Redakcija Ramčilovićeve priče
PRIČE “PREPISANE” IZ ŽIVOTA ZA NEZABORAV
Reho Ramčilović: “Bihorske mjesečine”, Centar za kulturu Petnjica, 2021.
Jedanaest kratkih priča sabranih u knjizi “Bihorske mjesečine” autora Reha Ramčilovića, nedvosmisleno govore, da je pisac svim svojim bićem posvećen zavičaju, odnosno Bihoru, čovjeku i njegovoj sudbini u njemu. Iz ovih priča jasno proizilazi da on odlično poznaje Gornji Bihor, život i običaje, vjeru i psihologiju ljudi o kojima piše, zna i određene mane, a potencira više njihove vrline, tegobni život, patnje i nesreće sa kojima su se susretali. Poseban senzibilitet je ispoljio uprvo prema tragičnim događajima i patnjama i veoma emotivno se u svakoj priči odnosio prema tim dogđajima, pa stoga veoma emotivno preživljava judske nesreće, patnje i druge ljudsle teške životne posjedice, kao da se sve to događa njemu lično, ili nekome od njegovih najbližih. Radi se skoro isključivo o realnim događajima iz bliske i dalje prošlost ljudi sa područja Bihora, opisanim realističkim stilom, bez mnogo fikcije i drugih književnih alata.
Sa izuzetkom priča “Vasika”u kojoj je obrađen motiv seoba i mudžahirluka, razdvajanja i rasipanja porodica što ljude sa ovih prostora i uopšte čitavog Sandžaka, prati skoro čitav vijek i po, odnosno od povlačenja Osmanlija, pa sve do ovih dana, izvanredne priče “Podmetnuto biježe”- o udaji seoske ljepotice mimo njene volje i njenom trgičnom kraju i priče “Bijeg iz svoje kuće”- o torturama zbog kojih su mladi morali da napuštaju svoja rodna ognjišta, koje takođe imaju realističku notu, a koje govre o pojavama koje su se u ovom ili sličnom obliku događale i u drugim sredinama, u Bihoru i drugim mjestima, sve ostale priče su motivski vezane za pojedinačne, naoko svakodnevne događaje i pojve. Za razliku od tri pomenute priče koje imaju sve elemente književnih priča, ostale su manje – više priče na granici između reportaža,zapisa i književnih priča. To dakako, ne umanjuje njihov značaj i kvalitet. One su vrijedne, žive slike iz svakodnevnog života i sa ovom knjigom otrgnute od zaborava i pretočene u nezaborav.
Priča “Vasika” je priča o bolu onih koji su dobili “vasiku”odnosno vizu za iseljenje u Tursku i bolu zbog rastanka njihovih najbližih,rodbine i komšija koji ostaju. Riječ je, nažalost, takoreći o vječitom problemu ovog kraja, o pojavi koja ostavlja bolne posljedice po čitav narod.Tako je i u priči Reha Ramčovića. On neočekivani odlaazak za Tursku najavljuje kao nesreću.To čini najvaom strašnog nevreena i neprirodnim ponašanjem domaćih životinja:
“Nad Lagatorima se naoblačilo i čini se kao da je razgrnut crni jorgan ,pokrivši selo da u tišini spava. Oblaci tmasti kovitlaju, jure po nebeskom prostoru, sudaraju se i lome. Tamaa sve zavila crnom plašću, jeza obuzela sva živa bića. Nešto se strašno naslućuje, zbiva.
Psi gazde Alije u Čairu zavijaju i žalno cvile kao da ih vuci rastržu. Cvika, zavijanje pasa odliježe selom, rekao bi čovjek dolazi kijametski dan.” Tu je i seoska gatara Emira koja kaže : Eh što oni đavolji psi urlaju kao da su na vatru bačeni ” i predviđa da “Bogami neće na dobro izać”.
Na ovu priču na neki način tematski se naslanja i priča “Šaban odnio zlato” s tim što ova priča ima i osobenosti legende, odnosno, takođe veoma česte teme u životu ljudi ovog kraja – pronalasku zakopang zlata koje je navodno ostalo iz doba vladavine Grka i Rimljana. Riječ je o iseljenju porodice glavnog seoskog gazde, Alije Ramčilovića, „koja ima više bogatstva nego čitava čuvena Zemljoradnička zadruga Petnjica”. Na ovaj korak gazda Alija se neočekivano nevoljno odlučio iako je ranije, djeci govorio: ove ljepote, nafake, ove pitominje i rahatluka nema nigdje,čak ni u toj čuvenoj Turskoj”. Medđutim, on se sa porodicom odselio baš za Tursku, nakon što je njegov sin Šaban pronašao skriveno blago,kaže priča.
Za razliku od ove dvije priče o iseljavanju iz Bihora, u priči “Bijeg od kuće” opisano je takođe iseljavanje ,ali ovog puta zbog policijske torture koja je vršeena devedesetih godina sada već prošloga vijeka nad pojedinim mladim ljudima ovog kraja.Bilo je to vrijeme,kaže pisac,”kada se iz Bihora masovno bježalo i napuštao kućni prag. Jedina krivica bila im je što pripadaju svojoj vjeri i naciji”. Iz straha od policijske torture, kada je patrola jedne noći banula na prag njegove kuće,mladi intelektualac Rašo ,bježi kroz prozor, ostavljajući majku kojoj je jedina želja bila da ga još jednom vidi živa. On je uspio da izbjegne policijskoj potjeri i da se domogne Njemačke, da se zaposli i obezbijedi sebi pristojan život. Međutim, kada su se stekli uslovi za povratak rodnom domu, njegova majaka je već bila preselila, kakva je sudbina zadesila mnoge mladiće i njihove ucvijeljene roditelje.
Od ostalih priča koje se odnose na konkretne događaje i ljude treba izdvojiti onu sa naslovom “I kamen je zaplakao” o dvojici dječaka blizanaca, Suadu i Senadu, koji su sa svojim vršnjacima igrali pored nabujale rijeke Popče . U jednom trenutku lopta im je upala u rijeku. U pokušaju da je izvadi da je rijeka ne odnese, jednog od njih je voda odvukla u talase i počeo je da se topi. Uzalud je doziovao u pomoć. Niko od prisutnih dječaka nije imao hrabrsti da pokuša da ga izvuče iz nabujale vode. Njegov brat blizanac ,međutim, nije oklijevo. Skočio je u rijeku, bio na dohvatu svoga brata,ali i njega je mutna voda oodnijela, i u njoj su obojica skončali svoje mlade živote. Ovaj tužni istiniti događaj, autor je opisao sa puno emocija i vjerno slikao atmosveru potrage za njihovim beživotnim tijellimaa.U ovoj priči posebno treba izdvojiti trenutak kada su dva beživotna tijela dječaka donsena ispred kuće. Susret s majkom djece je bio posebno potresan i od nejga su svi prisutni strahovali. Međutim, njihova majka Safija, ih je sve iznenadila:
“Hajte bujrum, što stojite, uvedite moje sinove, moje heroje da noćas budem sa njima, a sjutra ću ih spremiti na njihov posljednji put do vječne kuće. Noćas hoću da ih se dobro oželim , izgrlim i izljubim. Hajde Esade, uvedi narod i naše sinove u kuću, vidiš da su ozebli i pokisli, budi i ti junak ,kao što su naši sinovi, obratla se svom mužu, okamenjenom od tuge.
Ove riječi citiram,kao antologijski primjer herosjstva jedne majke koja je suočena sa najvećom mogućom tragedijom koja može da zadesi roditelje,i ,ako ni zbog čega drugog, ova priča mora živjeti.
Iz konteksta ovih priča,treba izdvojiti priču “Podmetnuto bilježe”koja,čini mi se ima i najveće književne vrijednosti. Riječ je o motivu udaje djevojke bez njene saglasnosti za mladića koga nije željela. Takva pojava u bihorskim selima doskoro nije bila rijetka pojava. Međutim, u ovm slučaju se radi o podmukloj i bezočnoj prevari jednog mladića i komšinice seoske ljepotice. Pošto je djevojka uporno odbijala prosce momka iz Petnjice, on se dogovorio sa njenom komšinicom , pripremio bijelu maramicu sa incijalima momka i djevojke, koju joj je krišom ubacila u djevojačku spremu podmukla komšinica. Kada je djevojka odbila da se uda za tog momka jer se obećala drugom, njegov otac koji je bio sa proscima je kazao da oni ne dolaze bez razloga jer je djevojka njemu dala bilježe.Iznenađen njen otac je rekao,ako to bude istina, da će je odmah dati.Kada mu je kazano da se bilježe nalazi u njenoj spremi,razgrnuli su ćilim i pronašli ono štzpo joj je krišom podmet nula bezočna i lukava strina.. Otac više , i ne pitajući kćerku u ljutini je daje, shodno svom obećanju. Međutim,na kćerku, na koju su roditelji bili ljuti, misleći da se ona stvarano obećala, i nijesu obraćali posebnu pažnju. Ona je prživljavala tešku dramu zbog podvale i nepravde koja joj je nanesena,tokom noći, pred dolazak svatova, izvršila samoubistvo trovanjem..Ostavila je pismo koje govori o teškoj podvali koja joj je bezočno napravljena.
Ovu priču istićem i kao primjer da Reho Ramčilović, koji iz velike ljubvi koju očigledno gaji prema judima ovog podneblja, skoro isključivo govori o njihovim patnjama, bolu, problemima i mukama, a rijetko i o njihovim manama. Ova priča govori da i ovdje ima ljudi spremnih na podvalu i prevaru, što često, kao u ovom slučaju ima tragične posljedice.
I svaka od ostalih priča imaju, ako ništa drugo, a ono bar dokumentarnu vrijednost : “Kosidba u Međustenu”- kao zapis o lijepom običaju, mobi;”Sudbina im bi”- o ljubavi dvoje mladih;”Mećava ga uze”-o mladiću iz Laza,Kadriji Adroviću,koji je stradao u iznenadnoj martovskoj mećavi na planini a koja u jednom dijelu podsjeća na Kočićevu “Kroz mećavu”;Čovjek enciklopedija”- zapis o tragičnoj smrti relativno mladog i svestrano obrazovanom intelektualcu iz Petnjicee,Muju Rastoderu; Suada prva žrtva”- o studentkinji medicine i njenom tragičnom kraju na samom početku rata u Sarajevu, “Delija samouk”- o čovjeku ,Deliji Ramčiloviću, koji je iako samouk projektovao i doveo vodu za navodnjavanje u do tada za vodu za navodnjavanje nepristupačno selo Lagatore..
Knjiga priča začinjena je na kraju i pjesmom “Bihorske mjesečine”po kojoj je i dobila naslov, a koja samo potvrđuje Ramčilovićevu čvrstu i neraskidivu vezanost za svoj kraj, za prirodu i ljude, za sjaj mjesečine koja budi uspomene.
Kanjiga zavičajnih priča Reha Ramčilovića puna je izvanrednih opisa,divnih poređenja i drugih stilskih figura,puna emocija, topline i ljubavi prema svemu što krasi Bihor i njegove žitelje..Ima i određenih tehničkih pa ičak i jezičkih propusta, koji nijesu otklonjeni,upotrebe ekavice i ijekavice , koja je istina i karakteristična za lokalni bihorski govor,ali uprkos svemu, ova zbirka priča zaslužuje svaku pažnju i biće rado čitana kao trajno svjedočanstvo o životu i ljudima, kao podsjetnik na događaje koji su obilježili jedno vrijeme, i koji su na taj način otrgnuti od zaborava, a kojima će upravo ove priče biti i neka vrsta malih trajnih spomenika.
Braho Adrović
.
