Redakcija Miraš Martinović
PROBUĐENI HERETICI
Maku Dizdaru
Ima noći kad se čuju glasovi iz grobova…
Kad se usprave ruke iz zemlje, poput klasova…
On ih je čuo, kad su svi na njih zaboravili. Nije bio siguran da li je bio san, kada su se pojavili, ili više java, u kojoj se prepoznaju mrtvi i živi. Nikome u početku nije govorio. Mislio je utihnuće.
A možda je moja halucijacija – šaputao je, idući za glasovima.
Dolazili su sa raznih strana, sa brda i iz ravnica, Iz kamenja.
Budili su se davno zaćutali. Preklani, spaljeni. Što su htjeli da budu svoji, na svojoj zemlji. Sad su rasli, kao što raste trava.
Čuo je šta su govorili!
Krivi smo što se nijesmo priklonili ni Rimu ni Konstantinopolju. Što smo voljeli našu jedinu zemlju.
Zato su krenuli na nas, i na nju, uždili lomače, kako bi nas uništili.
Još miris paljevine golica čula živih. Iako su minula stoljeća, vjetrovi ga nijesu razvijali. Vjetrovi što vitlaju ovom zemljom, odnoseći sve sa njenog lica. Taj miris ne mogu odnijeti.
U Srebrenici, Vrh Bosne, u Modriči, svud isto! – vikali su, išli na nas ognjem i mačem. Sa mržnjom koja je sve kosila, kao požar suho rastinje.
Što smo krivi? Što smo im u oku?
Kuda da se djenemo? Gdje da pobegnemo? – viče gost Mišljen.
Ovo je naša zemlja! – Potvrđuje Rodin.
U oganj s prokletim heretikom! U oganj Hrelju, Stjepana, Dabišu iz Goražda.
Pokušavaju da umaknu paliteljima i mačonoscima. Sa djecom u naručju, bježe u planine, traže pećine, sigurna skloništa.
U ime prave vjere! – viču.
Koja je prava, u čije ime uništavaš, one što misle drugačije?!
Nijesmo htjeli njihove bogove! – vape iz zbjegova. Ova je zemlja naš bog.
Viče Grgur. Šta bi sa njim? U plamen završi. Vrsana uhvati buktinja, koja se prenese na Pavla.
Ponosno gorjela, uvjerena da neće izgorjeti.
Vapaji iz grobova, sa svih strana. Riječi na kamenu uklesane, miču se. Plamen na njih ne prijanja.
Obilazi mogile, čita zapise sa kamena. Slova se miču, kao živa. Oživljavaju oni čija imena glasno izgovara. Sudbine onih što leže ispod mramorja.
Glasove palitelja i spaljenih, osluškuje.
Bude se iz kamenja, pred kojim pobožno stoji. Drama ne prestaje. Talasaju se kao žito naježeno, pred kosom, koja im u susret ide. Pred olujom!
Duh ne gori! – kaže najrazboritiji. – Kamen gori, zemlja gori, sve gori. Njemu vatra ne može ništa. Uvjerili su se! – viče.
Oni se imenima ne dozivaju. Kako se ne bi znali, kada sve prođe, ko je to činio. Bez imena, blijede djela.
Sve je zapisano na nebu! – viče dijak iz Prozačca.
Ruke dižu ka nebesima, mole. I dijak umire s nadom da će riječ preživjeti. Ako svi pomremo, ako nas izbrišu sa ove zemlje, ostaće vapaji…
Inkvizicija! Glasovi u planinama. Dozivaju iz zbjegova. Dojavljuju jedni drugima.
Koliko traje ova drama? – pita ser – obilazi nekropole, prepisuje s kamenja, uvodi u pjesmu. Prošao je dolinom Lašve, stigao do Vlasenice.
Rijetki su oni, koji su na našoj strani – kažu – oni što progone i pale. Ako ih ima, ljiljani u trnju. Sačuvajte takve! A progonite ostale, koji kao vještice golim grudima hrane svoju mladunčad, propovijedajući zablude i opačine, na štetu stada Gospodnjega.
Ruke, nebu podignute, traqže spas!..Mnoge ruke. Sijeku ih srpovima, kosama. Čim stignu. Smetaju im ruke. Ne vole ruke! Mole se svome Bogu.
Prokleti babuni. Ne treba ih kopati, ustaće iz zemlje. U vodu, u oganj. Heretici. Korov treba iskorijeniti. Ljutu koprivu i draču što bode. Potrgati, ruže lice ove zemlje.
Glasovi sa jedne I druge strane, preganjaju se.
Sluša ih, u pjesmi otvara prostor za njihove duše.
Budi nesmirene kamene spavače. Kao das u čekali baš njega.
Razumio što govore, čita sa kamenja, iz vazduha, u kome su treperili glasovi.
Šire herezu zemljom.
Zato što smo svoji!… Izdvaja se glas, u kome su svi ostali…
Ućutkajte ga, da se više ne čuje! – viče predvodnik palitelja. Šta čekate? – pita. Plamteći mržnjom.
Ne daju se! – uzvraćaju potpaljivači. – Glasovi ne gore. Čuju se sa svih strana. Bosnom i Humom. Ne daju se ugušiti.
Bosna je leglo svakojake hereze.
Počupajte korov.
Čuje ih. Glasovi swe mogu zapisati – kaže.
Čupamo i palimo, ali se obnavlja. Čuju se iz zemlje, iz dubine. Ona ih krije u svoja njedra, ne da vatri da ih uništi.
Raskopajte gorbove, iz njih se čuju.
Raskopaše nekropole, otvoriše grobove.
I dalje se čuju, javljaju pretpostavljenima.
Izgore hiža gosta Radina. I hiža braće Pribilović.
Raskopasmo je čitavu. Nemamo šta više da radimo. Potucamo se bespućima, gdje nema zvijeri, a kamo li za ljude.
Uništili smo zmijsko leglo!
Slušao je kamene spavače, čitao njihove sudbine. One što su ih progonili. I porgonjene, zbog kojih je krenuo na ovo putovanje. Vjerovao je da su ga izabrali. Znao je da duše ne umiru. Duše onih koji su stradali zbog svoje zemlje i pjesme, zbog svog imena i pomena, useljavale su se u pjesme, koje je ispisivao, krstareći putevima kojima su nekada hodili oni, čija su imena na ovom kamenju, i mnogi bezimeni, kojima ime ne zapisaše. Samo su odabrani imali privilegiju – da im se ime ukleše u kamen.
Stigao je do Blagaja, spustio se do vrela Bune … I tamo ih je našao…
Pjevao je bezimenima. Svima koji su postradali, postajući pjesnik stradalnika. Srećan on i oni.
Prepisivao je sa kamenja.
Putujući od mjesta do mjesta, slušao je glasove, utišane, jedva čujne, davno zamukle. Nad ovom zemljom trepere mnogi glasovi, ukrštaju se i preganjaju. Dopunjavaju i prepoznaju. Blagonakloni i oni koji to nikada nijesu bili. Oni što kao mač sijeku i oni što kao melem blaže.
Spalili smo je! – cerio se predvodnik. Korijena nijesmo ostavili.
Život je u njoj! – šapuće daleki glas, iz zemlje i sa neba, istovremeno. U korijenovima! Čuje glas i unosi ga u pjesmu. Dom koji niko ne može razoriti.
Zbježaše se u planine, neki rasuše po svijetu, odnoseći miris paljevine na odjeći, i u duši. Miris koji se osjeća i danas iz grobova rasutih po bespućima. Zaraslim u zaborav i travu.
Čuju se! – viču oni što su palili, shvatajući das u radili zaludan posao.
-Izviru iz pepela, streme nebu.
Sada putuje s knjigom u kojoj su njihove duše.
Ona živi! – viče onaj što je izbjegavao da pali, osim kad nije mogao umaći oku pretpostavljenih.
Vapili sui z otvorenih grobova. Žuborili su poput bistre vode.
Bio je na Radimlji i Boljunima, tamo gdje ih je bilo, a bilo ih je svugdje. Progovorilo je kamenje, on je razumio taj govor. i mrtve, usnule snom pravednika.
Probudi nas! – ponavljalo je mnoštvo, stapajući se u jedan glas. Čitao je slova, neka bijahu blijeda, isprana kišom, sagorjela od sunca. Tamo gdje nije mogao pročitati, pomogli su mrtvi, došaptavajući u kamen zapisano.
A ovdje liže
Na kraju
Ništa…
Sada si pjesma – odgovara.
Budili su se njemu, znajući da će on za njih naći siguran dom. Hižu koju niko neće raskopati, ni sažeći. Pjesnik se zvao Mak, a knjiga KAMENI SPAVAČ. Iz nje govore plamteća sunca, ruke koje nike dotakao plamen. Kola i svadbe… Vinogradi i sijela… Zvijezde koje uklesaše vješti klesari. Bratjen, Samorad, Miogost, Grubač. Sve se stapalo u svuda čujan glas:
Ova hiža je otvorena, za Bošnjane, sve dobre ljude….
Spavači su probuđeni, a sa njima duh zemlje. Svi što spavaju u njoj, rasanili su se. Gledaju širom otvorenih očiju, srećni što su ponovo budni. Što vide svoju zemlju i ona njih.
Prolazile so vođe I vojske, morije koje su sve pred sobom brisale: hiže, ljude, sjećanje. Duh je ostao, pjesnik ga je preselio, u knjigu nespaljivu.
Iz spaljene zemlje, izniklo je cvijeće…
Ljiljani se nasmiješe u dolu.
Najljepši cvijet niče iz pepela! – šaputao je pjesnik, milujući cvjetove iz kojih se smiješi Bosna.
I kad je napisao knjigu, nije ih zaboravio. I dalje ih je posjećivao. Na jednom od tih putovanja, ponovo je zastao pred spomenikom gosta Mišljena. Tada je čuo riječi koje je kameni spavač izgovorio čovječijim glasom: Jas am Mišljen, gost na ovoj zemlji. Svi smo mi gosti na njoj.
Čemu ubijanja?
Čuždome –
Željeti ovoga svijeta…
Mak je ponovio riječi, prije nego je i sam postao kameni spavač.
Pogledaj
Ovaj kamen –
Čiji li je bio?
Čiji li je sada?
Čiji li će bit’?
Među glasovima koje je slušao – čuo se njegov glas: Satima sam stajao pred stećcima nekropola ove zemlje, smještenim pod noge pastirskih šuma. Sa kamenih gromada ulazili su u mene raznoliki simboli sunca, isprepletenog bilja i ispruženih ruku.
Noću sam opkoljen zapisima sa margina starih knjiga čiji redovi vrište upitnicima apokalipse. U pohode mi tada dolazi spavač ispod kamena. Njegove blijede usne od miljevine otvaraju se da bi njegov nemušti jezik postao zvučan.
U njemu prepoznajem sebe…
