Redakcija I
Ako ti kažu da te više ne volim – vjeruj im!
Nije me strah tvog gnjeva, tvog očaja
(dobrota se lako u pakost pretvara).
Ti bijedni, nevoljeni, vječito gladni, od kojih se
neprestano skrivam jer čim ih upoznam
sve se izobliči, ako ti to kažu – da, vjeruj im.
Oni ne znaju: večeras sam pregazio najveću planinu na svijetu,
punu strašnih zvijeri, i preplivao ogromnu, nemirnu rijeku
– samo da bih stigao u tvoj mračni grad.
Ne, oni ne znaju: sinoć sam zbog tebe do kasno sa riječima
ljutu bitku vodio, i pio očaj iz ruku svitanja
jer sam bitku izgubio.
Istina je, proćerdao sam stotine radosti… Sve što je i bilo
sazidano, srušio sam. Bijes urođenih košmara raspršio je
moju prošlost, moju budućnost. Nikada neću trajati
jer nemam snage za nove borbe, i nikada nisam trajao
jer ljudi isuviše brzo zaboravljaju…
Trajem tu gdje posrnem i pustim suze. Meni se smiju!…
Više se ne ljutim – sam sebi se smijem.
Ako ti, te hulje, večeras kažu da te više ne volim – vjeruj im!
Neka se bar nakratko slade tvojom sumnjičavom boli.
Ali ja pregazih visoku planinu i preplivah nemirnu rijeku
samo da bih te sreo – zato u ovo moje ludilo nemoj sumnjati.
Ja te beskrajno volim!
II
Prošle noći sam je sreo!… Zalutala je u moj grad,
nesmotrena kao i uvijek.
A čuvao sam je od sebe sve ove godine.
Opet se izmučih dok glupim ponašanjem i riječima
bez smisla nisam ubio žeđ u njoj.
Nije se mnogo promijenila – poneka nova bora na
čelu, poneka nova crta na dlanu… I onaj čudni,
mračni sjaj u očima. Znam da ona sve zna!
Tražila je moje pjesme, i po ko zna koji put
obećah da ću ih donijeti. Lažem sve ove godine,
ali ne dam da se krugovi naše prošlosti potrgaju…
Ti krugovi – bolesti svih mojih dana, noći, činjenja.
“Eto, pokrivam se starošću…” – rekla je umorno. “I pod moje
krovove ptice se odavno ne vraćaju. A ti, kako si?”
Zbunih se… “Znaš mene. Tumaram razmišljanjima
i pjesmama otimam smisao. Ludaci me umazili,
pa se nikoga i ničega ne plašim…”
A plašio sam se da ne priupita o bludnosti mojoj.
Nije!… Samo me tužno gledala, kao ptica bez krila
sluđena željom da poleti.
Odjednom, vrisnuo je tramvaj kog je čekala. U žurbi je
dobacila: “Put je smisao, molitve su kočije vučene strahom
u zemlju patuljaka (bića malih srca). Sjećanje je smisao,
sve drugo je dim. Nije dovoljno pričati o ljubavi da bi se
ona doživjela.”
Shvatih… Ali već je bila otišla!
III
Tiho teku hladne rijeke.
Promrzle srne piju krv,
raskvašenih utroba postajući lak plijen
gladnim vučicama…
U oku zore blista zlatna rosa, suza neba.
Stijenje se plaši čeljusti dana!
Poput bajraka, zrakom leprša tišina vječnosti.
U plamenu nadanja sagorjeva znatiželja
mladosti – put slave.
Tiho, stepa je sve bliža.
Ruska me strast pticom načinila.
Letim kroz lobanje pogrešno protumačenih logika,
ljubeći Ane, Tanje… Takvih noći nigdje nema!
Okupane srebrom večeri bijele breze pričaju
legende o bradatim starcima, o sanjarima koji su
umirali zbog ljubavi…
U jadnom šinjelu čovjek postaje besmrtan,
perom umakanim u krv zaslužuje divno cvijeće
na prsima zemlje…
Tiho, sni kamenje postaju.
Iza svake smrti
ostaje zrno svjetlosti – da i dalje vara.
IV
(Verter i ja)
Tvoja ljubav je poput dnevne svjetlosti – vidim kad se rodi,
rumena, osrebrena nježnom pokornošću miru,
pruža ruke u vis željna sve da zagrli, svaku kap sreće
da dodirne, i onda, kao sve živo, počne da traje.
Dan nekad siv, nekad vedar – dušu trga i cjeliva
(dvije krajnosti nužne za ljepotu).
Potom umorna tama dojezdi odnekud na ružnoj metli,
pokloni poroke onima koji ih žele, nemir i nesan onima
koji se vole, ružne snove onima koji ratuju…
SVE SE OBOJI GAROM I PROKLETSTVOM!
Moja ljubav, izbezumljena kao dijete kad se nađe u gomili,
zbunjeno i nepromišljeno, ni noć ni dan nije.
Zarivena u svaku poru mog tijela neće sunce suncem
da sagleda, vjeru vjerom da potvrdi, suviše moćna
i ogromna da sumnjama robovala ne bi.
Prvi put odista volim, tebe, baš takvu, i baš tu. I prvi put
ne umijem misli životu da podredim… Sve što promislim
prešutim, a sve što radim nikad promislio ne bih.
Volim te, u ovoj rupi opasanoj tugom, pod ovim nebom
gladnim mira, na ovoj zemlji ljigavoj od straha.
Svuda si – vesela i mila, opijena nečim što imena nema.
V
Gasiš svijeću. Ljutito!
Kao da će mrak učiniti manjim
taj strah što ti koljena svija
i slabunjavost slasno nudi.
Mokra od sna
zatvaraš vrata mojoj dobronamjernosti,
i nestaješ u blatu grijeha
samo na tren raskošnog…
A kuda ćeš sutra, nesretnice,
kad se vrate sati i minuti
u kočijama kajanja!?
