Redakcija 
Mustafa Balje o zbirci “Pouzdano merenje”
Poetski instrumentarij Amara Ličine
Zbirka poezije “Поуздано мерење” Amara Ličine predstavlja jedno od najzanimljivijih i najinovativnijih poetskih ostvarenja savremene književnosti na našim jezicima. Autor se u njoj kreće između ironije i ozbiljnosti, između filozofskog promišljanja i lirskog uzleta, između tradicije i modernog iskustva. Njegovi stihovi otvaraju prostor u kojem se vrijeme, smrt, ljubav, umjetnost i svakodnevni život prepliću u jedinstvenoj mreži značenja.
Već sam naslov zbirke nosi ironijsku napetost: „pouzdano merenje“ kao ideja da se život, vrijeme i sudbina mogu izmjeriti, dok se u pjesmama pokazuje da je sve podložno nesigurnosti i prolaznosti. Ličina se u više pjesama vraća motivu vremena, koje jedino nema kamo da se vrati: „Једино време / нема за чим да жали, нема где да се врати“.
Smrt se u njegovoj imaginaciji otvara kao beskonačan rezervoar povijesnih figura i vojski, ali pjesnik nudi i utjehu kroz umjetnost, tvrdeći da je smisao „Бити песник, привидно заварати смрт“. Njegova poezija je istovremeno i filozofska i duboko ljudska, jer se bavi temeljnim pitanjima postojanja, ali ih uvijek smješta u prizore svakodnevnog života.
Posebno mjesto u zbirci zauzima pjesma „Čekaonica“, koja se može smatrati vrhuncem autorove inovativnosti. Ona transformiše banalni prostor čekanja u univerzalni hram ljudske nade: „Нема већег светилишта од чекаонице, / она никада није без молитве“.
Čekaonica postaje svetilište u kojem medicinski mantili zamjenjuju svešteničke odore, a molitve se uzdižu iz straha i nade. Ličina pokazuje kako se na granici između života i smrti brišu ideološke razlike: žena pred oftalmologijom, mladić u strahu od bolesti, majka s djetetom, pa čak i stari komunista – „атеисти, као за време буре, / постају верници док не изађу напоље“.
Svi oni u čekaonici postaju vjernici. Bravo, Amare!
Osim filozofske težine kojom zbirka odiše, ona nosi i jednu izrazito vitalnu, gotovo opipljivu pjesničku energiju koju sam imao priliku osjetiti i izvan korica knjige. Družeći se s Amarom na nekoliko pjesničkih susreta, slušajući ga kako s nevjerojatnom mirnoćom, a opet autoritativno interpretira svoje stihove, osjetio sam tokom njegovog čitanja kakav bih ja volio pjesnik biti da sam u njegovim godinama. Njegov glas nosi težinu onoga što piše, podsjećajući nas na stihove: „Где год се сакријеш… Глас ће те наћи“. Njegov nastup je demonstracija pjesničke zrelosti koja nadilazi kronološku dob.
Danima bih, nakon tih susreta, razmišljao o njegovim metaforama i onim dubokim, gotovo proročanskim filozofskim opservacijama koje prosijava kroz naizgled obične prizore. Svaki izraz, svaka njegova riječ, stih, kao da imaju nekoliko slojeva. Neku posebnu auru koju je samo on hirurški precizno prenese čitaocu.
U pjesmi „Počeci“, Ličina nudi snažnu ontološku tugu, ukorijenjenu u samom biću i predmetima: „И црвљива јабука заплака / жали што не остаде цвет. / И оронула кућа / жали што не остаде темељ.“
Posebno je dirljiva pjesma „Ljudi“, u kojoj pjesnik ispisuje kratke, britke sudbine sugrađana, od kormilara koji strada na autocesti do Ćamila koji je „унапред изабрао место на гробљу, / па сад тамо пише: Резервисано, Ћамко“. Time on gradi spomenik običnom čovjeku, dajući svakom pojedincu težinu povijesne ličnosti.
Ličina se ne libi ni autoironije, propitujući samu prirodu pjesništva. U pjesmi „Прилог књизи Пјера Менара “ on tvrdi da je neko ovu knjigu već napisao, ali je nije objavio, čime se poigrava s idejom originalnosti i univerzalnosti pjesničkog iskustva.
U pjesmi “Како је пропала љубавна поезија” Ličina razotkriva iscrpljenost tradicije ljubavne lirike. Dok katalog velikih mitova ljubavi podsjeća na slavnu prošlost poezije, pred nama stoji mladić koji od tih stihova nema nikakve koristi. Njegova drhtava nemoć pred ljubavlju otvara pitanje: može li poezija još uvijek biti oslonac, ili je izgubila svoju funkciju?
Amarova poezija je, baš kao i natpis na staroj sajdžijskoj radnji iz uvodne pjesme, radno vrijeme koje se odvija „Између два мрака“. Upravo u tom međuprostoru, on pronalazi svjetlost kojom precizno mjeri dubinu ljudske egzistencije, ostavljajući čitatelja da se dugo, poput mene, hrva s njegovim neuhvatljivim, a opet tako jasnim metaforama.
Amar Ličina ovom zbirkom nudi precizan instrumentarij i „пртину по дубоком снегу“ za razumijevanje svijeta koji nas okružuje, otvarajući stazu nade kroz njegovu tišinu i neizvjesnost.
