Redakcija Sabit Bekto
SPAVAŠ U MENI, VOLJENA MOJA
.
Noćas moje misli nadmašuju prirodu,
ne mogu sve da kažem svojim jezikom,
pa se predadoh tišini da udje u dušu, koja je tražila put
i evo noć je dovede.
Pokloni mi riječi pune nježnosti.
Nježnije od jutarnjeg povjetarca kada miluje rosu.
Zarobljena duša opijena ljubavlju izgubljene riječi
Da li si spoznala,Voljena moja,
šta se dogodi sa srcem koje gori u vatri?
Ne, ne dam se rastanku, Voljena moja.
Ne dam da rastavi duše, jer duše žive
u posebnom svijetu.
I onaj prvi naš dodir i prve izgovorene riječi nisu prve
davno su, davno naša srca spojena.
Zato kažem duša ne umire nikad!
Vraćam se prirodi, skidam joj masku
da spozna šta je pravda.
Voljena moja, ne zaboravi dan našega susreta i našeg osmijeha
poklonjenog jedno drugom!
Ne zaboravi riječi tvoga pogleda,
tvoji osmjesi su za mene bili tvoje milosrđe!
Od tvog osmijeha dođoh do spoznaje
da pravda je jača od svake vrline!
Pogledom stvaram jutarnu rosu,
pa se pitam šta je to život?
Da li je vrijedan poštivanja čovjeka
i te ljubavi pružene njemu?
Zauvijek ću da nosim u sebi
onaj život kada sam te sreo
i vjeru u meni
da će da traje vječno.
Znao sam da u sebi imaš nešto toliko jako,
poput sunca i kiše koji se prirodi predaju
Moja ljubav nije samo moja,
šta će mi ako je ne poklonim nekom, tako može samo preživjeti.
Ljubav ne pripada svakom, ljubav se namjenjuje
Ne zaboravi, Voljena moja, da spavaš u meni!
U LJUBAVNOM ZANOSU
Da mi je doživjeti
da uživam u ljepoti proljetnoga nicanja
i rađanju sunca
ukrašenim sa starim pjesmama
i sevdeli šetnjama.
Da uzdahnem dušom prijatelja,
al’ da imam na pretek vremena
da pokažem svima ljubav šta je
ne bi mi za smrt tabut kovali!
RANDEVU U AMSTERDAMU
Ne brinem kada ovo kažem,
tako je zaista bilo.
Kada je sretoh u vlaku,
izasli smo na zeljeznickoj stanici Amsterdama
Rekla je:
„Vidimo se večeras ispred Caffea Maloe Melo
doći ću oko devet“!
A evo druga noć je dosla,
nje nema!
Čekam!
Veče oktobarsko,
gledam kroz prozor hotela „Bilderberg Garden“,
poneka lađa prođe sa strahom da će da zaluta.
Bojim se izaći na trg Dam
možda me sretne,
pa me neće prepoznati,
jer zaista ličim na vrijeme neizvjesnosti.
Ima li to neke važnosti sada,
dok srce moje kao katedrala
„Bosilek Sint Bravo“ kuca,
al’ ipak nesto skriva u sebi.
Da li je vrijedno ovo čekanje?
Pogledom kroz prozor rastapam maglu
„Šta je ovo
ljubav
ili
život u uzaludmom vremenu“?
Krivicu dajem gustoj magli
odjeknu zvono sa katedrale „Bosiliek Sint Bravo“
dok razvlačim noć po sobi.
Napokon postajem spokojan.
Ako mi slučajno vidite majku
recite joj:
„Sin ti je tužan, on traži svoj put
loše, zaista loše izgleda“
Sve mi se dogodilo!
Ko zna da li bi me ovakvog htjela,
znam da zna,
da ulicama Amsterdama hodaju zvijeri
Amsterdam je pokriven neumoljivim mrakom.
Zgruhanog srca pronalazim put
koji me vodi rodnom kraju
„Slušajte gospodine, ovaj autobus ide za Bosnu!“
Ja znam da tamo je vedro,
nema kiše i crnih oblaka,
tamo nema dugih čekanja,
tamo se ljubi,
tamo je moj spokoj,
tamo se ide samo“!
Tamo ću da živim daleko od Amsterdamskih kiša,
tamo ću da sanjam,
Snovima smrt ne može ništa!
SARAJEVO SVE ĆE PODNIJETI
Budim uspavane uspomene
kad pričaju besmrtni prijatelji
Miljacka pjeva starom pjesmom,
šumi danima prošlosti!
Uzeo sam šetnju pod ruku iako je hladno,
pa to je Sarajevo,
volim hladnoću!
Evo,
voljena moja zakazujem ti sastanak
„Budi pod onom lipom,
preko puta kina Dubrovnik.
Ne dolazi, ako je Miljacka nadošla
ali ne brini neću te manje voljeti!“
Sarajevo i ja sve ćemo podnijeti
Sjediću u obližnjem restoranu,
piću gorku kafu,
jer i život mi je gorak.
Posmatraću naš grad pokriven hladnoćom.
Nisam siguran gdje ću spavati.
Možda budem tumarao ulicama prošlosti,
nemoj da brineš neću plakati,
kad misli poklanjam onima
koje volim ja ne plačem¨.
Ti voljeni grade moj, pozdravljam te ovom čežnjom
poljubi mi sve moje prijatelje,
ne reci nikom da sam tužan!
Ovdje na sjeveru ne pričaju o tebi.
Kažu da si daleko,
a ja te ljubim te svjetlošću daljine.
KAD ČEZNEM ZA TOBOM AMRA
Čeznem za ljubvlju Amra,
koja svakim tvojim osmijehom se ponovo rađa
i ne haje za umiranjem.
Ovo je ljubav čija veličina otkriti se ne da,
ljubav koja prkosi svakoj riječi.
Zaista čeznem, za riječima da ti kažem Amra,
pa mi teško da ti objasnim
koliko sam ograničen u objašnjenju tih par riječi
možda besmislenih za ono što osjećam.
Želim da pronađemo jedno drugo,
da jedno drugom otkrijemo
kako se te želje ostvaruju,
ali ispunjeni jedno drugim
pobjedjujemo sve puteve neuspijeha
Nađosmo svijet koji krije našu ljubav
Čeznem da bez ijedne riječi shvatiš
šta to želim da ti kažem… Amra!
