Osman Đikić je još jedan književnik koga svojim smatraju i Bošnjaci i Srbi. Rođen je 7. januara 1879. godine u Mostaru, gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Iz gimnazije je isključen, pa se zbog toga seli u Carigrad, i tamo nastavlja gimnaziju. Iz Carigrada seli u Beograd, pa u Beč, gdje završava trgovačku akademiju. Radio je kao činovnik u bankama: Zagrebu, Brčkom i Mostaru. U Mostaru je bio vrlo aktivan u “Prosvjeti” i drugim srpskim institucijama i aktivno se družio sa Aleksom Šantićem.
Đikić je 1909. godine izabran za sekretara muslimanskog kulturnog društva “Gajret” i za urednika lista “Gajret” i tim povodom seli u Sarajevo. Sljedeće godine pokreće politički list “Samouprava”.
Mladi Osman Đikić je bio pjesnik zanesenjak, vrlo aktivno je objavljivao u listovima “Bosanska vila”, “Zora”, “Behar” i još nekim. Đikić je brzo živio, putovao, selio, pisao: pjesme, prozu, drame i raspravljao društvena i politička pitanja. Bavio se i sakupljanjem narodnih umotvorina, ali ih nije uspio do kraja obraditi, pa je svu tu građu ustupio Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti u Beogradu.
Osman Đikić se nacionalno izjašnjavao Srbinom i religijski muslimanom, i u tome je bio i strastven i dosljedan.
Osman Đikić je umro u Mostaru 30. marta 1912. godine u 33-oj godini života od tuberkoloze i pokopan je u Velikom carinskom haremu. I njegova supruga Zora Mihailović umrla je od iste bolesti 14. septembra 1914. godine pa je njihova ljubav i tragična sudbina prerasla u romantičnu legendu koja traje do danas.
Đikić je objavio zbirke pjesama:
- Pobratimstvo (1900)
- Muslimanskoj mladeži (1902)
- Ašiklije (1903)
Objavio je i folklorne drame:
- Zlatija (1906)
- Stana (1906)
- Muhadžer (1909)
Uz portret Osmana Đikića donosimo i njegovu pjesmu Derviš:
Derviš
Ko sinje beskrajno more usijan p’jesak se stere,
Viš’ njega lomača gori i riga žeravu živu.
Klonula narav je c’jela i stoji bez nade, vjere
u daljini život, besvjesno strašnoj smrti na pozivu.
Nikakva drveta nigdje, nijednog osjenka nema
gdjeno bi umoran putnik spokojno odahnut’ mog’o,
nit’ hladnog izvora što’no slatki mu napitak sprema,
odavno ispi ga žedni plam sunca ognjenoga.
Sumornim polumrtvim krokom po živoj žeravi gazi,
sijedu pognuo glavu, sunce ga ognjeno prži.
Bez nade narav je cijela, al derviš na Božjoj stazi
u Boga svojeg se nada i vjeru u Nj čvrstu drži.
Njegovo usahlo oko što samrt pred sobom gleda
nijednom ne planu gnjevom nit’ usna njegova kada
pohuli Svevišnjeg Boga; s opekla lica mu bl’jeda
pročitat’ nije se mog’o ni jedan izražaj jada.
I gledaj, kada ga veće i zadnja napusti snaga,
i noga pokleknu slaba i sv’est se mračit’ poče,
na vreo pijesak kleče i usna prošapta blaga:
”Oprosti grješniku meni, o Višnji svijeta Tvorče!”
I pogle, u tome času gdje čelom pijesak tače,
hlađeni studenac provri i bujno oko njeg’ cv’jeće
razavi krunice šarne, a bulbul pojati zače
u granju lisnatih hurma i divno zacari veče.
Klonuli derviš se prenu, duša mu oživje snova,
na sedždu Allahu pade, na dar Mu zahvali velji.
I priđe užitku Božjeg raskošnog blagoslova,
štono mu izdašno Allah Svevišnji udijeli.
O vjerni, nikada nemoj u Boga izgubit nade,
nit hulit Svevišnje Ime na rubu propasti svoje,
jer Allah kuša nas često i mnoge patnje nam dade,
al’ nikad survati neće u propast vjernike svoje!