Redakcija I
„Mi smo završili!“, rekao sam hladno.
„Nije ti se svidjela knjiga?!“, odgovorila je začuđeno.
„Zbogom!“, izustio sam silazeći hitro niz stepenice.
Uskoro se bat mojih koraka gubio u daljini.
U večernjim satima smogla je snage da nazove. Javila se moja sestra zvonkim glasom, punim urođene ljepršavosti.
„Halo!“
„Alex, ti si! Zašto je Milorad ljut?“, upitala je začuđenim i molećivim glasom, nalik samosvjesnoj ženi, koja je dobro svjesna da gubi nešto veliko, da gubi prijateljstvo, da gubi, u krajnju ruku, i ljubav.
„Prekini! Spusti slušalicu!“, zarežao sam.
Alex se nije obazirala na mene.
„Još pitaš zašto?! Da to uradiš čovjeku sa kojim uživo nisi kontaktirala deset godina! Da to uradiš čovjeku koji te nijednim gestom nije uvrijedio?! Još pitaš zašto?!“, rekla je rezignirano.
„Mi se nismo dogovorili da ja častim! To znači da svako je trebao da plati svoje!“
„Daniela, ponijela si se kao zadnji selski varalica! Mi smo završili!“, rekla je Alex hladno i spustila slušalicu.
„Tu-tu! Tu-tu!“, muzika hladnog telefona.
II
Pričala mi je o Brani Crnčeviću, Drašku Ređepu i Danilu Kišu… Pričala mi je o svojim drugarima slavnim i pomalo zaboravljenim. Svi su bili na neki način ocrnjeni i stavljeni na liste zaborava. Smijala se „pametnim“ „novinarima“ sarajevskog Oslobođenja, na njihovim paušalnim ocjenama i neznanju. Znao sam da odlazi. Moja majka umire! Pitanje je sata: – Kada ! Zna se i gdje! Umire u Sarajevu, gradu u kome je doživjela najveće uspjehe i najdublje padove.
„Amira, pomogni mi!“, zavapio sam mojoj višedecenijskoj prijateljici.
„Milorade tebi je potreban dobar liječnik koji će ti majku pokušati izvući!“, rekla je blago, a pogledala me suznih očiju.
Njene krupne smeđe oči, nalik zrelim bademima, kao da su pričale najtužniju pripovijest na svijetu.
„Amira, ne! To je davno ad acta! Moja mama umire! Jasno je svima nama da joj niko ne može pomoći. Nemilosrdni karcinom je, nažalost, jači od medicine, jači i od najjačih ljekara, čak… i od naše ljubavi! Znaš, htio bih ispuniti majci, barem posthumno želju, da objavim knjigu poezije!“, glas mi je zadrhtao.
„Srediću to sve sa svojom prijateljicom Danielom! Ona ima upliva u književne krugove! To nemoj zaboraviti!“, rekla mi je prijateljski.
Upoznao sam Danielu Matošević, kći Filipa i Branimirke, stariju djevojku, lijepog i sjetnog izraza. Pružio sam joj svoje pjesme. Pročitala je nekoliko u sebi.
„Dijete! Da li tu šta valja?“, upitala je moja mati tihim glasom, blijeda kao smrt.
„Ova je dobra!“, rekla je zamišljeno i odložila papir poslje duge stanke.
„Možeš li biti recezent?“
„To ne mogu! Recezenti su samo doktori nauka!“, počela je da se izvlači.
„Uputiću vas u jedno poznato književno udruženje u Sarajevu!“, rekla je pokroviteljski.
III
Selma Kovačević bila je i otresita i prijazna žena. Ispod njenih teških naočala nazirao se prodoran pogled. Ta žena je rijetka simbioza pameti i upornosti. U udruženju bila je dugogodišnji sekretar.
„Ovo je vaš rukopis!“, rekla je odlučno.
„Da!“
„Zašto Daniela Matošević nije preuzela da recenzira vaše djelo?“, upitala me je strogo.
„Odbila je jer nije doktor nauka!“, rekoh suho.
„Recezent ne mora biti doktor nauka! Prosljediću ovo Pjesniku!“, osmjehnula se..
„Selma, ti si poput ljubičice!“, rekao je nježno i spustio, ulazeći u udruženje, svoj šešir na sto.
„Pjesniče, da Vas upoznam! Milorad Kostić!“, rekla je.
„Drago mi je!“, naklonih se Velikanu.
Tog trenutka je i počela naša kratkotrajna i plodonosna suradnja.
IV
Otišao sam sa sa sestrom Alex u Njemačku, da prebolim bol… U Sarajevu sam ostavio još jedan grob, koji me još više vezuje za moj grad. Zaboravio sam na Danielu, Amiru, Selmu… jedino nisam zaboravio na Pjesnika, njegov šešir i tople riječi podrške koje je upućivao djeci i odraslima. Javili su mi da se razbolio. Karcinom! Ta riječ mi se ponovo upisuje u svijest. Posjećivao sam Pjesnika pokušavajući da mu pružim ljudsku toplinu u najtežim trenucima. Međutim, predosjećao sam da se starica zvana Smrt približava i njemu. Negdje u dubini duše zapitao sam se koja je svrha postojanja? Da li su ljudski životi nalik travkama koje nestaju zauvjek? Došao sam, naposljetku, na njegov sprovod.
„Daniela, zdravo!“, rekoh poslije izjave sućuti porodici.
Pravila se da me ne poznaje. Ponovih pozdrav.
Pogledala me je, onako zavidno ispod oka.
„Zdravo!“, reče preko volje.
Nastavila je da priča sa ostarjelim i zaboravljenim rokerom, svojim prijateljem i pratiocem, pratiocem izgubljenih generacija.
Usamljen i slomljen sam krenuo za kolonom. U meni se tuga umnožavala.
„Pogriješio sam spram Pjesnika… Pogriješio… Nisam volio njegovu osebujnu leksiku sa blagim foklornim elementima… Tek sada vidim koliko je veliki…“, riječi pravdanja, a ne posmrtno slovo, iz usta sjedokosog čovjeka i kritičara.
Do mene riječi nisu dopirale, jer su mi se pred očima smjenjivale slike tuge i sprovoda. A sunce se toga proljeća igralo, onako nevino i bezbrižno, prkoseći tugama u našim dušama.
„Tako je to sa pjesnicima, vrijeđaju ih za života, u smrtnom času i pohvale, pa opet vrijeđaju u nedogled… u nedogled… Tako je sa Pjesnikom, mrze ga zbog istine… istine…Imao je tople, blage oči, nježne i duboke! Imao je mir u glasu, kao da je očekivao od čovjeka cvrkut ptice, a od ptice pjesme anđela, kao da je želio neki mir, svjetlosti i pregršt suza, nalik večeri u njegovim pjesmama… Bio je velik, a to sramota biti nije!“, pustio sam suzu onu mušku, škrtu do besvjesti i do bola, prepuštajući glas eteru i sarajevskoj magli.
V
„Ne, nije bio idealan! Znao je da moj otac Filip piše pjesme! Nikad ga nije pozvao na poetsko veče! Nikada!“, rekla je kivno, sa studeni u glasu.
„Daniela! Nemoj tako! Ipak je u Odjeku objavio splet pjesama tvoga oca.“
„Kakav si ti čovjek? Zar muškarci lažu?!“
Zapanjeno sam je pogledao. Njene riječi su bile u suprotnosti sa njenom nježnom i melaholičnom pojavom.
Poslije stanke rekoh blago: „Nikakav Daniela! Nikakav!“
Nije shvatila moju ironiju. Izašao sam u noć, ledenu i studnu, bezvjezdanu i mrku, kao lice lopuže, kao lice tata, koga goni policija, a da ga i nije upoznala! Niti je shvatila, niti pojmila, da joj želim dobro, ta starija djevojka nježnih i blijedih crta lica.
„Građanin sam svijeta, pokriven gunjem. Zvijezde su moj dom. Šuma mi je utočište, a potok izvor nadahnuća!“, rekoh i ispružih ruke ka nebu.
VI
„Kako da joj pomognem Ivane? Kako da joj pomognem Tonči? Prijatelji dragi?“, zavapio sam.
U kafiću tmurnu, uz kapučino pričam sa dvojicom dragih ljudi.
„Bespotrebno si se vezao za nju!“, govorili su mi.
„Budi racionalan! Kod depresije može samo liječnik pomoći!… Pomogni prvo sebi! Gledaj svoja posla i piši! Za to si i stvoren! Moraš odraditi ono što se od tebe traži!“, uzviknuo je ljutito Tonči.
„Moja rodica ima sličan problem! Umislila je da je velika ličnost! Odgovorna za mir u svijetu. Samo redovna psihterapija je može održavati.“, staloženim tonom rekao je Ivan.
Promatrao sam profile svojih prijatelja. Odraz sjenki na podu. Željeli su mi dobro, ali me nisu shvatili. Sjetan izraz moje poznanice tjerao me je da joj i dalje pomažem.
VII
Naš odnos se svodio na prijateljstvo u jednom smjeru. Pomagao sam joj… Pomagao sam joj i kada je tražila i kada nije… A ona? Dugo mi je njeno ponašanje bilo tajanstveno! Poslije smrti oca, začudo joj je i krenulo u životu. Stari vaspitač za besprizorne Filip Matošević umro je na Božić. Imao je lijepu sahranu. Nekada sitni kriminalci, a sada zreli ljudi, oprostili su se od svoga specijalnog vaspitača. Napisala je pjesmu o svome ocu.
„Dano, Dano, cigarete su ti oca odvele u smrt! Uzimao im je dušu, prilikom pušenja! Pazi, da ne povuku i tebe!“, rekao je sjedokosi starac prijateljski.
„Neće, čika Vjeko, neće!“, blago je progunđala.
„Vraga neće!“, odbrusio je oštro.
Sestre su zakukale nad svježom humkom brata. Tada se ljudi i povlače. Samo pahuljice padaju, taj neizbježni dekor zime.
VIII
„Molim te, prekini sa njom! Ona ti želi samo zlo!“
„Alex, umislila si! Ona nije takva! Dana je obična, povučena, postarija djevojka!“, rekoh.
„Iz književnih krugova u gradu dopiru vijesti o njenim spletkama protiv tebe! Milorade, a ovo?!“, pokazala je čvrst dokaz anireklame.
„Teta Josipa Plakalović! Šta ja imam sa tim?!“, odgovorih rigidno.
„Plakalovićka je oružje u njenim rukama! Svoju zavist prema tebi prenosi i na ostale ljude! A, pravi ti se prijatelj!“
Čak ni rođenoj sestri nisam vjerovao…
Sestrine riječi su se pokazale istinite.
Mene je mučila dilema.
„Ako je Dana toliko utjecajna, zašto ne pomogne prvo sebi?“, mislio sam naivno.
U svojoj dobrodušnosti nisam shvatio da Dana voli više tuđe zlo nego svoje dobro. Samo sam ja vidio njen melaholičan izraz, dok su ga drugi vidjeli bezobraznim i ciničnim.
IX
U rijetkim trenucima iskrenosti, Dana mi je govorila kako će mi se odužiti.
„Častićeš me pizzom!“, našalio sam se.
Ta šala mi je počela otvarati oči. Nikada nisam bio materijalista, ali do pizze mi je bilo stalo. Čekao sam poziv na pizzu godinama. Umjesto poziva dolazili su sa njene strane novi zahtjevi i očekivanja. To više nisu bile molbe. To su bila naređenja! Takav stav je doveo do otklona u meni. Čuli smo se samo preko telefona. To je potrajalo godinama. Ona je željela dublji kontakt, a nije htjela da ništa u prijateljstvo uloži. Smiješno je kako je jedna pizza za dobrostojeću ženu skupa. Obradovao sam se kad mi je javila da je postala drugi put tetka. Čestitao sam joj kada je objavila novi roman i kada su novine o tome pisale.
„Kada ćemo se vidjeti?“, upitala je.
„Misliš na pizzi, da proslavimo tvoj uspjeh!“, rekoh nehajno
„Milorade biće i to jednog dana!“, odgovorila je ironično.
Općutao sam svjestan da je Alex u pravu. Lijepi zidni sat se zatresao i pao. Nije bio zemljotres
X
Deset godina se nismo sreli. Nastavili smo kontakte telefonom. Tješio sam je i dalje. Poželjela je da izađemo. Popustio sam. Gledao sam je kako je potrčala ka nama. Ušli smo u staru dobru La kanconu. Naručili smo tri kafe. Pružila mi je knjigu eseja Danila Kiša. (Kad pročitam da joj vratim!)
„Hvala!“
Čavrljanje i miris dima.
„Pored roditelja izgubila sam i tetke, umrle su obje….“, rekla je nesigurno.
„Šteta!“
„Milorade, to je zakon planete!“, kazivala je otegnuto.
U glasu se osjetila neka zloba, svemoć, neiskrenost. Ličio sam na poraženog čovjeka koji i nije vodio bitke.
„Svako neka plati svoju kafu! Idemo!“
Poblijedio sam! Ispratio sam je kao džentlimen u maglovitu noć.
XI
„Mislila sam da će te srce opaliti! Bio si blijed kao Smrt! Odluči sam!“, prigovorila mi je sestra.
„Alex, od pizze ništa! Spao sam da platim sebi i kafu!“
„I?“
„I… odlučio sam, Alex, sa tom ženom nemam ništa! Bolje bi prošla da je rekla da nema novca! Tada bi joj iz sažaljenja platio! Ovako otuđeno, neljudski… poslije deset godina. Ne znam! Zbilja ne znam!“, rekoh gnjevno.
„Ti si kriv! Ti!“, rekla je istinu.
„U pravu si!“, priznadoh.
„Odgovoriću joj kao je i zaslužila!“, nastavih hladno.
Zgrabio sam knjigu eseja Danila Kiša i paradnim hodom se uputio ka njenoj zgradi. Ušao sam hrabro u haustor. Dan je mirisao na majsku zoru, iako je bio hladni sarajevski novembar.
Milorad Kostić je rođen 1966. godine. Završio je Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Odsjek za historija. Godine 2003. objavio je zbirku pjesama „Zapisano u zvezdama“ a 2015. zbirku pjesama „Sarajevska enigma – Kroz sjećanja zaborava – Zbirku novela i pripovjedaka „Ljubav ga nije htjela“ objavio je 2016. godine. Zastupljen je u antologijama: „Rudnička vrela“ za 2006. godinu i „Miris izgorjelog papira“ za 2016. godinu. Učesnik je brojnih kulturnih manifestacija koje njeguju lijep prozni i poetski izraz. Član je Udruženja bosanskih umjetnika. Živi i stvara kao slobodan umjetnik.
Kontakt: kostic(ET)mef.unsa.ba
