Redakcija MIRZA HERCO
PUT KA SAGLASJU
Nomen es omen[1]
Ljudi su skloni predrasudama koje grade na razne načine, a prema drugim ljudima se izriču na osnovu imena, prezimena, porijekla, nacije i mnogih drugih. U književnosti ime i prezime autora itekako utječe na interes čitalaca i izdavača, pa mu neće skrenuti pažnja knjiga koja dobra, ali nema poznato ime na koricama i na taj način propuste pročitati dobra djela zbog predrasuda. Pitanje naslova u književnosti je veoma važno jer čitalac gradi horizont očekivanja i zbog autora i zbog naslova.
Naslov djela Admira Džanke koje pred nama stoji je „Ljubav na prvi pogled“ – i dok mnogi autori posežu za metaforama, simbolima, oksimoronima, zvučnim sintagmama ili se, pak, poigravaju s tim horizontom očekivanja njegov izbor u potpunosti opravdava ono što slijedi unutar korica ove zbirke lirskih proza ili molskih zapisa kako ih sam autor označava, ali mi nećemo tragati za onim što je „pisac htio da kaže“ nego ćemo iščitavati ovu zbirku onako kako nam nalaže priroda jezika – izgovorena (napisana) riječ kada se jednom otrgne od svog govornika (autora) živi samostalan život i može biti tumačena na neograničen broj načina.
„Ljubav na prvi pogled“ nam donosi jednostavne zapise, čitljive i lahko razumljive onoliko koliko je i sam naslov razumljiv. Nije to književnost koja se odvojila od običnih ljudi i temama i stilom, nego, naprotiv, svaka riječ je dostupna i najobrazovanijem, kao i čitaocu skromnog obazovanja. I tu leži i vrijednost ove zbirke – razmišljanja i poetizovani doživljaji lirskog subjekta s kojima se može saživjeti „običan“ čovjek.
Interesentno je da naslovni zapis zapravo odudara od ostatka zbirke, prepun je razigranosti i neočekivanih obrata gdje lirski subjekt svoju „bolest ljubavi“ pretače u tekst od početka gradeći na momente jednu šizofrenu igru riječi: Tačno se, kao da je sad bilo, sjećam i tog dana, i tog trena, i svega, kada nam se pogledi prvi put sudariše: Da, bila je to srijeda: Ne, četvrtak: Bože, ili, ipak, bijaše lijepi petak: No, kad bolje razmislim, više mi liči na ponedjeljak, manje, mnogo manje, na utorak…
Igra traje kroz čitav tekst: Ne znam naprosto više kud gonim – desno ili lijevo: Možda, ipak, na jug (…) da bi pred kraj došla do humorističnog momenta Ko će više znati – jedino što sigurno znam jeste da to bijaše ljubav na prvi pogled: Možda na drugi: Jer me protjerala jabuka poslije limunade…
Završetak donosi razrješenje u poziciji lirskog subjekta u završnoj rečenici: dok nevještom rukom, tik ispod lijeve miške, tetoviram, velikim slovima graviram njeno ime, da se nikada ne zaboravi ljubav na prvi pogled (…) koja odaje pogled zaljubljenog tinejdžera ili, ako posmatramo kontekst zbirke, poentu da ljubav od, naizgled, zrelih ljudi čini šizofrenike u kojima obitavaju dva Ja: jedno, ozbiljno i profesionalno, za javnost, i drugo, privatno, pomalo infantilno i luckasto.
Unutar teksta
Zbirka je podijeljena u šest većih kompozicionih cjelina: Sve s mjerom i – upamet, S druge strane srca, Ništa se u životu slučajno ne dešava, Ljubav na prvi pogled, Tek sjećanje, Svi ćemo jednog dana i Prije nego praška postaneš. Autor je zadržao koncept iz prethodnih djela, poput onog iz zbirke „Vremena ludih ljudi“, a to je da svaki zapis sadrži moto – to je, često, citat iz Kur’ana, ali i iz hadisa, književnih i filozofskih djela.
Zbirku otvara zapis „Što ti je život…“ koji u motu sadrži misao Hasana el-Basrija, a koja lirski subjekt vodi ka misli o prolaznosti i stalnom gubitku s protokom vremena (dijalogizirajući, iako ne direktno, s Kur’anskom surom El-Asr – Vrijeme)[2]. Zapis nas vodi kroz ciklus života ka besmislu, odnosnu poentu smještenu u završnu rečenicu: I sve tako, i sve ukrug, dok krikom, plačom bolnim, posljednjim svojim, ne probudiš, ne uznemiriš nekog
novog
rumenog šetača,
rozog letača,
luckasta sanjara
što prvim će plačom svojim raspaliti plam života na zemlji sa koje će, na koncu, otići, ni ne dokučivši smisao, baš kao i ti..
U uvom zapisu, kao i u čitavoj zbirci, je prisutna upotreba grafostilema i to veoma uspješno, poput ovog u sljedećoj rečenici: (…) dok osipaš se, osipaš iz grumena u prah, sve tiše, tiše, tiše(…).
Naslovni zapis ciklusa „Sve s mjerom i – upamet“ otvoren je Kur’anskim motom koji se, kao i čitavom ciklusu, bavi mišlju o prolaznosti. Ovaj zapis je prožet scenom opraštanja živog od čovjeka koji je prešao u ahiretski život, gdje se posebno ističe vizuelni efekat teksta:
u
grob
do
groba,
u
red
vječan,
savršen: (…)
Poenta dolazi, nakon agonije, u završoj rečenici: Još dugo ruke drhtave pružah, glasom nejakim molitve šaputah, odlučan da se svaki preostali tren iskoristi – jer, ima vremena, ali svakim trenom sve manje, i za sve što želimo, sasvim sigurno, dovoljno nema – stoga, sve s mjerom i – upamet.
Ciklus „S druge strane srca“ donosi novu dimenziju vremena gdje se njegov protok zaustavlja ljubavlju, iskrenom, nepatvorenom i nevinom i daje nadu lirskom subjektu koji kulminira u istoimenom zapisu kroz popuno ogoljenu, nedvosmislenu, izjavu ljubavi:
Volim te, majušnice,
volim,
volim,
volim..
Kroz čitavu zbirku, autor pokazuje sklonost ka vizuelnim efektima teksta, odnosno upotrebu grafostilema poput prethodno navedenih.
Nakon ljubavne razigranosti ciklusa „S druge strane srca“, lirski subjekt se u „Ništa se u životu slučajno ne dešava…“ vraća svakodnevnoj ljudskoj drami materijalizma. Istoimeni zapis vodi čitaoca kao upozorenje jer nad svim bdi On, a prepoznavajući poruke u svakodnevnoj egzistencijalnoj drami u kojoj put borbe za oveozemaljska bogatstva konsekventno vodi u nespokoj i moralno zastranjenje: I što više skupe, što više imaju, sve manje cijene, ne shvatajući, zlatom zaslijepljeni, da istinska sreća života, i smiraj duše, uistinu cijene nemaju: (…), stvarajući atmosferu sličnu Kranjčevićevoj iz pjesme „Eli! Eli! Lama azavtani!“ Zapis se završava poentom koja svijet ne vidi kao stihiju nego kao red: za sve razlog je valjan i da čitav život svoj smisao ima..
O naslovnom zapisu je već pisano u uvodnom dijelu ovoga teksta, ali prateći ostatak ciklusa, vraćamo se ljubavnoj tematici. Intresantno je korištenje pomalno banalnih metafora u zapisu „Terapija“: Ti terapija si moja (…), kroz koju prodire i element humora koji se provlači kroz ovaj ciklus, a oponašanje farmaceutskog diskursa dovodi do izražaja humornu crtu kroz sljedeći primjer: – uzmem terapiju tri puta na dan, po potrebi i više, bez kontraindikacija –.
Zapis „Tek sjećanje“ koji naslovljava ciklus, zapravo, odudara od ostalih u ciklusu, također i od ostalih kroz koji se provlači ljubavna tematika. Donosi rezignaciju lirskog subjekta, ali i vrlo uspješan paradoks ćutnje satkane od uzdaha.
„Svi ćemo, jednog dana…“ pravi otklon od zapisa iz ciklusa „Sve s mjerom i – upamet“ jer donosi drugačiju poentu u rečenici: I daj sve od sebe, da ni za čim ne žališ, i živi život tako lijep, tako veličanstven. Stilski, izuzetnu vrijednost donosi završetak: I, na koncu, svud raspukla se širina, bjelina, niko nikome ne smeta, svi u red savršen raspoređeni: Ni snova, ni želja, ni nada, ni noći mrkle, ni novoga dana – sve je tako tužno, sve ćutnjom obavijeno, tek hor bijelih kostura himnu vječnosti uvježbava za one što dolaze, što pristižu, iz prolaznosti ubrani, ali i rezignaciju.
U posljednjem zapisu zbirke, lirsku subjekt čovjeka ometaforljuje kroz sintagmu grumen nadmeni. Metafora je građena, naravno, na religijskoj (islamskoj) matrici u kojoj je čovjek stvoren o zemlje. Prisutvo religije je uočljivo kroz citate na početku većine poglavlja i možda je, upravo, ona ta koja ljubavni aspekt ove zbirke zadržava na idealističkoj (platonskoj) razini ne dopuštajući joj silazak u putenost, čuvajući je izvan teksta. Grumen nadmeni nas vodi indirektno u prapočetak i priču o iskonskom grijehu – grijehu samoljublja, „spuštajući“ nas na zemlju: Grumenu nadmeni, iskoristi svaki tren, prije nego praška postaneš, da dobro posiješ, da osmijehom vas svijet obaviješ, da suzom radosnicom svijet zaliješ, i da ni za čim ne žališ kad smrt nas odabere, kad nas ubere, u času suđenom, i otkine od života što varljiv je, kratak kono sjenka – u kome sad nas ima, a sad nas nema.
Četvrta Džankina zbirka nas vodi na putovanje u kojoj se na pitanje smisla i prolaznosti života daje dvostruki odgovor: put koji vodi kroz Dobro kojim treba živjeti u sebi i u svijetu oko sebe u kojem ćemo naći smiraj, i put intimne ljubavi čiste, razgolićene, u svojoj jednostavnosti i iskrenosti, ljubavi koja pomalo djeluje i infantilno, ali koja pobjeđuje sve životne nedaće. Zbirka nudi egzistencijalno „rješenje“ prevazilazeći pitanja savremenog čovjeka vraćajući ga suštini – unutrašnjem miru koje vodi saglasju sa svijetom. Džankina lirska proza iz ove zbirke pokušaj je iscjeljenja čovječanstva, koje, znamo neće doći, ali u koju književnost i dalje vjeruje.
Prof. Mirza Herco
_____________________________
[1] Lat. Ime je znak
[2] Tako mi vremena – čovjek, doista, gubi… (Kur’an, 103:1-2)
