Redakcija 
Legenda je priča, narodno nedokumentovano predanje, popularni narativ sa imaginarnim sadržajem, a mogu uključivati čuda. Mnoge legende djeluju u domenu neizvjesnosti, učesnici nikad u njih ne vjeruju u potpunosti, ali se u njih nikada odlučno ne sumnja. Legende se ponekad razlikuju od mitova po tome što imaju neku vrstu istorijske osnove, dok mitovi uglavnom nemaju. Legenda upućuje imaginarne događaje na neku stvarnu ličnost, ili lokalizuje romantične priče na nekom određenom mjestu.
S ciljem oživljavanja starih priča – legendi u formi turističkog proizvoda video priča i otvaranje i promociju novih tematskih i edukativnih arheoloških, kulturnih, rekreativnih, adrenalinskih staza i ruta Ministarstvo turizma Crne Gore je podržalo projekat ”Stare legende i staze – nova turistička ponuda” nevladine organizacije Avlija koji je važan za obogaćivanje i unapređenje turističke ponude opštine Rožaje, jer otvaranje 5 novih tematskih staza povezanih sa 5 rožajskih legendi ima značajnu važnost iz više razloga:
Želimo da sačuvamo ali i da promovišemo lokalne legende i priče, kako bi doprinijeli očuvanju kulturnog identiteta i nasleđa. Turisti koje očekujemo da dođu u Rožaje poslije otvaranja Ski centra ‘’Štedim’’ imaće priliku da se upoznaju sa autentičnim pričama čime će se izgraditi dublja veza između turista i Rožaja.
Kreirali smo tematske staze na osnovu starih legendi koje privlače širi spektar turista, što uključuje avanturistički, kulturni i ekoturizam, čime se smanjuje sezonalnost i povećava broj posjetilaca tokom cijele godine.
Projekat ”Stare legende i staze – nova turistička ponuda” će podići svijest kod lokalnog stanovništva o značaju kulturnog i prirodnog nasljeđa, a turistima će se pružiti mogućnost da iskuse bogatu istoriju, prirodne ljepote i autentične priče kroz nove ture i aktivnosti, te imati jedinstvena i nezaboravna iskustva koja će podstaći dolazak novih turista zbog preporuka koje će davati svojim prijateljima.
Ove staze se mogu preći džipom ali i pješke što omogućuje posjetiocima da istražuju prirodne ljepote i kulturno-istorijske znamenitosti na način koji je blizak prirodi i okruženju. Pješačenje pruža autentično iskustvo i povećava kvalitet turističkog doživljaja. Pješaci imaju mogućnost da se bave aktivnostima na otvorenom, istražuju okolinu, uživaju u prirodi i otkrivaju skrivene kutke destinacije. Ove staze će privući ljubitelje prirode, rekreativce, avanturiste i ljubitelje kulturne baštine.
Promovisanje pješačenja kao oblika turizma podstiče svijest o važnosti očuvanja prirode i okoline. Kroz održivo planiranje i upravljanje pješačkim stazama, može se minimizirati negativni uticaj na okolinu, uključujući zaštitu prirodnih staništa, očuvanje bioraznolikosti i smanjenje zagađenja vazduha. Održivi turizam povezan s pješačenjem može dugoročno koristiti i lokalnoj zajednici i prirodi.
Pješačenje je dobra tjelesna aktivnost koja pruža brojne zdravstvene beneficije. Otvaranje novih pješačkih staza podstiče ljude da budu aktivni, vježbaju i uživaju u prirodi. To može pozitivno uticati na zdravlje i blagostanje lokalne zajednice, ali i privući turiste koji cijene aktivnosti na otvorenom i zdrav način života.
Turisti koji posjećuju područje zbog pješačenja često troše novac na smještaj, hranu, suvenire i druge usluge što u skorijoj budućnosti može povećati prihode mještana i podstaknuti razvoj turizma kao važne ekonomske grane.
Ukratko, otvaranje 5 novih tematskih staza povezanih sa 5 legendi će značajno obogatiti turističku ponudu u opštini Rožaje jer ovaj koncept kombinuje istoriju, kulturu i prirodu u jedinstveno iskustvo za turiste.
Prva destinacija nam je bila Bandžov te smo sa rožajske autobuske stanice uključili GPS i kameru da zabilježimo prvu stazu koja je vezana za legendu o Dermandolu. Od Rožaja do Bandžova im 13 kilometara. Put je makadamski, loš za automobile ali je dobar za džipove ili one koji žele da pješače. Bandžov se nalazi od 1450 metara nadmorske visine i riječ je o lijepom katunu, koje je nekada bilo selo. Primjetno je da se osim restorana ”Dom kulture Dermandoo” grade i nove vikendice u susret otvaranju Ski centra ”Štedim” kada se očekuje da turisti otkriju rožajski kraj.
Jednu udolinu podno Hajle žitelji tih krajeva nazivaju Derman-do. Po legendi, narodnom vjerovanju iz prošlosti, u njoj se nalaze grobovi šehida, ili po drugoj verziji grobovi nekadašnjih umnih staraca koji su svoje potomke uvjeravali da je Derman-do blagosloven i da na prostoru koji se vidi sa Dermandola (2125 mnv) ljudi nikada neće doživjeti satiranje i propast.
Derman na starom turskom znači spas, lijek, izlečenje, a Dermando znači dolina spasa.
Sa Bandžova smo se vratili do Ibra, tačnije do Petog mosta i lijevo nastavili uz put koji vodi do Vrela Ibra. Dužina puta od autobuske stanice do Vrela Ibra je 8 kilometara.
Priča se da je nekada Ibar izvirao na planini Hajli, na mjestu koje se danas zove Rugovska vrela. Pošto je tu katunište gdje čobani izgone ljeti stoku na pašu, a nekada je na planinama bilo mnogo stoke, buljuci ovaca i krda goveda, žene su jednom poslije striže ovaca odnijele vunu da peru na tom vrelu. Vune je bilo toliko mnogo, da je ženama bilo mučno da peru cio dan te su odlučile da svu vunu ubace u vrelo kako bi brže završile posao. Ali od tolike količine vune zatisnule su izvor Ibra i Ibar je izavreo u podnožju planine, a nekadašnji izvori su presušili.
Do Vrela Ibra koje se nalazi na 1300 metara nadmorske visine od autobuske stanice ima 9 kilometara. Put je loš jer se tokom izvlačenja posječene građe stvaraju rupe na putu te se i sa automobilom teko dolazi. Ljeti je ovo lijepa staza za pješačenje ili vožnju bicikla. Jedan od rijetkih virova nalazi se kod Četvrtog mosta gdje se ljeti mogu sresti kupači jer je voda čista za kupanje
Od Dimiškinog mosta skrenuli smo lijevo uz magistralni put Rožaje – Berane na sljedećoj destinaciji Zlatni krš u selu Koljeno, a njegov naziv legenda vezuje za daleku prošlost. Inače ako bi ste kretali od autobuske stanice do Zlatnog krša treba preći 8 kilometara.
Nekada su u ovom kraju živjeli Grci. Na prostoru od sela Koljena do obližnjeg zaseoka Zakamena postojalo je veće naselje čiji su tragovi bili vidljivi do kasno. Čitav kraj je izuzetno živopisan, obrastao šumom i prošaran livadama koje presijeca Zakamenska rijeka. S desne strane rijeke izvire hladni Studenac, a s lijeve – kao da je iz brda izrastao, visoko se uzdiže Zlatni krš. Priča kaže da su stari Grci na ovom mjestu dugo ostali. Tu se nijesu zadržavali zbog plodnosti zemlje ili blage klime, jer niti je zemlja bila posebno plodna aniti je klima bila ugodna za život jer su tada zime bile duge, sniježne i hladne, već su se tu zadržali zbog zlata kojeg je tu bilo dosta. Stari Grci su imali i radionicu za prečišćavanje i obradu zlata.
Kada su stari Grci morali da odu iz ovih krajeva, sve svoje zlato, a njega je bilo veoma mnogo, sakrili su u pećinu koja se nalazila na skrovitom mejstu u kršu uz samo naselje. Vrata pećine su zatvorili grubim netesanim kamenom da se ulaz ne poznaje. Stari Grci su ostavili dobro naoružanu brojnu stražu da čuva ovo mjesto i tajnu pećinu sa zlatom, kako bi se izgubio svaki trag i pećine i radionice za preradu zlata, dok se ne vrate po zlato. Straža je tu ostala mnogo godina i niko ne zna kada je i kako nestala. Grci se više nikada nijesu vratili u ove krajeve a narod je ovo stijenje nazvao Zlatni krš.
Upozorenje da je ovo samo legenda i da se ne pokušava penjati po kršu jer je veoma rizično. U jednom dijelu dana kada sunce obasja ovaj krš on zaista ima specifičnu zlatasto-svetlucavu boju te je najvjerovatnije zbog toga i nazvan Zlatni krš a ne zbog sakrivenog zlata u njemu.
Ponovo sa autobuske stanice smo krenuli magistralom Rožaje – Novi Pazar i skrenuli desno prema selu Balotiće do turbeta šejha Mehmeda Užičanina. Ukupna dužina puta od autobuske stanice do džamije i turbeta je 16 kilometara.
Šejh Mehmed je rođen oko 1693. godine u Užicu, po kojem je prozvan Užičanin. Školovao se u Stambolu. Bio je jedan od učenijih ljudi svoga vremena. Javno je negodovao protiv globe raje, te nepravde i nasilja korumpiranih mjesnih činovnika i janičara prema kako pravoslavnom tako i muslimanskom osiromašenom stanovništvu. Zbog toga je vlast naredila protjerivanje šejha i njegovih pristalica u Bosnu, ali je šejh pobjegao u rožajsko selo Balotiće kod ratnog druga Hajrudina Balote gdje se krio neko vrijeme.
Šejh Muhamed Užičanin je pogubljen u Balotićima 1750. godine. Prema legendi, pošto ga „nije htjela ni puška ni sablja”, janjičari su Šejha zaklali raonikom, glavu mu odnijeli u Peć i, kad su je pokazali paši, ovome se učinilo da mu se nasmijala. Imam rožajske Gornje džamije, Imamović, usnio je da treba da ode i uzme Šejhovu glavu, probudio se u ponoć i krenuo. Ispred njega, kako kaže priča, išao je neki bijeli pas. Kad je stigao u Peć Imamović je, prema kazivanju, neopaženo prošao pored stražara, uzeo Šejhovu glavu, donio je u Rožaje i sastavio je sa trupom.
Na mjestu pogibije mještani su u znak poštovanja prema ovom šehidu podigli turbe. Drugo turbe podignuto je u Peći na mjestu gdje se – prema legendi – glava šejhova pred pašom – nalogodavcem šejhovog ubistva nasmijala, a treće turbe mu je podigao Huršid-paša 1854. godine u Rožajama, u haremu Gornje džamije.
O Šejhu Mehmedu, Tihomir Đorđević je zabilježio sljedeću legendu:
”Onoga dana kada će ga stići potjera on rekne ljudima koji su bili oko njega: Ja ću danas poginuti. Tako je i bilo. Na mjestu gdje je poginuo bilo mu je ukopano tijelo, a na grobu mu odmah nikne ruža koja je imala miris ljepši od mirisa sviju ruža. Glava mu je odnešena u Peć. Neki hodža od Imamovića familije iz Rožaja otide u Peć i uspije da mu glavu ukrade. Drugi mu iskopaju tijelo pa ga odnesu u Rožaje i zajedno sa glavom ukopaju na dva metra od Kurtagića džamije. Tu mu je na grobu načinjeno novo turbe. Onu ružu sa prvoga groba presade sad na novom grobu, gdje i sada traje. Mnogi su pokušavali da od nje presade, ali presade ne mirišu onako kao ruža na grobu’’.
Nedaleko od turbeta tarabama je zagrađeno nekoliko ružica. Tokom naše posjete turbe je bilo otključano, na kamenu majica, a okolo izgorjele svijeće što pokazuje da i dalje ima onih koji iz neznanja i sujevjerja rade djela koja su u suprotnosti sa islamom.
Turbeta, čija izgradnja je inače zabranjena iznad grobova su sada dio kulturnog nasljeđa i samo tako ih treba i posmatrati dok su običaji posjete, upućivanje molitvi, ostavljanja odjeće i slično zabranjeni sa vjerskog stanovništa i zabluda.
Na zidu turbeta u Rožajama nalazi se tarih (hronogram) napisan povodom izgradnje ovog turbeta.
U ovoj je miomirisnoj zemlji, u kojoj je ukopano čisto mrtvo tijelo
Najvećeg erudite, nasljednika Poslanikovog tajanstvenog znanja
Užički šejh Muhammed, oživitelj vjere Mustafine
Odnosno, pripadnik počastvovane porodice Fatimine
Hiljadu sto šezdeset treće, ta vodeća ličnost postade legenda,
Kada je u Balotići, utonuo u svjetlosti poučnih kazivanja
U tom selu je medeni šerbet šehadeta ispio
Mnogo je svojih sluga žalosnim i tužnim učinio
Čisto tijelo voljene osobe odano su ispoštovali
Na ovo mjesto čisto mrtvo tijelo, prvaci prenijeli su i ukopali
Cijenjeni hazreti Huršid-paša ove godine
Sam će postati simbol dolaska pravde Rožajama.
Na osnovu tariha (hronograma) Huršid paša je turbe sagradio 1271. hidržretske godine, odnosno 1854/55. godine.
Na planini, iznad sela Bašće i Gornje Lovnice, nalazi se pećina, Musina jama, čiji otvor počinje sa površine jednog proplanka i spušta se strmo u dubinu. Od autobuske stanice do Musine jame put je dug 14 kilometara, namijenjen uglavnom za džipove.
Po legendi, svatovi nekog Muse prolazili su tuda sa nevjestom i, pošto je snijeg bio pokrio otvor jame, a desila se i mećava, svatovi nijesu vidjeli kuda hodaju i upadali su jedan po jedan i nestajali u njoj. Posljednji od kolone svatova je naišao svat sa gočem. On uvidje da su svi svatovi propali u jamu pa ustuknu s njene klizave ivice, uzviknuvši:
– Zamalo zlo bi!
Priča se da je voda dugo vremena izbacivala mrtve svatove na izvoru rijeke Raške, a na Ćosovskom vrelu izbaci nakit Musine nevjeste.
Nakon ove tragedije narod ovu pećinu prozva Musina jama.
Musina jama se nalazi na 1590 metara nadmorske visine odakle se vidi Hajla, Ahmica i druge rožajske planine. Danas ispod Musine jame prolazi put kojim je moguće ići sa džipom, ili pješke stazom nazvanom ”Katunski put”. Ovdje zaista i jesu katuni, privremena, stočarska naselja na planinama, gdje stočari sele radi ispaše svoje stoke u toku ljeta. Duga je tradicija odlaska stočara u planine, i ovaj nomadski način života je kroz istoriju diktirao posebnu kulturu i običaje svojstvene samo katunima. U današnje vrijeme odlazak na katune praktikuje sve manji broj stočara, ali se ova tradicija i dalje zadržala.
Kada smo došli do Musine jame iznad nje je kružilo jato čavki koje je uznemirio naš džip, a takođe su se čavke svo vrijeme oglašavale i iz jame u kojoj borave. Musina jama zaista jeste opasna i ne samo da nije ograđena već nema nikakvog znaka upozorenja te je neophodno da lokalne vlasti po tom pitanju preduzmu mjere zaštite i upozorenja kako se ne bi desila nekada nesreća.
Između sela Grižice i Biševa, u blizini jezera Rujište (od autobuske stanice do Rujišta put je dug 18 kilometara), mještani su pokazivali kamenita uzvišenja obrasla oskudnom travom. Prema legendi, te su izbočine nastale ovako: Naišao planinom ogladnjeli i umorni putnik, a to je bio Dobri čovjek koji je iskušavao ljude, i zaiskao je od čobanina čašu varenike. Iako je čobanin imao buljuk ovaca nije htio da pomuze jednu ovcu i žednom i gladnom putniku da čašu ovčije varenike. Dobri čovjek onda prokle čobanina kamenog srca, te se namah okameniše – i zasvagda ostaše skamenjeni – i čobanin, i stado ovaca koje je plandovalo, i ovčarski pas. Pričali su mještani kako se jasno poznaje čobanin, njegov okamenjeni štap, pored pas sa ispruženim šapama i okolo okamenjene ovce, ali ih nijesmo pronašli. Nezvanično smo saznali da je to kamenje obraslo mahovinom uništilo NN lice ili više njih s ciljem da se to vjerovanje uništi jer je navodno suprotno sa vjerom islamom iako je riječ o legendi koju su izmislili maštoviti čobani jer je kamenje obraslo mahovinom i sitnom travom asociralo na ovce koje planduju. Svakako je poruka te legende bila da ljudi ne smiju biti tvrdice, već da uvijek trebaju pomoći čovjeku u nevolji, a posebno se u stara vremena cijenio putnik.
