Drs. Destan Kolašinac
(Leiden, Nizozemska)
OSVRT o autoru Fehimu Džogoviću i knjizi “Bjelopoljski srez, – knjiga IIˮ ;
Iz Edicije “Bijela knjiga žrtava Sandžaka 1941-1945ˮ
istraživačkim iskustvom
dosegnuta, – Istina je biserni dragulj iz okeanskih dubina
Fehim (M) Džogović, (iz rodnog mjesta Lahol,- nedaleko od Bijelog Polja,- živi i radi u Švedskoj) je izvrstan autor, pripovjedač praktičar. Empiričar. Istraživač istorijskih fakata arhivske građe svojeg Zavičajnog podneblja.
Istančanog je (nastavničkog) sluha gdje uvijek pažljivo sasluša sagovornika. Kako najbližih iz svoje i roditeljske porodice tako i šire familije i Zavičajnog kolektiviteta, pa i sve tako dalje do Skandinavije,- Sweden gdje živi i književno stvara.
Događajna dešavanja u njegovom Zavičaju kroz minula burna i ratna vremena su svakome ostavljala dubok žig,- pečat na srcu i duši. Sa ožiljcima bola, tuge i patnje bez mnogo, a nekim generacijama baš nimalo životno lijepog.
Fehimovi familijarni korijeni u podneblju Polimlja su bili, ne svojom voljom naraštajima pomerani i osuđeni da budu sudionici stravičnih događaja kroz vrijeme,- i pravoslavnog Božića 1943. godine.
Stanovnici islamske vjeroispovijesti uz obale Lima su tad doživjeli stravičan, gnusan i težak Događaj. Stradalničku dramu, užas, progon i ubijanja, nasilničku torturu i kolektivnu patnju. Obespravljeni. Kolektivno protjerani. Zlostavljani, obeščašćeni i poniženi.
Mještani,- pripadnici Islama u Bijelom Polju i Polimlju su tad postali žrtve dugo planiranog,- do u detalje razrađenog ‘generalskog pira i krvavog slavlja’ pravoslavnog Božića 1943. godine.
U najblažem smislu rečeno(2026.),- to što je generalska komanda Draže Mihailovića i njemu podređeni oficiri naredbama i vojnim operacijama izvršili nad golorukim nenaoružanim islamskim življem u Bijelom Polju i cijelom srezu bjelopoljskom (p.s. i šire Limski ka obojenoj Drini) je za stid i sramotu pravoslavlja u odnosu na humane principe civilizacijskih vrijednosti ljudskog postojanja: „Sramoćenje čovječnosti i ljudskosti,- u ime vjere i Boga!”
Jer, (zlo)činom su osramotili i ideju i svoj pokret. Lijepu hrišćansku vjeru, tradiciju i njeno duhovno učenje o pristojnom, uljudnom ophođenju sa bližnjim svojim. Umjesto ‘hrišćanske ljubavi prema bližnjem svom’, ‘vojna armada četničkog pokreta’ je 1943. Bjelopoljski srez zapljusnula užasom. Izvršila zločin i posijala stanovništvu trajnu patnju, bol, tugu i stradanje.
Izopačili su 1943., u zlo ‘Sveto blagdansko slavlje’ i ‘humane hrišćanske vrijednosti’. Skrnavili su pravoslavnu ljubav u najširem smislu etičnosti i morala prema bližnjem, prema komšijama i ljudskosti u cjelini. Čovječnost i vitezovski “kôd” o pravilnom pravednom junačkom podvigu u borbi sa ravnopravnim protivnikom su izbrisani. Viteštvo je potamnjelo. Pravda i pravednost su upali u mrak i tamu. „Istina događajna je izvitoperena i postala je žrtva! Moral se zasnivao na paljevini i ubijanju djece, žena i staraca,- nedužnih i unesrećenih ljudi!”
– „Što više tuge, patnje i bola, što više crvenog plamena iz zapaljenih kuća i ‘stabala u šljiviku’ tu je veća propagandna radost, ekstaza zla, zanosno šenlučenje i ‘sramna gozba’ Božićna, 1943.! (BP-srez, str.186/187).”
Poginuli, ubijeni svjedoče živima tiho, nasilnim nestankom iz života, iz svijeta u kojem su živjeli. Njih nema da ispričaju šta im se desilo i događajno dešavalo tih ratnih 1940-tih godina.
Božić 1943., i stravični zločin nad muslimanima je svjesno prikrivan i prešućivan, prepušten zaboravu od predstavnika yu-vlasti na svim nivoima. A takođe i od istoričara, istraživača i drugih po gradaciji: znanstvenoj, pravno-političkoj i duhovnoj. „Znalo se ko je učestvovao u vršenju zločina, ko su zločinci, ali niko od njih nikada pred sudskim vlastima nije odgovarao”. (F.Džogović,- Bjelopoljski srez, knjiga II -str.204).
Živi, preživjeli sudionici tih Događaja u Polimlju nisu smjeli ispričati šta su doživjeli, šta su preživjeli. Ćutali su sudionici Događanja u Polimlju poput sfinge pored piramida u Gizi,- na zapadnoj obali rijeke Nil,- i ni riječi da kažu, „kako su oni ili njihovi bliski u II Svjetskom ratu (1941-1945), i za krvavi Božić, 1943. zlostavljani, mučeni i na kraju svirepo ubijani”.
Sudionici ratnih dešavanja u Fehimovom Zavičaju nisu smjeli javno ispričati svoju tragediju događajnog ratnog stradanja niti,- trpljene posljedice,- kako su trajno desetkovani i ostali bez svojih najmilijih.
Jednostavno, sistemski je bilo određeno kako pričati o Događaju ratnom,- ne samo u Polimlju nego manje-više širom jugoslovenskih prostora. Kazivano je na neistinit i neprimjeren “tumbe izokrenut” način. (str. 198). Sa nimalo poštovanja žrtve, sa nimalo stida da živi i preživjeli drukčije znaju i drukčije su vidjeli događaj iskustvom, drukčije ga doživjeli i bolom iskusili. Kolektivna i individualna kazivanja o preživljenoj tragici nisu bila ‘relevantna’ za tadašnju posleratnu YU-‘partizansku’-komunističku vlast.
Sve to je Fehim, stasavanjem, kasnije spoznajom i iskustvom svojim u životnoj praksi osjetio i vidio. Pa, poput Aristotela kako se on ophodio prema svojem učitelju,- Platonu da ‘za sve treba
preispitati uzrok, razlog i dokaz’ i poznatog kreda velikana Antike „Drag mi je Platon, ali mi je Istina draža”, tako je Fehim ‘nastavnički’ istražio, sebi pojasnio ‘šta se uistinu zbilo’ u njegovom Zavičaju u vrijeme ratnog brujanja (1941-1945. godine), i konkretno krvavi Božić 1943. Imao je vlastiti primjer. Njegova, tad malena sestra Sevda,-dijete stradalnik je u Božićnom krvavom piru 1943. godine. Brat po majci,- polubrat, Šefko, beba je promrznula u zbjegu do Rožaja od najezde četničkog pokolja u Bijelom Polju januara 1943. Stradanje njegove porodice i mještana koje su familije poznavale nigdje se ne spominju u kazivanjima yu-vlasti o tada Događajnom ratnom dešavanju. Tako, tim promatranjem i paralelama spoznajnim uvidio je Fehim da su napravljene nepravde žrtvama rata i stradanja, ubijanja i progona golorukog stanovništva sa ognjišta 1943. godine.
Konsultovao je literaturu. Razgovarao sa svjedocima na širem toponim prostoru i familijarnim kazivanjima. Nadasve praktično njegovo poslijeratno spoznajno iskustvo je navelo da se zapita ‘logičkim postulatom’ iz prakse sa Bjelopoljskog terena o događajnom dešavanju 1943.godine.
Ishod rezultata istraživanja o Bjelopoljskom srezu je Fehim uporedio sa opisivanjima yu-vlasti, kazivanjima svjedoka na terenu događajnog dešavanja i tako je, naš Fehim postao veliki istraživač. Veliki pobormik praksom vlastitog primjera za kolektivno Pomirenje i Oprost o Zavičajnom Događajnom dešavanju iz perioda rata (1941-’45) i za suživot društvenih razlika.
Već je postao školski primjer istrajnosti u dosezanju spoznaje o Događajnom dešavanju, motivacija i inspiracija mladim istraživačima da prihvate istraživanje kao struku, kao zanat o spoznaji Istine.
Ne poetske istine! Ne filosofske ‘apstraktne’ istine nego Istine koju su klasici mudrosti već odavno definisali a koja je ‘očevidni aksiom’ i kao takva temelj stvarnosti: „Istina je ovdje, u stvarnosti koju sad vidimo i percepcijom dotičemo”. Ovdje da dodam mojim iskustvom i stilom o istom: “Razumjeti svijet značilo je uvijek, i znači razumjeti ono što se nalazi pred nama”.
Tako je kroz Fehovu knjigu “Bjelopoljski srez,- knjiga II” (p.s. cca 870 stranica) i sve druge objavljene u tomovima, ‘postavljen jasan poučan kredo’ za sadašnjost i ka budućnosti: “Oprost i Pomirenje kolektivnih događajnih suprotnosti;- saradnja o kolektivnom dešavanju s Istinom!”.
Zločini počinjeni u prošlosti ne smiju se prepustiti zaboravu, jer ako se šuti i prećutkuje, onda se zločini latentno prihvataju i podržavaju. Ratno zlo i zločini su uzrokovali mržnju. Pogubni su i porazni za sve kolektive i narode. A gubitnici su svi,- nema privilegovanih niti pobjednika,- skreće nam uvijek tako pažnju humanist Fahim. I više puta, kroz knjiška kazivanja ponavlja.
Na stranici 207, “Bjelopoljski srez”,- Fehim sažeto kaže, a ja ću samo da spomenem njegovo parafrazom,- navodnicima: „Ima dobrih ljudi bez obzira na naciju, vjeru ili idejno i političko ubeđenje pa iskreno odaju dužno poštovanje i pomen žrtvama,- svim stradalnicima krvavog pravoslavnog Božića januara 1943. godine u Bjelopoljskom srezu”.
“Zločin i mržnju prema drugom i drugačijem treba trajno osuđivati i sprečavati. Pamćenje i podsjećanje ne mogu biti u funkciji osvete, nego pouka i poruka da se zločini ne zaborave i ne ponove. Ne postoje dobri i loši narodi, niti dobre i loše religije, već samo dobri i samo loši pojedinci”.
Fehim Džogović nije digao imperativom glas pobune da se drukčije moralo i mora pričati i pisati o dešavanju za vrijeme Drugog Svjetskog rata (1941-1945) u Bijelom Polju i Polimlju.
Uvaženi gospodin, autor Fehim Džogović, je uronio u Istorijske arhive koji su po konvencijama međunarodnih ugovora otvoreni. Pretražio je Fehim fakte i dokumentovanu pisanu građu. Pa kao dobar slušalac u razgovoru, oštrog uma logičkog zapažanja i sistematskog razvrstavanja fakata iz arhivske građe došao je Fehim do spoznaja koje autorski obrađuje u svojim knjigama i nama čitaocima knjiški, validno predstavlja. To je fundament,- osnova za Oprost i Pomirenje.
Moja malenkost dopušta sebi za pravo da ovdje to njegovo lijepo stvaralaštvo i pregalaštvo izrazim dekartijanski: “cogito ergo sumˮ, (lat.) “mislim, dakle jesamˮ. Ili, isto dekartovsko: „Siva je prijatelju svaka teorija, praksa je zeleno drvo životaˮ, i sve tako sažeto u “Mislim, dakle postojimˮ. Dekartovsko preneseno u Fehimovom stvaranju bi onda bilo ovako: “Ako ‘literarno’ mislim, onda i stvaramˮ. Pa, “kad sam knjiški stvorio, onda to moje stvaralaštvo pripada i drugima koji će to kritički,- s iskustvenim spoznajnim dijalogom međusobno i razmjenjivati i dalje istraživatiˮ. Autor, Fehim Džogović je empatijskih osjećajnosti, bez imalo sebičnosti, humanist, altruist.
Spoznaja njegovim dugogodišnjim istraživanjima, a dodajem i njegovog životnog iskustva su sastavljeni u knjigama, u tomovima velike Edicije “Bijela knjiga žrtava Sandžaka 1941-1945ˮ. „Edicija” je veliki poduhvat Zavičajnog ‘kruga’ mislilaca, istoričara i drugih znanstvenih djelatnika o Događajnom dešavanju sa uvaženim gospodinom, Akademikom, prof. dr. Šerbo Rastoder kao direktor na čelu stručnog “Edicije”-team-a.
Pokroviteljstvo ovom zamašnom poduzeću istraživača nesebično pružaju Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti (BANU), i Institut za historiju, demografiju i antropologiju Sandžaka, (IHDAS) Novi Pazar & Rožaje.
Za sada (2026.g.) je publicirano ukupno sedam knjiga toga zamašnog pothvata od kojih je za pet tomova autor gospodin Fehim Džogović. Njihov zajednički rad je plodonosan i koristan za naše Zavičajno podneblje, obogaćivanje spoznaje kolektivnog identiteta i ‘kolektivne svijesti’. Može se reći da ovaj poduhvat Edicije “Bijela knjiga žrtava Sandžaka 1941-1945ˮ sa svojim razjašnjavanjima Događajne Istine faktima stvara dobar temelj za ‘kolektivnu harmoniju i za sklad’ u suživotu postojećih kolektivnih suprotnosti i narodskih razlika.
Treba ih podržavati i motivisati u njihovom daljem istraživačkom radu. Ali i od njih prihvatati motivaciju i inspiraciju za dalja spoznajna istraživanja o događajnim dešavanjima kroz vrijeme.
Istraživački projekat „Edicije” je poduhvatno vrijedan pažnje i dužnog poštovanja! Chapeau!
Kako uvaženi gospodin Fehim Džogović “stilom i spoznajom”,- autorski predstavlja knjigu „Bjelopoljski srez” nama, njegovim čitaocima?
Jasna je profesionalna odgovornost i određenost u knjiškom kazivanju. Njegov fokus opisa nije da interpretira ratne događaje iz 1941-1945., niti da daje komentare o krvavom Božiću 1943., u njegovom Zavičaju.
Rezultate istraživanja je činjenicama podastro u knjizi, pa je na čitaocu da kreira „sklad svijesti i savjesti” Istine spoznajnim vokabularom i s vlastitim principima ljudskih vrijednosti.
Gospodin Fehim Džogović, u “Bjelopoljski srez, – knjiga IIˮ, nam svojim istraživačkim stilom sistematičnosti fakata daje precizne podatke o svim žrtvama, bez obzira na kojoj događajnoj strani se zadesili. O mjestu njihovog stradanja. O vremenu življenja i nad njima počinjenog zla,- zlodjela. Itd. Itd. U njegovom kazivanju zrači etičnost i ljudskost. Iskren je pobornik za Pravdu i Pravednost.
Istinu bazira činjenicama iz prakse, arhivske građe i naučne spoznaje. Stavlja sve na sto (p.s., u
knjizi). Sve što pripada događaju koji opisuje. Definiše nepristrano sve sudionike i njihovu društvenu i događajnu poziciju. Uzročno-posljedične veze i (ne)snalaženje običnog čovjeka u tom detaljno pripremljenom vojnom maršu 1943. godine prema ‘Programskim dokumentima četničkog komandnog kadra’.
Toponimski i antropološki navodi mjesto i vrijeme dešavanja. Odnos vojnih i civilnih snaga u događaju. Okolnosti i interese sudionika. Događajnu poziciju. Detaljno sortira događajna dešavanja sa terena,- kako lijeve tako i desne strane Lima dajući im mjesto u kontekstu opštih ratnih događanja.
Fehim daje konkretne opise svakog sela, svakog mjesta i događaja u njemu, kako iz arhivske građe tako i iz razgovora svjedoka koji su preživjeli stradanje i zločine. “Konkretni ljudi sa imenom i prezimenom”. Autor Džogović navodi detaljno opise i izvore za sve što pominje u knjizi. Tako je to jedan izvrstan istorijski hod kroz vrijeme gdje se može jasno steći dojam i slika događajna 1943., u Bjelopoljskom srezu. Fakte provjerljive i dostupne s događajnim podacima za poređenje, za paralele i razmatranje. Knjiga nudi kompletan prikaz toponimskim mjestima i /antropološki/događajnom za krvavi Božić 1943. godine i šire, drugim konkretnim dešavanjima u Bjelopoljskom srezu. (…).
Doduše, odmah da napomenem nedostaju mi u Fehimovoj knjizi gradski događajni opisi. Kako je gradsko jezgro,- grad Bijelo Polje,- živilo, doživilo i preživilo tu surovost i gnusnost ratnu? No, to ne umanjuje virtuoznost istraživača i njegovih opisa u knjizi.
Fehim „jasno razdvaja počinioce zla i zlodjela” „od žrtve” suprotne strane. Ne pripisuje krivice niti opravdanja nikome. „Činjenice sastavljane u mozaik trebaju se neutralno i objektivno interpretirati. Dati im mjesto u istorijskom kontekstuˮ. (…).„Sizifovski posao, ili iskušenja Tantalovih mukaˮ je na pretek. Ali, ni habera, dodaje Fehim autorski: „Istrajnost i upornost nadvladaju poteškoće i svaku dilemu. Rezultanta upornog istraživačkog rada je sklad i harmonija ovjenčani Istinom i Pravdomˮ.
Meni je u tome njegovom sadržajnom knjiškom kazivanju prepoznatljiv slogan da „istoičar nije estetičar” pa da uljepšava događaj. Nego, odgovorno etički strukom profesionalizma sortira fakte i sastavlja mozaik. Pa, ostavlja prostor drugim spoznajnim disciplinama da sa svojim metodološkim vokabularom pozicioniraju Događaj u kontekstu društvenih okolnosti hodom kroz vrijeme. To je Fehim učinio autorski, zaista, briljantno.
Zločine i strahote četnici su ostavljali svuda gdje su se pojavljivali. Nemilosrdno su ubijali i svoj narod koji su bili protiv njih (str.200 -3e alineja). Običan pošten građanin pravoslavac, seoski domaćin, industrijski radnik, trgovac ili bilo koji častan mještanin podneblja Polimlje ne mogu biti olako svrstani u pripadnike simpatizera počinioca Božićnog zlodjela 1943. godine. Mnogi su rizikovali svoje živote i živote svojih iz porodice i familije da bi zaštitli komšije druge vjere. Bilo je hrabrih. Bilo je čestitih i odvažnih “dobrih ljudi i porodica” kojima su „čast i poštenje, obraz i poštovanje čovjeka kao čovjeka” bez obzira na vjeru, na naciju ili ideološku opredijeljenost nalagali da zaštite žrtvu. To se vrednovalo tad i trajno se ljudski vrednuje.
Kako brojke stradalih tako i opisi o događaju iz arhivske građe nisu uvijek na ‘istim talasima’. Ima netačnosti u arhivima. Kontroverzi i kontradikcija, ali se Fehim ne štedi na spomenu. Sa citatima i naglaskom upućuje čitaoca na literaturu i izvor za usporedbu.
U Bjelopoljskom srezu je ubijeno više od 500 djece životne dobi od nekoliko dana do 16 godina, (str.207); Stradalih u Bihoru 3741 osoba; – 2806 ubijenih i 935 lica naknadno preminulih. „U Bihoru je od 5. do 10. januara ubijeno 1406 djece, a 447 djece je promrzlo, umrlo od ciče zime u zbjegovima, što je stravična brojka 1853 stradale djece”. (p.s. citat sa str. 207-208 iz knjige „Sandžak 1941-1943”; autor Milutin D. Živković,- doktorska disertacija).
U “Izvještajima komandanta Limsko-sandžačkih odreda, vojvode Pavla Đurišića vrhovnoj i štabnoj komandi generalu Draži Mihailoviću”, ili pak svojim podčinjenim o represalijama počinjenim nad muslimanskim stanovništvom, i nad življu sreza Bjelopoljskog vrvi od hvale svojih banditskih podviga i naredbi.
„U jednom izvješću je komandant naredio spaljivanje kuća, progon i ubijanje muslimanskog stanovništva a u drugoj depeši o tom istom događaju komandant nije to htio”. Kreirani su već na terenu “izgovori i opravdanja” za zlodjela. Nadasve korespondencijom se odslikava namjera počinioca zlodjela za masovno uništenje muslimanskog življa, i obmanom pri ostvarivanju ciljeva i zadataka iz razrađenih „Instrukcija” (str.89-90).
(p.s. Instrukcije predstavljaju programski dokument, projekat stvaranja Velike Srbije. Draža ih je dostavio 20. dec. 1941. i lično ih potpisao četničkim komandantima u Crnoj Gori, Đ. Lašiću i Pavlu Đurišiću s jasnim ciljevima Limskih četničkih odreda u čišćenju ‘državne teritorije’ od svih narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata. Dato je zeleno svjetlo za progone i pogrom).
– (Str.180) Izvještaj o otpočinjanju Operacije ‘generalskog krvavog pira nad stanovništvom,- muslimanima Bjelopoljskog sreza’ na Badnji dan 6. januara 1943.: „Čika Đoko, (p.s. ustaljeno je to obraćanje svome komandantu, D. Mihailoviću), Naročitih novosti nema. (…). Operacije u srezu Bjelopoljskom su otpočele juče 5. ovog mjeseca u 12 časova i to prvo kod Rade Korde. Sve se izvodi tačno po planu. Rade je juče spalio 15 kuća, ubio 10 muslimana i 5 je sagorelo u kućama. Izvesna sela koja su uporište muslimana moraju se spaliti i to sam naredio. (…). (str.180 (fusnota 577)).
– (Str. 179) Poslano naređenje vojvode Pavla Đurišića: “Komandantima Druge grupe odnosno korpusa, str.pov.Br.20, 6. januara 1943.”: „Stigao sam na teren. (…). Produžite sa napadom sve dotle dok se ne postigne cilj koji sam odredio na konferenciji u Šahovićima, a kad se taj cilj dostigne onda stanite. Na prisustvo Italijana se ne obazirite. Ako dobijete kakvo naređenje od mene (p.s. vojvode P. Đ.) da se mora obustaviti napad pre nego što se postigne postavljeni cilj, onda po njemu ne postupite, jer takvo će se naređenje pisati u prisustvu Italijana radi obmane. Ostaću na terenu do završetka akcije. …”.
– Izvještaj Pavla Đurišića Draži Mihailoviću (10. januara 1943.) o rezultatima i represalijama koje su počinjene muslimanskom življu u srezu Bjelopoljskom (Cijeli Izvještaj str.184-185): „ … Sve kuće u gore navedenim selima bile su popaljene, mada sam bio izdao naređenje da se ne pale”. (str.184 (fusnota 584)); „ …Cela italijanska intervencija sastojala se u molbi da lokalizujem sukob”; „ … Sukob je lokalizovan i sada u celom srezu vlada mir”. (…). (str.185).
O netačnostima iz Izvještaja i minimaliziranju stradalih u ‘generalskom piru za Božić januara 1943.’, Fehim adekvatno i konsekventno citira istoričare, autore i razgovorno svjedoke koji su preživjeli događaje. (p.s. kontroverze navedenih Izvještaja: vidi stranice 186 … ; str.207-208; str.218-221; itd.).
Do u detalje je Fehim opisao Yu-kolaboraciju i saradnju s Italijanima koji su organizovali svoju upravnu vlast na zaposjednutoj crnogorskoj teritoriji s komandnim štabom i guvernatom na Cetinju. Guverner Crne Gore, Pircio Biroli (general, Alessandro Pirzio Biroli) primio je na Cetinju 2. novembra 1942. godine komandanta Limsko-sandžačkih četničkih odreda vojvodu Pavla Đurišića. Dobio je komandant odriješene ruke za čišćenje Sandžaka od Muslimana. Čišćenje u vojničkom smislu značilo je likvidacija nesrpskog stanovništva i svih drugih neistomišljenika. Za Italijane je bilo važno da četnike kao vojnu snagu vežu za svoje interese.
Pukovnik Barsi obaveštava svoju komandu na Cetinju 9. januara 1943., (str.182). da je bezbedonosna situacija na prostoru njegovog podsektora „značajno poboljšana budući da je uspostavljen ponovno mir u zoni”. Italijanski komandant je sebi pripisao zasluge za smirivanje situacije na terenu njegovog potsektora. A bio je obaviješten da se vojvoda Pavle Đurišić povukao u trenutku kad je ostvario svoje ‘Projektom’ zacrtane ciljeve.
Ustaljena praksa ‘saradnje’ dobija epilog reakcijom vrhovne komande o događajima kad Bonini za nemire okrivljuje vojvodu Kordića i komuniste koji su se nalazili u njegovom odredu, te je formalno po ko zna koji put, pozvao Đurišića da smiri svog komandanta. Tako su italijanske vlasti ‘oprale ruke’ od ovog događaja krvavog Božićnog pira. (str.182 (fusnota 581)).
U knjizi akademika Alije Džogovića „Bošnjaci Vitomirice” Peć, 2001 na str. 98 piše; (citat str.188): „Paljevina Sandžaka (misli se na Bjelopoljski srez) bila je 6. januara 1943.godine, na Badnji dan, uoči Božića, i na Božić,- 7. januara. Za dvadeset i četiri sata izgorjela su šezdeset i tri sela, poklana djeca, žene i starci, a sve je opljačkano” (podvukao autor, F. Dž.)
Svjedok,- pamtiša Sabro (Nurov) Sijarić (1925.) iz Godijeva koji je preživio pokolj,- Božićni krvavi pir 1943., nabraja autoru Fehimu sela (šezdeset tri) popaljenih i opljačaknih. (str.202).
Na str. 198 Fehim se pita citatom: „Kako je moguće, zapravo, neshvatljivo je da u Monografiji „Bijelo Polje” grupe autora (koju su pisali sve elitni stručnjaci, doktori nauka i profesori: dr. Vujadin Rudić; dr. Žarko Šćepanović; Milutin Popović*; dr. Novica Rakočević; Emin Dobardžić i Petar Vlahović), na spisak žrtava terora fašističkog okupatora i domaćih izdajnika je upisana samo 31 bošnjačka žrtva stradala na teritoriji Bjelopoljskog sreza u toku Drugog Svjetskog rata? Prema podacima „Monografije” u spisku žrtve su stradale od Italijana 12, od bombardovanja 8, od balista 3, od Njemaca 3, od četnika 1, od nepoznatih počinilaca 4. [1]
Zatim, (str.198) nastavlja Fehim pojašnjavati prethodno njegovo logičko pitanje citatom: [U istoj Monografiji,- ”Bijelo Polje” na str. 487 i 488. citira se izvještaj Pavla Đurišića u kojem se navodi ”da su četnici ubili 1400 muslimana”. A na str. 904 redni broj 132 autori su napisali da je na spisku žrtava od četnika ubijen samo jedan musliman.
Na spisku žrtava nema ni 20 nedužnih muslimana koji su imali objave za kretanje izdate od partizanskih vlasti, a ubili su ih borci Prvog bataljona Bjelopoljskog NOP odreda 22. marta 1944. godine u Rasovu. Vojni sud je osudio na smrt jednog komandira čete. Komandant bataljona Panto Bogavac (rodom iz Mojkovca, učesnik pokolja 1924., u Šahovićima uhapšen, ali omogućeno mu je da pobjegne iz zatvora, a poslije izvjesnog vremena sve mu i oprošteno.[2]].
Fehim citira istoričara,- Špiro (Matov) Lagator, autora knjige „Spomenica mučenika” Beograd 2002. str. 101, 102 i 103: [„O ishodu kaznenih ekspedicija preduzetih 6-7 januara 1943 u operaciji pretvaranja u pepeo 33 sela desno od Lima, vojvoda Pavle Đurišić pretpostavljene izvještava (p.s. navodi i imena komandanata tih zvjerstava i zlodjela) … : „ubijeno je 400 naoružanih muslimana i oko 1000 žena i djece. Spaljena su tada sva sela „planirana za rasturanje” sa čistim ili većinskim muslimanskim življem. …”. (str. 197-198-199; -207)].
Pogrom stradanja muslimanskog stanovništva u Polimlju u Drugom Svjetskom ratu (1941-’45) planiran je dugo i usvojen na konferenciji “četničkih intelektualaca iz Crne gore, Sandžaka i Istočne Bosne” održane 30. novembra do 2. dec.1942. godine u Šahovićima. (str.198-199).
Iskazujem dužno poštovanje svakoj žrtvi toga Božićnog pira iz 1943. A ovdje da spomenem par primjera srceparajućeg čina tri stradalničke porodice radi dojma grubosti, užasa i surovosti počinjenih zlodjela. „Troje djece Bajra(9), Nuho(7), Dževahira(5) porodice Dauta Durakovića iz Lahola su se smrzlo u zbijegu. Smrznuli su se u šumi kod Jasena a četvrto dijete, beba u povoju se smrzla u naručju iznemogle majke na Sipanju, na Badnji dan januara 1943. Njihova majka je od tuge poremetila u pamet.” (str.193); „Porodica Muharem Šabanovića, iz sela Stubo, primjer zla, bola i očaja koji srž kosti probada.Čin je monstrumski: „Dvoje djece svezana žicom pa prebačena preko salaša i salaš su zapalili. Suprugu Zahidu zaklaše a kćerku, mladu djevojku Zlatu su silovali. Muharem je poludio od neizmjernog bola, očaja i tuge za unakaženom porodicom i sramotnim činom silovanja kćerke Zlate.” (str.193-194).;
„U malenom selu Visočka, u kući Lata Bučana zatvoreno dvanaest (12) žena, staraca i djece. Emina, mlada dvadeset godina, jedina je davala otpor puškom. Kad joj je nestalo municije, pokušala je da pređe u susjednu kuću i potraži municiju, ali je mladi četnik uhvati. Ona mu izgovori: – Ako si Crnogorac, da si mi po bogu brat, obraz mi sačuvaj, a krv ti halal! Mladi četnik je pred ovom molbom zastao,- to je bila i molba i zakletva Emine. Drugi četnik je ubi u rukama prvog. Zapalili su kuću i mrtvu Eminu ubaciše da i ona izgori pored oca Lata, žene mu Kime, sina Meha od osamnaest godina, Ajne sa dvoje djece, od kojih je jedno imalo tri a drugo pet godina, i Crnovršanin Numana sa majkom i dvoje djece od šest i sedam godina. Crveni plamen, činilo se, digao se do neba a iz kuće se čula užasna strašna piska, plač i jauk. (…)”. (str. 182-183).
“Načertanije” Ilije Garašanina “osnova je za kolektivne nacionalne sukobe modernog vremena na Balkanu”. Garašanin, tad ministar unutrašnjih poslova za kneza Aleksandra Karađorđevića je (1844.godine) kreirao idejni politički cilj,- tajni program spoljašnje i nacionalne politike Srbije,- projekt XIX vijeka za Veliku Srbiju. Postoje dvojbe/nedoumice da li je ikad taj njegov prijedlog formalno usvojen kao državna doktrina ili zvanično institucionalno verifikovan. Zna se da je objelodanjen tek 1906.godine. No, bilo kako bilo,- neriješena pitanja ne nestaju sama po po sebi, ona samo zaprećana ostaju i čekaju. Stvorena je kolektivna generacijska tragedija otvorenih pitanja.
Kroz vrijeme su se prema okolnostima mijenjali “oblici ideje političkog cilja i pokreta za veliku Srbiju”, ali „Ideja sama o Projektu” vijekovima je ostala neizmijenjena. Tako da je svaka generacija na Balkanu životno osuđena da vodi “vlastitu revoluciju” o čistoj homogenoj Srbiji. S vlastitim definicijama i sa vlastitim pogledima o vrijednostima civilizacijskog poimanja. ‘Uvijek blizu vatre, nikad uz vatru’. A, kao i uvijek, – konačnu ocjenu donosilo je /i donosi vrijeme s ogromnim negativnim razornim posljedicama. Dešavanja u Evropi i svijetu u XIX i XX vijeku na polju ljudskih prava i sloboda i aksiomi (kao očevidne istine) poput „kolektivna harmonija i sklad za suživot postojećih kolektivnih suprotnosti narodskih razlika” nemaju na Balkanu civilizacijski vrijednosnu težinu. Neprestano redefinisanje prethodnih neuspjelih pokušaja ‘Projekta’, nije opcija generacijskog rješenja sve dotle dok se “zdrava generacija mladalačkog progresa” iskreno, „svojom sviješću i s vlastitom savješću o vlastitim kolektivnim (otvorenim) pitanjima iz minulih ratnih vremena” ne suoči sa „Istinom događajne prošlosti”, komandne generalske odgovornosti i konkretne sadašnjosti.
Uprkos svemu kroz vremena izdešavanom, ima nade i ima optimizma za pozitivne kreacije svijesti i savjesti ka novom, ka izazovu progresivne individualne i kolektivne budućnosti 21. vijeka. Jer, milenujm treći zahtijeva drugu, pozitivnu progresivnu ljepšu viziju o sreći.
Nije izgubila na težini mudrost koja vjekovno podučava a koju parafrazom koristim u mojim publikacijama: “Kad se u svijesti pojedinca i kolektiva kreira spoznajni smiraj, glačanje ka ‘sjaju Dobra’ je ipak lakši dio i struke i društvenog poslaˮ. Nadasve pouka je iz prakse: „Dijete iz rata možeš izvući,- nekako ali rat iz svijesti djeteta ne možeš izvući lako ili najčešće nikako”.
„Događaj u momentu dešavanja nanosi, a šta je donio (?!); kao posljedica ostaje žig/pečat na duši i srcu sudioniku trajno”.
Fehimova knjiga „Bjelopoljski srez” je svakako vrijedna pažnje za iščitavanje, i za imati je u vlastitoj biblioteci. Uz zahvalnost na čitanju mog teksta o knjizi, (uz izvinjenje da je tekst postao duži od planiranog) želim Uredništvu Časopis “Avlijaˮ i timu, i svim čitaocima razboritost, uvijek uspjeh, svako životno dobro, zdravlje i sreću.
Leiden, 30. mart 2026. godine
Drs. Destan Kolašinac
[1] Grupa autora, monografija Bijelo Polje, Beograd, 1987., str. 895-907. …
*Napomena: Jedan od koautora monografije, ”Bijelo Polje”, Milutin Popović koji je bio u štabu četničkog komandanta Rada Kordića Korde i to u vrijeme pokolja Bošnjaka u Bjelopoljskom srezu, januara 1943. godine pa nije ni čudno zašto u Monografiji nema na spisku muslimanskih žrtava.
[2] Grupa autora, monografija, Bijelo Polje, Beograd, 1987., str. 904, 487-488 i 563.
IZ CV- KRATKA BIOGRAFIJA AUTORA “SVIJET SUŽIVOTA STVARAT NIJE LAKO, ALI SVI ZAJEDNO, MOŽE ITEKÀKO.ˮ
Destan Kolašinac je rođen 1956.g. u Sjenici. Od marta 1992. god. živi i radi u Nizozemskoj. Strukovno je
profesor sociologije; za holandsko obrazovanje ima holandski akademski stepen “doctorandus,- (drs.), in
de sociale wetenschappenˮ-iz DRUŠTVENIH ZNANOSTI.
Pored univerzitetskog obrazovanja na Fakultetu političkih nauka Sarajevo, post-diplomskog studija na
Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu, zadobio je još mnoge druge Diplome i Certifikate iz oblasti „Geesteswetenschappenˮ- HUMANISTIČKE ZNANOSTI, I HOLANDSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST više univerziteta NIZOZEMSKE (Leiden, Amsterdam, Rotterdam, Utrecht) i BELGIJE, (Antwerpen, Leuven), itd.
Prije ratnih dešavanja devedesetih godina XX vijeka radio je u Bosanskom Brodu kao profesor sociologije i filozofije.
U Holandiji,- Leidenu i u autorovom životnom okruženju radio je kao docent socio-pedagoške grupe (više) predmeta*. (Organizacija preduzeća; Metodika nastave; sociologija; demografija; holandski jezik za strance).
Autor je više knjiga proze i poezije; recenzent; knjiški prevodilac sa holandskog na Yu-jezike.
Kao autor obrađuje sociološke, filozofske i istorijske teme gdje se prožimaju životni, ”autobiografski” i kulturološki opisi. Kolektivna događajnost XX vijeka na prostorima ex-jugoslovenskih podneblja. Autorova integracija u Evropskoj uniji,- konkretnije u Nizozemskoj i Flandriji. Empirijska opservacija u njegovim knjigama protkana je historijskim i literarnim nitima pripovijedanja ”knjiških” likova u spletu složenih procesa života.
Piše na specifičan način – kako konstrukcijom duge rečenice u prozi tako i sastavljanjem raznovrsnosti stiha u poeziji. Percepcijom svojih putovanja diljem meridijana naše planete Destan u svojoj poeziji – stihom kreira paralele raznih kultura, običaja, načina življenja i tradicije sa svojim rodnim krajem.
Objavio je romane: ”Izvjesnost neizvjesnosti” (2016), ”Muhadžer” (2017) ”Svjetlost tame” (2018); te zbirku poezije ”Zavičaja metamorfoze” (2022)
