Nova zbirka pjesama Božidara Proročića Okovi i lanci

PROĆI ĆE TEŠKE GODINE A RIJEČ ĆE OSTATI DA ŽIVI, TRAJE I OPOMINJE

(Iz pjesme „Osuda”)

Piše: Veljko ĐUKANOVIĆ, prof. književnosti

Pred nama je nova zbirka pjesama Božidara Proročića Okovi i lanci. Ove pjesme nastajale su tokom posljednjih pet godina, u vremenu otkako su „oslobodioci” došli na vlast u Crnoj Gori. Poznato je da pobjednici pišu istoriju, a svaka vlast nastupa s pozicije moći donosi zakone, selektivno ih primjenjuje, a za sve što se čini mimo njih pronalazi opravdanje u navodnim višim interesima. U takvom ambijentu pjesnik ne može ostati pasivni posmatrač. Proročić progovara o svemu negativnom što se dešava – ne samo u Crnoj Gori, već i u širem, globalnom kontekstu. Kako je zapisao Antun Branko Šimić: „Pjesnici su probuđeni dio naroda“, i upravo je njihova dužnost da ukazuju na devijacije društva, da ih imenuju, osude i ostave trag za buduće generacije kao opomenu i svjedočanstvo.

Dok „pleme moje snom mrtvijem spava“, Proročić hrabro i bez zadrške iznosi svoje stavove. On razotkriva i osuđuje, ne dopuštajući da zamagljeni veo istorije prekrije istinu.

Zbirka Okovi i lanci obuhvata četrdeset pjesama, pretežno angažovanog karaktera. Autor se ne udaljava od stvarnosti, već joj pristupa direktno, snažno i dostojanstveno. Njegov lirski izraz problematizuje ključne teme savremenog društva: sputanost pojedinca, borbu za slobodu, krizu identiteta i gubitak humanosti. Njegovi stihovi bude savjest, pozivaju na preispitivanje i otvaraju prostor za otpor svakom obliku nepravde.

Zbirka započinje pjesmom Krik, posvećenom ukrajinskom pjesniku i borcu za slobodu Vasilju Stusu, koja simbolizuje očajnički pokušaj otpora svemu onome što savremeno vrijeme nosi kao teret. Proročić odbacuje nametnute stavove „onih koji su davno poraženi“, odbija politiku i zakone koji sputavaju slobodu duha. U pjesmi Slobodno pišem jasno poručuje:

Zato pišem
Razbijam taj mit
Veliki ne postoje osim na mapama
I u glavama ideologa koji žele
Sve za sebe.

Proročića jednako pogađaju suze majki Srebrenice, plač djece u Palestini, stradanja u Šahovićima, Katinskoj šumi, Gladomor u Ukrajini, kao i savremene tragedije. Njegova poezija indirektno priziva i opominje na Aušvic, Jasenovac, Morinj, Štrpce, Loru – mjesta kolektivne traume i ljudskog posrnuća. Postavlja suštinsko pitanje: gdje je nestala humanost? Zašto čovjek postaje neprijatelj čovjeku?

U pjesmi Muhadžiri – iseljenici taj bol je izražen duboko lično i potresno:

Pogaču i grumen crne zemlje stavih u torbicu
Nemam snage da se okrenem.
…
Svi me s prezirom gledaju
Dalek sam sebi i drugima
Steže me neka sila oko vrata
Hoću da ispustim dušu.

U pjesmi Krv i vatra autor se nadovezuje na misao Ive Andrića o cikličnim sukobima na Balkanu, ironično oslikavajući istorijsku stvarnost:

Evropa je mirovala pola vijeka
Avet fašizma je bila
Vezana okovima i lancima
Dugo je to trajalo
Za Zapadni Balkan.

Na prostoru gdje „prošlost živi, a budućnost umire“, Proročić postavlja pitanje nasljeđa koje ostavljamo mladima. Umjesto perspektive – ostavljamo im spomenike i teret istorije.

Simbolički okvir zbirke može se dovesti u vezu sa romanom Lelejska gora Mihaila Lalića, gdje se kretanje „iz magle“ označava kao izlazak iz beznađa. Proročić započinje zbirku krikom, a završava vjerom – oslonjen na nepokornost i slobodarski duh Crne Gore, oličen u Njegoševoj misli: „Crnogorci ne ljube lance“.

Završna pjesma Lome mi te Crna Goro predstavlja snažnu apoteozu slobode i otpora:

Nikad neće, Crna Goro,
Slomiti te sile tame,
Luča tvoja obasjava
I kroz ove teške dane.
Orlovi te tvoji prate,
Gorski vuci iz planine,
Puće lanci i sindžiri
Probljeskujuć tvoje ime.

Vrijednost ove zbirke ne ogleda se samo u tematskom sloju, već i u njenoj etičkoj i umjetničkoj dimenziji. Proročićeva poezija nosi snažan poetski nerv, jezičku preciznost i izražen osjećaj za unutrašnji ritam. Svaka pjesma prevazilazi lično iskustvo i prerasta u univerzalni poziv na slobodu, istinu i ljudsko dostojanstvo.

KRIK

Ukrajinskom pjesniku Vasilju Stusu

Opet su zemlje naše žedne krvi
Pozivaju na rat u dalekim stepama
Jahač apokalipse zloćudno prijeti
A mi pjesnici pišemo pjesme i vidimo crne slutnje
Da ćemo postojati samo u knjigama
Zaplakao sam nad utrobom crne zemlje
Poslednje što sam izustio bila je riječ – sloboda
Odjeknu rafal i prolomi se moj KRIK
nasta tajac
samo se soko nadvijaše
nad zlatno-plavim poljima naših zastava.

BELVEDER

Pada noć neizvjesnosti
hladna
oko mene zapaljene vatre oko kojih se kupimo
čuju se patriotske pjesme
magla nas prekriva
jeza bjeličaste zore nastupa
Belveder kao Termopilski klanac prkosi
uzdasi nam paraju tijela
nastupaju ONI sa svojim hordama
istorija se ponavlja
molim Boga za oproštaj
njihovih grjehova
crni gavran se zlokobno kezi
dok prelijeće iznad nas
želi SVETI TRON
čuju se pucnji, suzavci, metež
ostarjeli Crnogorac pored mene plače
teška je njegova suza
teški su okovi i lanci
kojim me žele vezati
u mojoj glavi
dok me suzavac ,,opija”
odzvanjaju stihovi Mladena Lompara:
neće biti posljednjeg boja
mi smo vječita meta.

Cetinje 5. septembar 2021. Godine

SEDMI PEČAT

Pod plaštom crnog ogrtača
harala si Evropom
ti nezaustavljiva pošasti kosača
koji želi da sahrani svijet
nikada tama neće nadvladati
šahovsku ploču crno-bijelih polja
u toj igri gdje može ostati samo jedan
pješčani sat ističe
ko li će ovaj put
nadigrati surovu stvarnost
štitonoša ili smrt
protivnici iz dvije različite dimenzije
kontrast Hegela i Kanta
egzemplarni Ars moriendi
ostade zapisan na štitu
posljednjeg propovjednika.

Cetinje 13. 12. 2021.

BOŠNJAK

Ophrvan svojom težnjom
da bude prihvaćen
u Evropi koja glumi demokratiju
Bosna na putu između
istoka i zapada
šeher Sarajevo mami me
da mu se vratim
kafa i ratluk
mirišu mi
a ja sam u tuđini
meni stranoj i dalekoj
preživio sam progon
strahote rata
granate i okupatorske vojske
i danas se pitam
zašto nam je sudbina takva
da smo uvjek nečija meta
mi koji smo
svakog gosta
musafirom zvali
i komad pogače i pite
sa njim dijelili
na sofri
BOŠNJAK – IME JE TO
mnogo je pitanja
na koja odgovor nemam
ponekad okrećem brojanicu
za godinu svaku
i kroz molitvu kažem
Ako Bog da – Bosna je JEDNA I JEDINA

Sarajevo – Zvornik, jun 2019.

KRV I VATRA

Evropa je mirovala pola vijeka
avet fašizma je bila
vezana okovima i lancima
dugo je to trajalo
za Zapadni Balkan
đe se bez vatre i krvi
ne može ni jedan dogovor napraviti.
Tanatos se rodio ovdje
tu su njegovi najbolji sljedbenici.
Dovoljno je da sam
drugačji od tebe
i da mi to odredi sudbinu.
U tom redu smrti
nema pravila
razulareni vojnik
s nacističkom tetovažom
kojem je tek dvadestak godina
pali sve pred sobom.
Izbjeći ne mogu
riječi nemam nemam ni suza
osjetiću olakšanje
kada se u par sekundi
okonča moj život.
Postaću dio onoga
što zovu Genocid
neslavno ime za mene
pisca koji sam napisao na
Božidar Proročić 40
desetine knjiga.
U glavi mi odzvanjaju
posljednje misli
Ovo je Zapadni Balkan
riješena je posljedna enigma
Starog svijeta
ovdje je smrt nastala.

Cetinje 7. maj. 2022. godine

ARESOVI BODEŽI

Na prostorima Balkana
nijesmo nikada mirovali
voljeli smo da budimo
uspavana zla.
Mitologija drevnih fantazija
ovovremenih.
U tom neprestanom
traganju varvarstvo je
uzvišeni čin.
Tek rođenima smo
u nasljedstvo ostavljali bodeže
i danas to radimo.
Aresova loza nikada
nije nestala kod nas.
Volimo olovni miris krvi
njime su se hranile
brojne generacije
ostalo je to proklestvo
u našim genima.

OKRUTNA GROBLJA

Rodili smo se na
Zapadnom Balkanu
mjestu đje prošlost živi
a budućnost umire.
Nema kajanja
ni oproštaja.
Konjanici smrti
vode nas u lancima
red nema početka
ali ima siguran kraj.
Previše bola sam
okusio da bih živio
drugi život.
Krik potiskuje riječ
mač sječe pero.
Groblja su okrutni
podsjetnik naše stvarnosti,
ona su razasuta na svim
našim raskršćima.
Upravo na njima
postajemo prašina
iz koje se rađaju
novi mitovi
naših poraza.
Mladima smo ostavili
spomenike i bodeže
da nastave da stvaraju
groblja budućnosti
ona su jedino
,,sigurno“ utočište
đe će nas uvjek biti…