostali bez svojih jahaća, važili su u datom slučaju isto kao pobjednici. |
Bosanski konj, crtež Rudolfa von Ottenfelda iz 1900. godine |
Pogled Bosanca na trening također se razlikuje od pogleda ostalih u Evropi koja voli ovaj sport, kao i od onoga u odnosu na jahanje uopšte. Konj u prirodnom hodu, za njega važi za nedresiranog, makar da se može lijepo jahati. Jahači konj mora ovdje prije svega znati ”rahvanluk” hod, ljuljajući hod, koji uostalom za jahača čak i nije neugodan. U višu dresuru spada ”Kara-Eškin”. Da bi ovo naučio konju se vežu unakrsno sve četiri noge i onda se naprijed tjera po mekom tlu. Odvezan onda diže noge skoro nemoguće žustro i visoko, a da zapravo ne ide naprijed i daje jedan utisak krajnje neobuzdanosti. Skokovi a sa tim pehlivanstvo ranije se također uvježbavalo, kao i gađanje sa galopirajućg konja. U Sarajevu se okupljala svakog petka i ponedjeljka ”Jeunesse dorée” (zlatna mladost) ujutro na Musala-trgu, na kojem se sada uzdiže Palača vlade, da bi ovdje njegovala vještinu jahanja.
Treniranje konja za trku sastoji se u tome, da ga ukoliko je moguće u toku 3-4 sedmice umotanog u tople deke i dobro čvrsto ukaišenog tokom cijelog dana, a naročito po večernjoj i jutarnjoj svježini vode laganim hodom. Sijeno mu je sasvim ukinuto, za hranjenje uobičajeni ječam kao i voda reducirani su maksimalno, tako da konjić brzo gubi svoju inače voljenu pretilost te postaje lak i odvažan. Noge mu marljivo masiraju, i utiru mješavinu špiritusa, sapuna, soli i žumanjca. Samo nekoliko sati životinja se smije spustiti. Trening završava tek neposredno pred start.
Brižljivo se vodi računa o tome da konj ne nosi na sebi neki ”znak nesreće”. Za takav važi osobito ”čift-nišan” (znak dvice) to su dva uvojka grive na čelu. Na konju sa takvim znakom Bosanac ne jaše u bitku ili na neki put, još manje na konju sa ”kuršum-nišanom” (znak olova) uvojak dlake grive sa strane ispod gurtne, koji jahaču nepogrešivo donosi smrt. Nesreću znači također i ”kabur-nišan” (znak groba) kovrča širine jednog prsta i jedan do dva prsta duga kovrča sa strane od vrata do prsa. Vlasnika jednog takvog konja ubrzo sustigne smrt. Onome ko jaše konja sa četiri bijele noge, nesreća prati u svim njegovim pothvatima. Tri bijele noge su bolje. To znači: tri noge – tri kese (novca), četiri noge – četiri pare. Budući da se četiri bijele noge najčešće sreću kod konja riđana vlada prema ovoj boji uopšte odbojnost. Ako je još riđi znak na njušci ocrtan na takav način, da bijela boja doseže do donje usne, ”agsi-kilitli” (zatvorena usta) životinja važi za nesretnu, sažaljenja vrijednu ma kako bila lijepa i dobra, osuđena je na nošenje tovara. Također rijetko nalazi jahača konj koji je ”čampras” što znači da ima dvije bijele noge ”unakrst”, a među muslimanima i kupca. Također prst dugačak uzdignut pramen dlake na Croupi nije rado viđen.
Suprotno ovome ima i znakova koji donose sreću. Prije svega ”šurejha-nišan” (surejhin znak) koji čini nedjelotvornim sve zle nišane koje može nositi jedan konj. Ovaj znak sastoji se od jednog uskog kovrčavog pramena dlake dužinom prsa, dakle istovremeno nastavak ”kabur-nišana”. Jedan bezuslovno pouzdan, srčan konj koji sve opasnosti pobjeđuje, pokazuje često ”sablja-nišan” (znak sablje), jedan iskrivljen uzdignut pramen dlake na jednoj strani vrata, koji je vidljiv već izdaleka. Osobito donosi sreću ”devlet-nišan” (znak uzvišenoga) malo okruglo udubljenje veličine glave igle pribadače, do veličine oraha na vratu pored grive. Ovaj znak nosi samo plemenita životinja, čije posjedovanje donosi čast i dobit, i koja daje drage volje posljednju kap krvi za dobrog ”sahibiju” (gospodara).
Ni boja konja naravno nije nevažna. U odnosu na ”vranca” podijeljena su mišljenja. Za mnoge ovaj važi za najbržeg konja. Najbolji pak konj prema općem mišljenju je bezuslovno Čilaš ”Đogat”, koji se, ako je siv poput željeza naziva i kao ”Zekan” ili ”Zelen konj”.
Jedno orijentalno pravilo o konjima kaže:
”Alma ali – Sat sijahi, –
Besle dori, – Bin Gjogi”.
Ovo otprilike glasi:
”Riđana, toga neću kupiti
Vranca neću zadržati
Dorata, njega treba da hraniš
Čilaša (Zelenka ) pak da jašeš”.
Naš narod je nepovjerljiv prema Šarcu, a ni Kulašu ne daju prednost. Siroti lijepi Riđan ”Alat” mora, da bi dobio na vrijednosti imati crnu kožu pa važi kao ”Jagris” za vatrenog i dobrog. Ako je griva konja kovrđava znači da su se vile igrale sa njom, što životinji donosi sreću. A griva mora uvijek biti češljana na desno. ”Šarene oči” (čakaraste) osobito žute, znače nesreću. Taman pramen dlake dužinom kičme, kojeg često srećemo kod snažnih glasinačkih konja, znači izdržljivost i pamet.
Brzi konj ima pored ovoga još dva posebna znaka. Kad se konju podignu nozdrve mora se naći u nosnoj šupljini ne samo jedno nego dva ili više malih udubljenja To je znak brzine vjetra, ”Zumbe” čije poznavanje Cigani ”Đambasi”, koji se ovdje također rado bave trgovinom konjima, čuvaju kao tajnu. Kada konj rastavi prednje noge tako da se koljena i kopita dodiruju, a otvor između kopita i koljena je toliko širok, da muška ruka može čitavom širinom proći kroz isti, onda to važi kao znak još veće brzine.
Priča se da se ovi znakovi mogu naći kod konja u Posavini, osobito kod Riđana i Čilaša u selu Rahići poznatog po svojim konjima. I pleme Gradašćevića uzgaja ponekog ovdje čuvenog konja sa sretnim znakovima. Glamočki konji su čuveni kao najbrži, slično njima i oni iz Krajine. Ovome dijelu zemlje pripada i na ovim trkama često prozivani ”Đogat” Bege Pranjića, koji je uprkos svojih petnaest godina skoro iz svake utrke izlazio kao pobjednik. Kako se u ”čaršiji” priča, ”Đogat” je još prije nešto godina bio pod tovarom i Pranjić ga je kupio za 23 fl.
Ipak i svi sretni znakovi mogu se učiniti nedjelotvornim zlom čarolijom, zbog čega vlasnik trkačeg konja ovoga sve do starta ne pušta iz očiju, da ne bi neprijatelj našao priliku da ga zaćara ili mu da jabuku da pojede. Tanka svilena nit vezana oko svakog zgloba oduzima konju brzinu. Praznovjerje se ispoljava još u brojnim sličnim čaranjima i isto tako su brojna zaštitna sredstva protiv njih.
Kao takvo koristi Muhamedanac rado ”kanu” zvanu još i ”Henna” onu biljku koja raste na svetoj zemlji između Meke i Medine i koju žene Muhamedanke upotrebljavaju za bojenje u crveno vrhova noktiju. Konj sa tako crveno obojenom grivom je siguran od opasnosti. ”urokljiva oka”. Opće uobičajeno je da se konju određenom za trku daje Hamajlija ”mašalah” ili inače ”zapis” se ušije u džepić u koži ili se otvoreno objesi konju oko vrata ili se krišom stavi ispod grive.
Sreća igra kod konja veliku ulogu, kao i u životu uopće. Naš narod vrlo rado smatra u svakoj prilici čudljivu sudbinu odgovornom za sve, pa pokušava također rado da sa njom paktira. Jer samo za srećnu glavu dukati su uvijek iskovani, a zli znaci lakše pogode od dobrih. Šta koriste i najsjajnije osobine, ako sreća ”neće?”. Bolji je dram bahta, nego džemija pameti (bolje dram sreće, nego tovar pameti)…
Milena Preindlsberger Mrazović
(S njemačkoga prevela prof. Enisa Simić)
|
Suprotno ovome ima i znakova koji donose sreću. Prije svega ”šurejha-nišan” (surejhin znak) koji čini nedjelotvornim sve zle nišane koje može nositi jedan konj. Ovaj znak sastoji se od jednog uskog kovrčavog pramena dlake dužinom prsa, dakle istovremeno nastavak ”kabur-nišana”. Jedan bezuslovno pouzdan, srčan konj koji sve opasnosti pobjeđuje, pokazuje često ”sablja-nišan” (znak sablje), jedan iskrivljen uzdignut pramen dlake na jednoj strani vrata, koji je vidljiv već izdaleka. Osobito donosi sreću ”devlet-nišan” (znak uzvišenoga) malo okruglo udubljenje veličine glave igle pribadače, do veličine oraha na vratu pored grive. Ovaj znak nosi samo plemenita životinja, čije posjedovanje donosi čast i dobit, i koja daje drage volje posljednju kap krvi za dobrog ”sahibiju” (gospodara). Ni boja konja naravno nije nevažna. U odnosu na ”vranca” podijeljena su mišljenja. Za mnoge ovaj važi za najbržeg konja. Najbolji pak konj prema općem mišljenju je bezuslovno Čilaš ”Đogat”, koji se, ako je siv poput željeza naziva i kao ”Zekan” ili ”Zelen konj”. Jedno orijentalno pravilo o konjima kaže:
Ovo otprilike glasi:
Naš narod je nepovjerljiv prema Šarcu, a ni Kulašu ne daju prednost. Siroti lijepi Riđan ”Alat” mora, da bi dobio na vrijednosti imati crnu kožu pa važi kao ”Jagris” za vatrenog i dobrog. Ako je griva konja kovrđava znači da su se vile igrale sa njom, što životinji donosi sreću. A griva mora uvijek biti češljana na desno. ”Šarene oči” (čakaraste) osobito žute, znače nesreću. Taman pramen dlake dužinom kičme, kojeg često srećemo kod snažnih glasinačkih konja, znači izdržljivost i pamet. Brzi konj ima pored ovoga još dva posebna znaka. Kad se konju podignu nozdrve mora se naći u nosnoj šupljini ne samo jedno nego dva ili više malih udubljenja To je znak brzine vjetra, ”Zumbe” čije poznavanje Cigani ”Đambasi”, koji se ovdje također rado bave trgovinom konjima, čuvaju kao tajnu. Kada konj rastavi prednje noge tako da se koljena i kopita dodiruju, a otvor između kopita i koljena je toliko širok, da muška ruka može čitavom širinom proći kroz isti, onda to važi kao znak još veće brzine. Priča se da se ovi znakovi mogu naći kod konja u Posavini, osobito kod Riđana i Čilaša u selu Rahići poznatog po svojim konjima. I pleme Gradašćevića uzgaja ponekog ovdje čuvenog konja sa sretnim znakovima. Glamočki konji su čuveni kao najbrži, slično njima i oni iz Krajine. Ovome dijelu zemlje pripada i na ovim trkama često prozivani ”Đogat” Bege Pranjića, koji je uprkos svojih petnaest godina skoro iz svake utrke izlazio kao pobjednik. Kako se u ”čaršiji” priča, ”Đogat” je još prije nešto godina bio pod tovarom i Pranjić ga je kupio za 23 fl. Ipak i svi sretni znakovi mogu se učiniti nedjelotvornim zlom čarolijom, zbog čega vlasnik trkačeg konja ovoga sve do starta ne pušta iz očiju, da ne bi neprijatelj našao priliku da ga zaćara ili mu da jabuku da pojede. Tanka svilena nit vezana oko svakog zgloba oduzima konju brzinu. Praznovjerje se ispoljava još u brojnim sličnim čaranjima i isto tako su brojna zaštitna sredstva protiv njih. Kao takvo koristi Muhamedanac rado ”kanu” zvanu još i ”Henna” onu biljku koja raste na svetoj zemlji između Meke i Medine i koju žene Muhamedanke upotrebljavaju za bojenje u crveno vrhova noktiju. Konj sa tako crveno obojenom grivom je siguran od opasnosti. ”urokljiva oka”. Opće uobičajeno je da se konju određenom za trku daje Hamajlija ”mašalah” ili inače ”zapis” se ušije u džepić u koži ili se otvoreno objesi konju oko vrata ili se krišom stavi ispod grive. Sreća igra kod konja veliku ulogu, kao i u životu uopće. Naš narod vrlo rado smatra u svakoj prilici čudljivu sudbinu odgovornom za sve, pa pokušava također rado da sa njom paktira. Jer samo za srećnu glavu dukati su uvijek iskovani, a zli znaci lakše pogode od dobrih. Šta koriste i najsjajnije osobine, ako sreća ”neće?”. Bolji je dram bahta, nego džemija pameti (bolje dram sreće, nego tovar pameti)… Milena Preindlsberger Mrazović |