Rijad Arifović
U toj ulici sam se rodio
U toj ulici sam se rodio
Jedne kasne jeseni
One godine kad je ostarjela
lipa prestala da cvjeta
Dok još je spavao grad
I opet bih se tamo vraćao
Jer uvijek ponešto zaboravim
Kad ti pričam o sebi…
U toj ulici sam živio nekad
Ne mareći za godine koje dolaze
Tražio sam riječi za ovu pjesmu
Dok noć je spuštala tamu
Na maloj klupi bez glasa
I teških suza
Ja sam budan sanjao
O tebi
Jer ti si svjetlo, a ja sjena
I opet bih se tamo vraćao
Jer uvijek ponešto zaboravim
Kad ti pričam o sebi…
Jer ti si ljubav
Koja me diže iz pepela uspomena
A ja uvijek ponešto zaboravim
.
Bilo je zrelo doba godine
Bilo je zrelo doba godine
Ustao sam prije svitanja
pogledao u nebo koje se žarilo
sanjivo od plamena
spustio roletne, zatvorio vrata
i otišao prvim vozom
kao prokleti stranac
koji luta od uspomene do uspomene
bježeći od samoće
I nisam bio prvi
I nisam bio poslednji
Koji je zaboravio
da ostavi sjećanja
ispod saksije na prozoru
Bilo je zrelo doba godine
Sasvim slučajno, negdje na sjeveru
lutajući usamljenim putevima
utapajući se u krajolik
mokar od večernje kiše,
sjetih se dana kada sam
učio da vežem pertle na cipelama
na stepenicama kuće okrečene u bijelo
Bilo je zrelo doba godine
Prestao sam da gledam televiziju,
ne slušam radio, ponekad prelistam novine
kao neki spokojni čovjek
u čijim očima su se stišale bitke
i sve postaje zaborav
osim ove pjesme koja ostaje u srcu zauvjek
i male kuće okrečene u bijelo
kao prve slike buđenja
Jer nisam bio prvi
I nisam bio poslednji
Koji je zaboravio
da ostavi sjećanja
ispod saksije na prozoru
.
Grad u kome kiša ne umije da plače
Vraćam se u grad svoje mladosti
grad u kome se vagala svaka izgovorena riječ
grad u kome se ljubav izjavljivala oprezno
kao da se gazi po razbijenom staklu
grad u kome u poznu jesen
još dozrijeva jabuka u bašti
iza male kuće okrečene u bijelo
ispod koje sam skrivao svoje tajne
grad u kome se nalazi i bol i slutnja
dječaci opsjednuti muzikom
i djevojčice koje razgovaraju sa oblacima
grad u kome sam ostavio
mnogo nenapisanih stihova
jer sam shvatio koliko su bespomoćni
grad u kome sam noću lutao ulicama
tražeći utočište za svoju čežnju
grad u kome se zaustavilo vrijeme
i liječi rane onih koji mole za oproštaj
grad u koji zimu donose plavi ždralovi
dok mjesečeva svjetlost
prenosi poljubce od jednih usta do drugih
grad koji i daje i uzima
ne birajući emocije
grad koji svoju ljubav , kao svilen gajtan,
obavija oko našeg vrata
grad u kome, ponovo, oživi sjećanje
na djetinstvo koje miriše na kolače
grad u kome kiša ne umije da plače
ona pada samo da bi saprala
prašinu sa komadića istine
okačenih u našim srcima
grad u kome sumrak ima sladak ukus
i miriše na ljubičice
grad kome dugujem ovu pjesmu
.
Derviši swinga
Teško mi je kad se sjećam
svojih drugova koji su se razišli
kao stranci poslije ljubavi
namjerno ili slučajno
i ništa nije ostalo iza njih
A noćas se, odjednom, sjetim
kiše koja je padala, neumorno, tog popodneva
i moje ruke koja je ostala nekoliko minuta
ispod tvog mantila bež boje
Vozovi su prolazili
godine se kotrljale po trotoarima
derviši swinga, u modrim kaftanima,
plesali po mokroj kaldrmi
a mi smo stajali na obali neba
sluteći bijedu godina koje dolaze
Zato ti kažem
Idi sad moja draga,
to je najbolje za tebe,
jer ne možemo zajedno letjeti
preko neba
Takva mi je narav
I ako nekad
u nekoj dosadnoj kiši
prepoznaš tragove ljubavi koje su prošle
kroz ovu ulicu
nemoj, zbog probuđene nježnosti,
odati našu malu tajnu
koju skrivamo
kao dijete ruke umazane slatkom
Jer onda nam ona ništa neće značiti
i vratit ćemo se na početak naše tuge
koja lebdi, sve ove godine,
kao list nošen vjetrom neke davne jeseni
Raspoređujem riječi ove pjesme
koja će te čekati
kao ruža na slici
što prodaje se u radnji staklara
na sunčanoj strani ulice
sve do onog dana
kada će nepoznati pjesnik
probuđen uspavankom
dopisati stih:
Neka svi koji se vole
budu zajedno
.
Bježeći od tuge
U sjeni lipe, gdje smo nekad,
dolazili na male noćne razgovore
vrijeme je stalo
kao balerina koja je zaboravila
korake predstave
Kad spavam osjećam njen miris
i čini me se da me neko doziva
iz voza koji se vraća na stare perone
i nešto u meni zapjeva
…ima jedna žena što se svako veče
kad se suton plavi zumbulima javi..
Opet sam na pocetku
i dalje nista ne znam
misleci da se nista ne dogadja
bježim od tuge
koja lomi srce u jesenja predvečerja
opominjući me da nisam više
kao nekad spreman
da prah djetinjstva
rasipam po oblacima
Ponekad bacim pogled
i sretnem sebe u ulici
u koju dolaze ljubavnici
da držeći se za ruke
prebiraju po uspomenama
Zaplakao bih od sreće
ali znam da sanjam
i da fali nešto
______________
Pjesme posvećene Bijeljina, gradu u kome se autor rodio prije 60 godina
Redakcija 
