Poezija Irene Kovačević

Romantistička raskoši,

čije se pukotine nevino sastavljaju,

oblikuju u svoj žanr

znaš li zašto tvoji ljubljenici hodaju po žicama,

a protivnici odlaze utabanim putevima

gdje hrane apetite

veće od njih

i nesvjesno pojedu i sebe

U kršu i neredu

životare sudbinu,

a ne kroje je

Bježe, a ne rizikuju

Pričaju, a ne čine

Čekaju

Šta li to čekaju?

Smak?

Uništenje?

Ili iluziju sreće?

Čekaš li i ti taoče

silu čija si meta,

a ni ne slutiš

Čekaš li nesvjestan

svjesnosti o prolaznosti

da si samo gram,

trunka,

prašina na pozornici života

koja odlazi kada dočeka

ono što silno čeka.

Nikada ti nisam priznao koliko te volim,

a sanjao sam te,

zamišljao te pokraj mene,

u našem snu,

simboličnom filmu

Ostavila si pečat na mom tijelu,

neizbrisiv trag

iako me nikad nisi dotakla

Naučila me da ljubav nije samo dodir

ili osjećaj

ili fantazija

Ljubav je stanka svijeta kad god bih uhvatio tvoj pogled

zaleđen u prostoru,

izgubljen u vremenu

i kosmosu

Ljubav je prizma mene kroz tebe

Ali… zalud sve kad ti to nisam priznao

Bojao sam se i

kukavički te propuštao kroz prste

Da li je i to ljubav?

Da li se strahuje od ljubavi?

Da li je ljubav iako sam slab,

lomljivih nervnih žica

i krhkih kostiju?

Da li je i dalje ljubav ako sam olupina ataka prošlosti na biće,

sve ono prošlo,

nevažno,

a opet prenijeto na tebe,

nas i

našu sadašnjost koja se nikad nije ostvarila u budućnost

Čuo sam ako zaista voliš ženu,

njeno bivstvo

suptilno i nježno,

čežnjivo i sanjivo,

reći ćeš joj jer žena zaslužuje onog ko ne odustaje,

hrabrog i odvažnog,

koji prepoznaje njene želje,

osjećaje i

misli

Žena si,

moja ljubav i

odlučio sam pisati ti pjesmu

Priznajem, pjesnici mi ne bi zavidjeli na umijeću

ali koga briga

Sada me ne zanima umjetnost,

želim svoje riječi potekle iz srca,

dubina koje si otkrila nesvjesno

oživjeti i otkriti ih

tebi kojoj i pripadaju

Otrgnuo sam se strahu i nisam dopustio da me pojede,

mrcvalji

Osjećam se kao muškarac koji može da osvoji tvoje srce

nježna i stidljiva ženo

I dok ti pišem,

molim Boga da nije suviše kasno,

da ima nade za nas

i da ćemo se ostvariti

ljubav ne vjeruje satovima