Irena Kovačević rođena je 1998. u Sarajevu. Tokom školovanja je uvijek pokazivala zainteresiranost za pisanu riječ i bila je član literarnih i dramskih sekcija, u kojima je ostvarivala mnoge rezultate.
Poezija joj je za sada objavljanjena na mnogim stranicama koje promovišu umjetničko stvaralaštvo mladih autora, a također i u časopisima Fenix i Dunjalučar.
Romantistička raskoši,
čije se pukotine nevino sastavljaju,
oblikuju u svoj žanr
znaš li zašto tvoji ljubljenici hodaju po žicama,
a protivnici odlaze utabanim putevima
gdje hrane apetite
veće od njih
i nesvjesno pojedu i sebe
U kršu i neredu
životare sudbinu,
a ne kroje je
Bježe, a ne rizikuju
Pričaju, a ne čine
Čekaju
Šta li to čekaju?
Smak?
Uništenje?
Ili iluziju sreće?
Čekaš li i ti taoče
silu čija si meta,
a ni ne slutiš
Čekaš li nesvjestan
svjesnosti o prolaznosti
da si samo gram,
trunka,
prašina na pozornici života
koja odlazi kada dočeka
ono što silno čeka.
Nikada ti nisam priznao koliko te volim,
a sanjao sam te,
zamišljao te pokraj mene,
u našem snu,
simboličnom filmu
Ostavila si pečat na mom tijelu,
neizbrisiv trag
iako me nikad nisi dotakla
Naučila me da ljubav nije samo dodir
ili osjećaj
ili fantazija
Ljubav je stanka svijeta kad god bih uhvatio tvoj pogled
zaleđen u prostoru,
izgubljen u vremenu
i kosmosu
Ljubav je prizma mene kroz tebe
Ali… zalud sve kad ti to nisam priznao
Bojao sam se i
kukavički te propuštao kroz prste
Da li je i to ljubav?
Da li se strahuje od ljubavi?
Da li je ljubav iako sam slab,
lomljivih nervnih žica
i krhkih kostiju?
Da li je i dalje ljubav ako sam olupina ataka prošlosti na biće,
sve ono prošlo,
nevažno,
a opet prenijeto na tebe,
nas i
našu sadašnjost koja se nikad nije ostvarila u budućnost
Čuo sam ako zaista voliš ženu,
njeno bivstvo
suptilno i nježno,
čežnjivo i sanjivo,
reći ćeš joj jer žena zaslužuje onog ko ne odustaje,
hrabrog i odvažnog,
koji prepoznaje njene želje,
osjećaje i
misli
Žena si,
moja ljubav i
odlučio sam pisati ti pjesmu
Priznajem, pjesnici mi ne bi zavidjeli na umijeću
ali koga briga
Sada me ne zanima umjetnost,
želim svoje riječi potekle iz srca,
dubina koje si otkrila nesvjesno
oživjeti i otkriti ih
tebi kojoj i pripadaju
Otrgnuo sam se strahu i nisam dopustio da me pojede,
mrcvalji
Osjećam se kao muškarac koji može da osvoji tvoje srce
nježna i stidljiva ženo
I dok ti pišem,
molim Boga da nije suviše kasno,
da ima nade za nas
i da ćemo se ostvariti
ljubav ne vjeruje satovima