Redakcija Nejra Džananović
Roditelji kao prvi dječiji uzori
Kako odgojiti dobro dijete; koji je recept za uspješno roditeljstvo; gdje griješim u odgoju djeteta su pitanja koja svaki roditelj, koji teži da bude što bolji otac/majka, postavlja sebi. Čuveni danski terapeut Jesper Juul, u svom djelu Vaše kompetentno dijete(1995)kaže ,,Poput mnogih pripadnika mog naraštaja i ja sam prije 25 do 30 godina znao da je nešto pogrešno u načinu na koji je, generacija mojih roditelja (kao i generacije prije njih) gledala na strukturu obitelji i odgoj djece.“Sigurno da nema generacije roditelja koja nije propitivala svoje odgojne metode i koja nije težila pobjeći od tog pogrešnog u načinu odgoja.
Obrazujući građane, naročito one koji će uskoro postati roditelji, o adekvatnim odgojnim metodama i roditeljskim stilovima na dobrom smo putu da odgojimo dobro dijete. Prvenstveno je važno odrediti odgojni cilj (mi kao roditelji želimo da naše dijete bude poslušno; da naše dijete bude samostalno; da bude uspješno bez truda jer tako svijet funkcioniše). Dok su u prošlosti ciljevi odgoja bili kreiranje discipline, ispunjavanje dužnosti, poslušnost, djelatnost itd., posljednjih godina dolazi da promjene vrijednosti, a time i do promjene ciljeva odgoja. Naglašava se vrijednost samorazvijanja, npr. emancipacija, autonomija, upravljanje samim sobom, sposobnost za kritiku, veliki nadzor nad djecom, razmaženost djece, jednakopravnost spolova, dolaženje do cilja bez velikog truda i slično.
Kada odredite odgojne ciljeve počnite ih postepeno realizovati. U brzom tempu života roditelji imaju najmanje vremena za sebe i svoje dijete. Nakon posla su umorni za bilo kakvu dječiju aktivnost, ali to nije razlog da djecu ne uključite u vaše aktivnosti. Uključite ih u pripremanje obroka, postavljanje stola za jelo, čišćenje sobe, zajedničkog odmaranja uz gledanje filma ili večernju šetnju.
Razvoj djeteta se odvija kroz različite oblike učenja. U dugoj listi istih istaknut ćemo učenje po modelu. Američki psiholog, Albert Bandura, opisao je da dijete uči posmatrajući ponašanja osoba iz svoje socijalne sredine. Obzirom da je djetetovo primarno okruženje obitelj, ono će oponašati oca i/ilimajku. Roditelji uvijek trebaju biti na oprezu jer su znatiželjne oči djeteta uperene u njih. Stoga je poželjno promicati prihvatljivo ponašanje (služiti se lijepim govorom, konstruktivno iskazivati emocije), a kontrolisati neprihvatljivo.
Vjerujući da je dijete tabula rasa (prazna ploča), kakvu je još John Lock opisao u 16. stoljeću, uočavamo koliko značajnu ulogu ima roditeljsko ponašanje. Kada dijete ispoljava neko nepoželjno ponašanje, roditelji se pitaju gdje li je takvo nešto vidio/naučio. Zaista to nekada može biti naučeno od drugih osoba iz okruženja ili putem medija, ali često to biva od djetetovih prvih uzora – roditelja. Kontrolisanje vlastitog ponašanja pred djetetom nam može biti motiv da isto postane naše svakodnevno ponašanje (i pred drugim ljudima).
Roditelji su jedan tim (nikako suparnici) čija je misija adekvatan odgoj djeteta. Posmatrajući ovdašnje roditelje sumnjamo da su svjesni koliko njihov međusobni odnos djeluje na dijete. Vjerujemo da je francuski filozof, Jean Jecques Rouseeau, svojom mišlju ,,Ništa značajnije ne može učiniti otac za svoju djecu, nego to da voli njihovu majku”, upravo to i isticao. Posmatrajući odnos između majke i oca, način na koji komuniciraju i izvršavaju zajedničke aktivnosti, djeca uče obrasce ponašanja koja će primjenjivati u odnosima sa vršnjacima, drugim odraslima i/ili partnerima/cama. Nerijetko se roditelji svađaju u prisustvu djeteta (pa čak uključuju i dijete u sukob), ne pazeći na način izražavanja emocija i korištenje ,,ružnog” govora, što dijete ,,upija kao spužva” i uči da je to prihvatljivo ponašanje.
Prema definicijama, uzori su oni primjer i ispravnog ponašanja i pozitivnih osobina i kao takvi su važni za razvoj ličnosti. Uzori imaju bitan utjecaj na kreiranje vlastitog identiteta. Nije rijedak slučaj da mnoga djeca gledajući svoje učiteljice žele da to postanu kada odrastu. Međutim, dok dođemo do učiteljica ili nastavnika, djeca najintenzivniju komunikaciju ostvaruju sa roditeljima. Upravo taj proces stavlja roditelje u izazovnu poziciju. Priliku da budemo model nečijeg ponašanja treba shvatiti kao inspirišuću, a ne demotivirajuću jer su koristi obostrane – roditelji teže boljem (prihvatljivijem) ponašanju dok djeca integriraju ta ponašanja u svoje JA.
