PODGORIČKI SEVDAH
Iz riznice rahmetli Jusufa-Cula Marića
Duboko i čisto ljubavno osjećanje gradske pjesme stare Podgorice koje su zabilježene u zbirkama, žive u tradiciji našeg naroda, te ih on osjeća i smatra svojom kulturnom baštinom. Svojim umjetničkim izrazom i ljepotom dosežu najbolja ostvarenja o ovoj vrsti narodnog stvaralaštva.
Narodnu pjesmu stare Podgorice karakteriše muzika koja nosi obilježje gradske muzičke tradicije. Naravno, svaka sredina srazmjerno duhovnosti ima sopstvene predstave o najvišem dometu i kvalitetu stvorenog ili pak preuzetog i modifikovanog muzičkog blaga, ali te predstave se najčešće razlikuju od predstava drugih sredina. Zato je i naglašena potreba da se podgorička pjesma prouči i metodama etnomuzikologije, metodama kulturne istoriografije kao sastavnog dijela urbanog folklora. Podgoričke pjesme su po svom karakteru i po obliku izražavanja privlačne, bliske i prijatne. Specifične po svom duhu i dahu ponikle su iz sredine koja je gajila tradiciju skladnog suživota svih građana Podgorice. Zbog originalnosti i autentičnosti, primile su karakteristike rariteta nastalog u svježini i poletu „muzičkog duha“.
Naša je obaveza da osnažimo zalaganja kojima treba u savremenim naučnim i uopšte kulturološkim tokovima obezbijediti gradskoj pjesmi iz stare Podgorice status umjetničkog i kulturnog rariteta i muzičke činjenice sa najboljim predznacima. Pišući u muzičkom pregledu časopisa “Stvaranje” o crnogorskim narodnim pjesmama, Anton Pogačar (nekadašnji direktor Srednje muzičke škole) karakteriše osobenosti podgoričke pjesme na sljedeći način: „Narodne pjesme iz Podgorice i okoline razlikuju se od ostalih narodnih melodija Crne Gore. Melodija podgoričke pjesme svojstvena je i nema ništa zajedničkog ni sa drugim balkanskim narodnim pjesmama. Nastala je ukrštanjem slovenske i orijentalne melodike… Muzički folklor Podgorice i okoline tvorevina je narodnog kolektiva i predstavlja veliko kulturno bogatstvo koje zaslužuje svaku pažnju…“ (Stvaranje, sveska 45, Cetinje, april–maj 1947).
Da bi se posebnost gradskih pjesama iz stare Podgorice razumjela i bila primljena onako kako je doživljavaju stari Podgoričani, nije dovoljno ni često slušanje ni raspoloženje. Svakako je potrebno poznavanje i vanmuzičkih pretpostavki koje su uslovile razvitak te muzike. Ni sami nijesmo najčešće svjesni koliko u sopstvenoj muzici zavisimo od svojih istorijskih uzora, kako je muzički izraz prožet uticajima više kulturnih nanosa. Tradicionalna podgorička narodna pjesma od davnina nosi duboko urezanu identifikaciju kao rezultat niza godina nataloženih vrijednosti koje su primjerene područnom mentalitetu i senzibilitetu.
Podgorica je dugo bila pod turskom vlašću, te nije bez osnova mišljenje da je podgoričku pjesmu uglavnom kreirao muslimanski živalj, s obzirom na to da ona u većini slučajeva odražava njegovu terminologiju, mentalitet i filozofiju života koja u sebi sadrži orijentalni kolorit. Upravo poneka podgorička lirska pjesma nosi izrazitije obilježje muslimanskog načina života. U mahalaskim sutonima i uzdasima samo ponekad se osjeća vedriji ton.
U toj skupini narodnih pjesama, pored opisa spoljašnjeg izgleda djevojke („Lijepa je po Kruševcu trava“), može se sresti i opis ljepote mladića (Radivoje Šuković: Književna periodika u Crnoj Gori 1835–1914, Titograd, 1986, str. 326).
Određeni broj ovih pjesama spada u stariji sloj lirsko-poetskih ostvarenja i upravo njih krasi fini, diskretni lirizam („U bašti drage moje“), sa pripjevom i napjevom i ispoljavanjem široke lepeze osjećanja. Pjesme podgoričke izdvajaju se po tome što se u njima ističe čulno poimanje ljubavi. U njima je privlačna strast, koja je obično veoma uzdržano izražena u čisto crnogorskoj pjesmi. U tu osjećajnu sferu unosi se i akcenat vragolije pune strasti ili vedrine, koja opet zalazi u sferu strasnog raspoloženja („Djevojka se šćela okupati“). Postoji ljubavno osjećanje duboko i čisto u isti mah, često prožeto slatkom melanholijom.
Ono što je naročito upadljivo u ovim ljubavnim pjesmama jesu crte karaktera sa kojima se ideal žene javlja u očima pjesnika. Oni ženu vide kao spoj nježnosti i uzdržanosti, stidljive predanosti sudbini i čedne odanosti (Fransoa Lenorm: Turci i Crnogorci, CID, Podgorica, 2000, str. 24).
Podgoričke pjesme ne zaziru da sakriju svoje jasno lice ili, opet, svoju duboku strast i žal, otkrivajući muslimanske osjećaje. Jednostavnost određenih pjesama odiše pravom svježinom domaćeg, prastarog duha (L. Kuba: U Crnoj Gori, CID, Podgorica, 1996, str. 125). Za pjesmu „O moj dragi ime slatko“, Kuba piše: „Iznenađujuća je ritmička originalnost nadjačana samo dubokim osjećajem tumačenim nesvakidašnjom melodijom“.
Jedan dio ove muzičke građe ima korijene u dinarskim melodijama, pa čak i u jeziku koji na ovom terenu odudara svojim dijalektičkim osobinama (Slobodan Jerkov: Osnovne karakteristike pjesme i pjevanja podgoričkih muslimana, u: Kulturni identitet muslimansko-bošnjačkog naroda u Crnoj Gori, Podgorica, 2001, str. 152).
Podgoričke pjesme imaju osobenu muzičku strukturu – najbrojniju i najoriginalniju ljestvicu na dinarskom prostoru Balkana, kvintni dur. Naziv ljestvice i njena sistematika usvojena je na osnovu istraživanja i kvalifikacije muzikologa dr Miodraga Vasiljevića. Kvintni dur je autohton muzički izraz, ljestvica dinarskog područja, potekla od darovitih stvaralaca, pjevača i svirača, koji su s mjerom i ljubavlju njegovali melodije i prenosili ih kroz generacije (Dimitrije Mikan Obradović: Analiza tonalnih osnova – Pjesme Ksenije Cicvarić, Beograd, 1998, str. 34, 42, 44).
Podgorički melos odgovarao je duhu, osjećajnoj klimi i potrebama vremena, naročito starogradskog Podgoričanina, izraslog iz orijentalne osjećajnosti. Melodika obojena dertom i sevdahom bila je prirasla za srce. Ipak, može se reći da su to pjesme, za razliku od primorskih, s manje erotskog naboja, s obuzdanom i suzdržanom strašću koja je rijetko prelazila krute okvire patrijarhalnog života.
One žive u tradiciji naroda i Podgorica ih osjeća i smatra svojom kulturnom baštinom, jer pjesma Podgorice jeste istinski užitak. Ta muzika predstavlja duhovni i duševni život čovjeka, njegov doživljaj svijeta i davanje smisla tom doživljaju. Ono što je nekada sa žarom pjevano danas se možda smatra prevaziđenim za ukus većine savremenih konzumenata narodne muzike. I to je razumljivo, jer ova vrsta muzike ne potiče iz malograđanskih, zavičajnih i zaostalih slojeva „duše naroda“, već predstavlja podizanje nivoa ukusa i muzičke kulture. Ona je, dakle, užitak za profinjen duh, jer sadržinom podsjeća na urbani, u tradiciji zasnovani duh čaršije i zbog toga se doživljava kao bliska i svoja.
__________________
Jusuf-Cule Marić bio je diplomirani ekonomista i devizni inspektor u službi Društvenog knjigovodstva Crne Gore. Isticao se kao muzički istraživač, posebno podgoričkog sevdaha. Bio je osnivač i aktivni član muzičkog ansambla „Zvuci sa Ribnice“, dajući značajan doprinos očuvanju i proučavanju muzičke tradicije stare Podgorice.
Izvor: Revija FORUM, br. 23, 2012.
#JusufCuleMaric #ZvuciSaRibnice #PodgorickiSevdah #Sevdalinka #Sevdah #StaropodgorickaPjesma #StaraPodgorica #StaraVaros
