Odiseas Elitis između Grčke i Evrope

ODISEAS ELITIS IZMEĐU GRČKE I EVROPE

Piše: Božidar Proročić

Odiseas Elitis se rodio 2. novembra 1911. godine u Iraklionu na Kritu. Predstavlja jednog od najvećih pjesnika Grčke i Evrope XX vijeka. Odiseas je rođen kao jedno od šestoro djece Panagiotisa Alepoudelasa i Marije Vrane. Njegov otac došao je iz naselja Kalamari u Panagioudama Lesvosu i nastanio se u gradu Heraklion 1895. godine gdje zajedno sa svojim bratom osniva fabriku sapuna. Godine 1914. Odiseasov otac se seli u Pirej, a porodica se nastanjuje u Atini. Odiseas Elitis se 1917. godine upisuje u privatnu školu N. Markisa koju je pohađao sedam godina, gdje su mu nastavnici bili  poznati književnici Panagiotopulios i Ioannis Th. U novembru mjesecu 1920. Godine, nakon pada vlade Elefhteriosa Venizelosa, njegova porodica se suočila sa progonima zbog svoje posvećenosti Venizelijanskim idejama. Sam Venizelos je imao bliske veze sa porodicom Elitis, i bio je čest gost njihovog doma.

Odiseas Elitis je 1923. godine putovao širom Evrope, posjećujući Jugoslaviju, Italiju, Švajcarsku, Njemačku. U Lozani se Odiseas srijeće sa političkom i književnom emigracijom nakon pada sa vlasti Elefhteriosa Venizelosa. U jesen 1923. godine upisuje Treću atinsku gimnaziju. U časopisima Grčke počinje da objavljuje svoje prve članke, uglavnom pod pseudonimom. Počinje da istražuje savremenu književnost Grčke pokazanu u svjetskim djelima, kupuje mnogobrojne knige i prati časopise iz oblasti kulture. Njeguje izuzetnu povezanost sa prirodom pa i knjige koje kupuje moraju biti povezane sa prirodom Grčke. Upoznaje se sa djelima Dimitrosa Kambourgloua, Kostasa Pasagiannisa i Stefanosa Granitsasa. Prati književne časopise „Novi dom” i „Grčka slova.” Pod pritiskom roditelja upisuje studije za hemičara. Njegova ljubav prema književnosti je jača od želje da izučava hemiju. Upoznaje se sa radom kniževnika Konstantina Kavafisa i Andresas Kalvosa, izučava drevnu lirsku poeziju. Otkriva radove francuskog nadrealiste Pula Eplara i drugih književnika koji su imali značajan uticaj na stvaranje  njegovog književnog pravca. Studije hemije napušta i upisuje 1930. godine Pravni fakultet u Atini. Pripada poznatoj filozofskoj grupi koja je osnovana 1933. godine zajedno sa Konstatinosom Tsatsosom, Pnagiotisom Kanellopulosom, i brojnim drugim književnicima. Elistis je bio jedan od studenata koji su onovali skup „Simpozijum” na kojem se propagirala filozofska, književna i poetska misao Grčke. Proučava savremenu poeziju Cezara Emanuela, Theodorosa Dorua, Georgija Seferisa i Nikite Rantoua. Grčki književnik George Sarantaris je ohrabrivao Elitisa u njegovim poetskim naporima da lakše izabere književni pravac. Kroz časopis za kulturu „ Nova pisma”, koji je uređivao Andreasom Karantonisom Elistas, prati savremne, zapadne umjetničke trendove i upoznaje mlađe pisce Grčke sa poezijom drugih autora, ali i prezentuje njihovu poeziju, čime mladi pisci, i sam Elistas dobijaju prostor da iskažu svoje misli. Godine 1939. objavljuje svoju pjesničku zbirku „Orijentacije”, potom 1943. zbirku „Sunce prvo.” Grčki kniževnik i romanopisac Andreasom Ebrikosom je opisao Elitisa sljedećim riječima: „Veliki izdržljivi sportista mašte, njegov stadion je čitav Univerzum i upečatljiv Eros. Njegov rad, svako njegovo djelo naslikano malom dugom, je obećanje čovječanstvu, donacija da ako nijesu svi još uvijek u svojim rukama, to je isključivo njihova vlastita bezvrijednost.” Elitis je deset godina bio mlađi od Embikosoma, shvatio je da prijateljstvom, koje ga povezuje sa njim, može izgraditi pjesničku strukturu. Tokom ciklusa „Nova pisma” u kući pjesnika Georgiosa Katsimpalisa prisutni su čuvali neke rukopise Elitisa pod izgovorom da ih bolje proučavaju, a potajno su ih dokumentovali pod pseudonimom „Odiseja Vrana ” sa ciljem objavljivanja njegovih razmišljanja.

Sa početkom rata 1941. godine Elitis je postavljen za poručnika u Komandi Prve armijske oblasti. Zbog zdravstvenih problema je prebačen u bolnicu u Janjini. Za vrijeme okupacije on ne staje sa svojim književnim pregnućima. Osniva časopis „Plama kruga” u kojem je predstavio svoj esej „Prava fizionomija ilirska smjelost A. Kalvosa.” Uporno piše, i prevodi pjesme Federika Garsije Lorke. 1943. godine objavljuje zbirku o strahotama rata i stradanju svojih prijatelja i saboraca „Herojska i tužna pjesma o potporučniku nestalom u Albaniji.” Ova zbirka bila je omaž i sjećanje na prijatelja Georgea Sarandarisa, koji se borio u Albaniji, a umro u Atini nakon bolesti. Rat mu je dao inspiraciju za radove. Bio je direktor programa u Nacionalnom radijskom institutu po preporuci Seferisa. Takođe razvija jaku saradnju sa Anglo-Helenskim društvom gdje objavljuje svoje eseje „Sloboda” i „Kathimerini.” Elitis putuje po Evropi, izučava filozofiju, srijeće se sa svjetskim umjetnicima, upoznaje: Alberta Kamija, Tristana Jazara, Andrea Brentona, što ima značajnog uticaja na njegove buduće radove. Uz pomoć likovnog kritičara rođenog u Grčkoj, Stratisa Elefteharidisa, upoznaje se sa velikim slikarima: Henrijom Matisom, Markom Šagalom, Pablom Pikasom i mnogim drugima. Podrstaknut prijateljstvom sa istaknutim umjetnicima napisao je svoju „Odu Pikasu.” Po povratku u Grčku postaje član „Grupa dvanaestorica ”, intelektulanog pokreta 12 pisca koji su dodjeljivali nagradu za književnost i poeziju. Postaje i član Evropskog kulturnog društva u Veneciji, i član upravnog odbora umjetničkog teatra Karolos Koun. Njegov književni i intelektulani rad prati i cijeni čitava Evropa i Amerika, pa je pozivan u SAD, Italiju, SSSR, Bugarsku. Neumorno piše eseje, poeziju i objavljuje svoje knjige. Zbog ukupnog intelektulanog i književnog  doprinosa, dobija najveće priznanje 1979. godine – Nobelovu nagradu za književnost. Za njegovu poeziju je tada na svečanoj ceremoniji rečeno sljedeće: „Njegova  poezija, kojoj je u pozadini grčka tradicija, oživljava emocionalnu moć i duhovnu čistoću muške borbe za slobodu kreativnosti.” Elistas je prisustvoao svečanoj ceremoniji i dodjeli nagrada 10. decembra 1979. godine. Elistas je tada izjavio: „Ali onda poezija? Šta ona predstavlja u takvom društvu? Ja odgovaram: jedino mjesto gdje snaga broja nije gotova, i ovogodišnja odluka da poštujete poeziju jedne male zemlje, na mom licu pokazuje koliko smo zahvalni za razumijevanje umjetnosti, idejom da je umjetnost jedini preostali protivnik moći koje su naša vremena pretrpjela u prošlosti kvanititativno mjerenje hartija od vrijednosti” Odiseas Elistis je umro 18. marta 1996. godine. Poslije 23 godine od  njegove smrti možemo slobodno reći da je njegova poezija sadržala jake segmente grčke tradicije, grčke kulture, da je senzualnom snagom i intelektualnom jasnoćom prikazao borbu savremenog čovjeka za slobodu i stvaralaštvo. Raspet između grčke traicije i Evropskog modernizma, govorio je da je poslednji iz svoje generacije koji je čuvao tradiciju Grčke, a prvi koji je prihvatio revolucionarnu generaciju modernog kulturnog pokreta.

• Orijentacije (1939)
• Sunce Prvo (1943)
• Herojska i tužna pjesma o potporučniku nestalom u Albaniji (1943)
• Dostojno Jest (1959)
• Šest i jedno kajanje za nebo (1960)
• Vrhovno sunce (1971)
• Monogram (1972)
• Sva po erosa (1973)
• Drvo svjetlosti i četrnajesta ljepota (1971)
• Pastorčad (1974)
• Knjiga signala(1977)
• Marija Nefeli (1978)
• Tri pjesme sa povlasticom (1982)
• Kalendar nevidljivog aprila (1984)
• Mali moreplovac (1988)
• Еlegije iz Oksopetre (1991)
• Бициклисткиња (1991)
• Zapadno od tuge (1995)
• 2×7 epsilon (1996) ( posthumno)
• Izbliza (1998) ( posthumno)

Zbirke eseja:

• Otvorene karte ( 1973)
• U bijelom ( 1992 )
• Vrt sa samoobmanama ( 1995 )

Prevodi:

• Drugo pismo ( 1976 )
• Salfa ( 1984 )
• Otkrovenje Jovanovo ( 1985 )
• Krinagora ( 1987 )