Redakcija Na sarajevskom Sajmu knjige promovisan roman Enesa Topalovića “Ime i duša”
U petak, 08. oktobra, u Skenderiji na Sajmu knjige promovisan je roman “Ime i duša” Enesa Topalovića. Promociju su priredili autor Enes Topalović, moderator književnik Mirsad Bećirbašić, recenzenti Mehmed Đedović i Said Šteta, te urednica Muamera Planjac ispred izdavačke kuće “Planjax”.
Kroz interakciju sa autorom romana dotaklo se cjelokupnog rada ovog nadasve nadarenog bosanskohercegovačkog autora. Obraćajući se u svom izlaganju podsjetio sam čitaoce da sam recenziju pisao u rodnom selu Gorica, na zgarištu, ubijeđen da je to poveznica u stvaralačkom nadahnuću autora i mene, gdje obojica na zgarištima i ruševinama tragamo za ljubavi koju pretačemo u pero, Enes Topalović to radi na jedan osoben način po čemu se izdvaja i ovaj roman. Radi potpunijeg upoznavanja sa ovim romanom u nastavku prezentujem recenziju u cjelosti.
Recenzija romana “Ime i duša”
“Ratovi su ljudima velika kušnja, ispit duševnosti, nužno zlo, koje čisti od njega. Taj krvavi haos i dozove mnoge, iz njega proklija ljubav i harmonija, među upućenim dušama, i onim razumom obdarenim. Često u smrtno prijetećim situacijama čovjek spozna svoje istinsko ja i ako se pomiri sa njim i zavoli ga, zavolio je i sve oko sebe, a to je velika promjena svijeta.” Na početku romana “Ime i duša” autora Enesa Topalovića, nalazim ove rečenice od kojih sam dobio kofeinsku budnost do zadnje stranice. Ostavljen bez daha u procijepu pročitanog, baš kao dječak kojeg su gurnuli na dno mutne vode u zaljevu jezera iz djetinjstva, gdje je u mutnoj vodi gledao “onaj svijet” pa napokon izronio blijed i ugledao Sunce, kao potvrdu da još je ovdje, nalazim ljubav koju živim kao spoznaju nakon doživljenog zla. Osjećanjem čitaoca, bez intencije izdizanja iznad napisanog jer to bilo nepravedno, ostajem u razmišljanju o rukopisu kako bih još jednom prošao put iz predvečerja rata u selu Paunci pored Foče, do mraka kojeg rat ostavio u očima onih koje je odnijela hladna Drina, ali i onih rasutih po svijetu. Mrak zlobe, mržnje koja se ponavlja kao ideološka mustra po kojoj se zlo veze svakih pedesetak godina na opisanom prostoru ali i šire, u ovom rukopisu ponovo ugledah slike zapisa “Moj put u Foču” satkanih od istinitih svjedočenja Adil bega Zulfikarpašića u Drugom svjetskom ratu. Genetski inžinjering kao produkt jedne ideologije koji za pokusne kuniće uzima ljude, namećući im izvještačeni identitet koji ima ograničen rok trajanja, ostavlja razvaline u vremenu iz kojeg će nešto kasnije nicati korov zla. Ovdje se ne referiram na strane ma kako ih definisali, jer su one manje bitne, što je i autor tako vješto naglasio, nego na čovjeka kao univerzuma, racionalno biće koje zapada u animalnost življenja, osjetno i sam nesretan ali se uporno hrani tuđom nesrećom.
U tom vrtlogu krvavih ugriza pomućenih mržnjom, inficirani razum biva nagon koji natjera oštre čeljusti da zagrizu i vlastito meso. Sudbina Azre Semkine i Muje Staninog, dvije ruže procvale na tuđem stablu, nastavljaju oprašivanje u vjetru koji neće iznjedriti plod, već samo trnje iz kojeg su i sami ugledali sunce. Tako u malom čovjeku, autor slika i potvrđuje da “Vrijeme je i režiser zbivanja. A svjetlost njihov svjedok,” pa nastavlja uramljivati stvarnost kao pouku. “Na naslonu drvene klupe na kojoj su sjedili nožem blago urezana imena – Azra i Mujo. Neki dobronamjernik tušem preko „i“ nacrtao veliki krst. Razapeo njihove snove. Kao i sve duše i njihove su živjele u dva svijeta – u stvarnosti i snovima. (Dok se svijet ne promijeni.) Historija opet pali svoje lomače.”
I kada se na trenutak posumnja da bi roman mogao biti još jedna priča iz sudnice vremena u kojem je ciljano ubijen glavni svjedok, pa se učini jednostranom što je nedovoljno za valjanu osudu, autor se otkriva poput plavog leptira koji obilježava sakrivene grobnice u svom čarobnom letu, onako ljudski, pomalo u očaju, ali sa iskrenim traganjem za odgovorom. On glasno pita: ”Ima li konac ili mreža kojima se krpe poderane duše?” Napokon nalazi odgovor i poručuje: “Treba činiti dobro do iznemoglosti, treba užasnuti svemir dobrotom onako kako smo mi užasnuti količinom zla na svijetu. Treba činiti dobro do granice gluposti. I preko nje. I kada nema nikakvog razloga, treba činiti dobro. Treba namjerno, svaki dan, nekome stopliti dušu. Treba zbuniti svemir. Treba činiti dobro i kada se dobro dobrim ne vraća. Treba, usprkos svemu. Treba, jer je to jedino i jer ništa (drugo) nema smisla. I jer je jedini udar na besmisao – to dobro. Treba činiti dobro i kada pomislimo da ni činjenje dobra nema smisla. Samo besmisleno dobro mi miriše na neki smisao. Savršeno, čisto dobro, bez ikakvog smisla…”
Pjesmom na kraju, budi nas iz višedecenijske ideološke opijenosti u stvarnost kao obavezu i branu od mogućeg ponavljanja zla svima i svakom, izostavljajući samoisticanje i samo svoju bol, već bol koja se prenosi kao dječije bolesti da ih razdvoji baš u trenutku kada trebaju igru i biti djeca, jer taj trenutak nema ponovljenosti.
“Sjeti se bARBARA,
predaka i potomstva, ljubavi i zuluma, radosti i tuge, mira i ratova, skini uniforme zločinačke sa naše nerođene djece, sjeti se svega, da nam budućnost ne bude obezglavljena, i da nas opet plavi leptiri nad masovnim grobnicama ne bude molitvama, “ Zaključujem, da je roman “Ime i duša” istinska promjena u bosanskohercegovačkoj književnosti, potrebna svima. Ne sjećam se da sam pročitao kraći roman od ovog “Ime i duša” ali i dužu poruku, koja svoj eho ostavlja nakon sklopljenih korica da uči, opominje i nadahnjuje potrebom za dobrotom kao sveopćem mehlemu za nagomilane rane na dušama, što hode zelenom Bosnom, krševitom Hercegovinom ili hladnom Norveškom, sasvim svejedno.
Gorica, 20. maj, 2021. Said Šteta, književnik i novinar
