Redakcija pij rujno vino
i sa vojvotkinjom od Crne Gore
šetaj Bosnom
i srednjom Bosnom
sa franjevcima našim
i ljubama isto našim
lista ti djetelina
i više nije čudo
što je sa četiri lista.
Kad si tako bolna, a lijepa,
gorka, a slatka,
mala, a visoka,
crna, a plavetna,
Pa se ne zaljubi…
dok sve lane
divno pjevaju
i svi Filipi
divno pišu
i svi Gorčini divno dišu,
on spava,
ali ne spava.
i kad svi nemirni budu
u planini čuje se jeka
dok ti snijevaš, i snijevaš javu,
a on napisa i poslednji stih
dok ti bjeliš u dubini
i zelenoj pamučini
i sva carstva bit će tvoja
jer si vazda bila moja
crnogorko željo moja
uvijek budi stamena i svoja
i ne daj da se kruniš
ti si kruna
jer su pisci htjeli
i sve je tvoje
i moje,
ali dvoje ne postoje
dok jedno piše drugo diše
dok jedno umire, drugo živi
i sva brda tvoja biće
moja lijepa, moja damo
kad si prva, nek si prva
nek te nijedan kišobran ne štiti
nema sreće od kišobrana
najbolja je pisac brana
predestinanti su bili tvoji
i tako će biti dok te bude
jedan plače, a veseo
a ti raduj se i sretna budi
ti nikada u okove nećeš
na tebi ja sve sloboda
zaspao je davno bato
a ostala je samo seka
samo spavaj i vesela budi
i ne brini što ga nema
on je živ i kad je umro
ti si živa i kad si živa
u ljubavi sve igre bile
i nikad nisu pendžer krile
ti visoka a plava
sa očima dugim
što nosiš ponos crnogorski
i naš ljiljan što se poljem vije…
Volim te i umirem za tebe
dok golubovi zadnja pisma nose
kroz duge i preduge kose
plavetnog nam nebeskog sjaja…
Ne brini,
on je brinuo.
Ne piši,
on je napisao.
Ne viči,
on je vikao
ne tuguj,
on je tugovao…
niti one zime
niti one klime
zamenio za suštine
naše lepe Šar planine…
A tiha mira, a tiho, tiše
Andrej piše,
a još tiše Goranče veli
a najviše Naca piše, ma svi piskaraju nešto
a onaj tvoj svašta nešto
belinom se lepi prijatelj
naslonio na visinu
a zašto nisi
a zašto bona nisi
stigla u Novi
da se brčkamo u vrućini
slanog, a slatkog mora.
Nikad nije kasno lepa moja.
I pišem i pišem i pišem,
za tebe dišem i dišem i dišem
kako mama i tata reče
razmišljam svako veče
je li tu suština
jeste bogme, ima smisla
svi smo mi samo nastavci
ipak zelenog lišča
i ne damo da venemo
a kad uvenemo zeleni smo.
nit bi smjeli u tvoj ćitab
zavriti vilo gorska
oj veseli durmitore
sva ti mora crne gore
dajem za nju
jer je veća
samo ona zna ti bit
moja zemljo
moja rano
oj njeguši
oj čevo ravno
oj Vi Cuce pleme slavno
profesore i ti Onogošte
neka prva ona bude
i najljepša vila naša
kada hoda neka trese
tako treba, tako mora
nismo džabe, pisali pjesme
nismo džabe, gazili trnje
i krvavi sad hodamo
da bi ona onako damski
prošetala trgom našim
i bezbrižno vesela bila
dok crven žut barjak visi
iznad kuće i moje i njene
baš ko na Njegoševom počinku..
ja ljepši pad nisam imao
nit je Karla toliko lijepa bila
niti ona što kroz plavetnilo tinja
nit je ličila na Bjanku
al je zračila crnom kosom
i crvenim očima
dugonoga ljepotica
iz prestonice
našeg kamena
što veže sve visine
sve daljine
i prelijepo tenis igra
kao čigra singindunuma
kao ljepost travunije
i ljepote naše raguse…
Volim je jer je ćorava,
a tako lijepa, a tako blaga
a tako stendalovski zvuči
i dok bodler piše
i dok snove u javu pretaće
lijepa li je kad se skine
gusta magla sa planine
i dok spava,on na nju misli
i dok diše,on traži kisik,
da je nekad na poljima našim sretne….
dok on sanja u tunelu
svjetlo svoje
što će biti java
a na te misli
i kad sanja
ni sve foče
ni jadranska mora
ni sva brda
ni doline
ne bi prodao
za bjeline
plavetnila
tvoga puta…
Dok ti pjevaš
on tuguje
ali neka,samo pjevaj..
naša sreća je u raskoraku
neko mora da tuguje
da bi ti bila sretna….
U plavetnilu budi sretna
i spavaj i spavaj
i sva brda i sve doline
i sva carstva tvoja biće
jer je tako tuga htjela
i sva bol jednog pendžera…
budi spokajan anđele moj…
i ludoj jugovini
dok gorim
da pregorim
kako i sad ispravljaš
sve krivine ovog svijeta
i dok spavaš nemaš mira
jer si takva
i ne može biti
da se drina ne drini
kad si ti u pitanju.
Onaj cheov cigarilos
neka gori u Londonu,
a ti budi uvijek crna
sa veselim romeom
dok on spava
on te sanja
i dok ćutiš
on ne ćuti,
i kad ne ćutiš
ni on ne ćuti
do tebe je možeš li
do tebe je smiješ li
do tebe je hoćeš li
do tebe je želiš li
do tebe je sve
i dok spava Pero Zubac
neki novi pjesnik diše
i uzdiše
za tom pravdom
za tim čarom
te utopije
našeg vilajeta
ali mora da se krivi
drina prava nije drina
onda ništa nema smisla
dok se krivi ima smisla.
I čuvaću ti i sjet
na Maldena Karla
i nebo onog meda
i sunce senčijevo
i sve dane, i sve jarane
i sve viceve,sve kafane
dok stonski anđeoski kotrljaju kamen
na zemlji u kojoj se rodili nisu.
stale sve tuzle i sve gore
da je njeno bjelo more
i sva brda crne gore
i šara što prošara
dok je vjetar zagovara
i seta razgovara,
e kad bih znala
kad bih znala
da taj loj nije rak
da taj bol nije smrt
da ta riba nije medo
neg.je sve to živa ljubav…
I dok gori,nek pregori
ako mora i to biti,
ali ljubav uvijek gori
ona nikad ne izgori.
I spavaj,i spavaj,i spavaj…
Dok neko ti pjesme piše
i sve mržnje po šar-u briše
njegovo je da diše,
dok ti spavaš,
nek on piše.
u moru što riba zagleda
nađe se,bez pregleda
tvoja Drina kako izgleda…
U snu te nosim
i tvoju ćoravu plavu nit
dok nikotin dušu nam nosi,
mi smo bosi,a visoki.
I ne znamo ,a znamo se
u apsurdu,smisla ima
tišina nam kvari sne
dok lordova kraj nas ima.
Uvijek si moja bila
i na muci i na slavlju,
osjećam da opet gori
naša ljubav kao nekada.
I ako pregori
znaj da nije nestala
energija samo plovi
živa je i doći će u tvoj san.
Mada ne znam dali znaš
da mrtvi žive i vole
iako istine bole
oni umiru jer gore i pregore.
