Redakcija I N T E R V J U:
Sa Doc. dr. Melvedinom Jašarevićem, pravnim teoretičarem i ekspertom i generalnim tajnikom Internacionalnog univerziteta u Goraždu
Razgovarao: Mr. Dženis Šaćirović
Naš današnji sagovornik je Doc. dr. sci Melvedin Jašarević, Univerzitetski profesor i Generalni sekretar Internacionalnog univerziteta u Goraždu. Tim povodom, ukratko ćemo ga predstaviti. Rođen je 1978. godine u Banjojluci, gdje je završio osnovno obrazovanje. U Travniku je završio srednjoškolsko obrazovanje. Završio je Pravni fakultet, univerziteta u Sarajevu, a magistarski rad je odbranio na Pravnom fakultetu Univerziteta u Zenici. Doktorsku disertaciju odbranio je na Pravnom fakultetu Univerziteta u I. Sarajevu. Aktivno piše i objavljuje članke, naučne i stručne radove iz oblasti pravnih nauka. Dugi niz godina profesionalno je angažiran na Univerzitetima u svojstvu Generalnog sekretara. Pored toga, u kontinuitetu je bio angažiran u nastavnom procesuu svojstvu asistenta, višeg asistenta, a zatim i nastavnika. Izabran je u naučno-nastavno zvanje docenta iz uže naučne oblasti „Poslovno pravo i prava privrednih društava“.
Teme u fokusu našeg interesovanja o kojima ćemo danas razgovarati su: Proces primjene Bolonjske deklaracije u BiH, održavanje naučne konferencije „Etika Bosne i Hercegovine“, a zatim i bavljenje naučno-istraživačkim radom.
Vi ste odbranili doktorsku disertaciju na temu “Statusne promjene u reorganizaciji stečajnog dužnika“, da li je to pitanje stečaja?
Da, radi se o postupku stečaja, ali veoma kompleksnom pravnom području. Pored izbora da ide u postupak „gašenja“, stečajni dužnik može odabrati reorganizaciju u stečaju kako bi nastavio sa poslovanjem. Reorganizacija stečajnog dužnika je relativno nov pravni institut u našem zakonodavstvu. U javnosti je manje poznato da subjekt nad kojim su utvrđeni stečajni razlozi, može projeciranjem jedne ili više zakonom dopuštenih mjera u stečajnom planu, nastaviti svoje poslovanje. Jedna od stečajnim zakonom dopuštenih mjera su i statusne promjene. U tom kontekstu, cilj je bio istražiti, na koji način bi se proveli zakonom dopušteni modeli statusnih promjena (spajanja, pripajanja, podjele ili odvajanja) u postupku stečajne reorganizacije. Naime, pravna teorija, zakonodavstvo i sudska praksa u našoj državi, pa i u zemljama u okruženju nisu dale odgovor na ovo pitanje. Mišljenja sam da će doktorska disertacija biti od koristi pravnim teoretičarima, stečajnim upravnicima, stečajnim sudijama itd. U pripremi je monografija na ovu temu koja ćeubrzo ugledati svjetlost dana.
Da li je važniji nastavni proces ili naučno-istraživački rad?
Baviti se naučno-istraživačkim radom je „intelektualno majstorstvo“, koje se zasniva na kontinuiranom radu i učenju. Smatram da svaki ozbiljan naučno-istraživački radnik, mora raditi na svom napretku. Dakle, na taj način ostvaruje lični rast. On ima obavezu da „dežura u javnom prostoru“ i da se bori da ostane autonoman u artikulisanju svojih stavova. Na tom putu, često nailazi na različite prepreke, a ponekad i na nerazumjevanje. Sa obzirom da se na naučnim skupovima, naučnim konferencijama itd. iznose najnoviji podaci i dostignuća u nauci, primjereno je da učestvuje na istim. Pored toga, iz odgovarajuće naučne oblasti piše udžbenike, naučne monografije itd. Sve navedeno je izloženo javnom diskursu i time podložno provjeri i preispitivanju. Također, naučni radnik ima obavezu da stečeno znanje prenosi na studente. Smatram da je jednako važno, sa jedne strane pisati i objavljivati naučno-istraživačke radove, a sa druge prenositi znanje studentima kroz nastavni proces.
Da li je bavljenje naučno-istraživačkim radom „isplativ“ posao?
Vidite, svako ko misli da je bavljenje naučno – istraživačkim radom finansijski isplativ posao, prosto je naivan. Vi ovaj posao morate voljeti, jer samo tada ima smisao, u suprotnom bolje je da odustanete. Sa druge strane, Bosna i Hercegovina je siromašna država i izdvaja zanemarljiva sredstva za oblast obrazovanja. Nasuprot tome, od univerzitetskih profesora se traži konstantno ulaganje u svoj akademski rast. Primjera radi, napredovanje u više akademsko zvanje zahtjeva objavljivanje određeni broj udžbenika, naučnih ili stručnih radova u referentnim naučnim ćasopisima, itd. Ne možete u određenom momentu odlučiti da nauku ostavite po strani, naprosto to je nedopustivo. Traži se kontinuitet.
Sa obzirom na naprijed navedeno šta bi mladim ljudima preporučili?
Tokom moje karijere i radnog iskustva u obrazovanju, uvidio sam nekoliko ključnih stvari. Ukoliko želite da napredujete, konstantno postavljajte nove ciljeve. Učite u kontinuitetu! Morate biti spremni i otvoreni za nova znanja. Kada odlučite pisati Vaše magistarske ili doktorske radove, opredijelite se za iskusnog kvalitetnog mentora, koji zna upravljati Vašim intelektualnim mogućnostima. Mentorova uloga je da kandidata usmjerava do srži problema. Ja sam imao sreću da sam za mentora za izradu doktorske disertacije imao vrhunskog pravnog stručnjaka sa visokim moralnim, etičkim principima, a moram priznati i zahtjevnog u pogledu mojih istraživačkih zadataka.
Možete li nam reći kako vidite sistem visokog obrazovanja u BiH?
Kao što je poznato, 1999. god., u zemljama EU je uveden tzv. „Bolonjski sistem“ koji je determinisao standarde u visokom obrazovanju. Radilo se o uvođenju novog reformisanog visokog obrazovanja u Evropskom prostoru. S tim u vezi, mnogo je urađeno i uređeno u pogledu primjene bolonjskih principa u pravnim sistemima zemalja EU. Tako da možemo konstatovati da se već kreirao jedinstven prostor visokog obrazovanja. Za razliku od zemalja EU, u BiH je situacija nešto drugačija. Naime, 2003. godine, BiH je pristupila Bolonjskom procesu, a četiri godine kasnije, donesen je Okvirni zakon o visokom obrazovanju, a zatim i ključni strateški dokumenti u funkciji implementacije Bolonjskih principa. Uprkos tome, već trinaest godina od donošenja Okvirnog zakona, određeni kantonalni zakoni i Zakon o visokom obrazovanju u tzv. manjem entitetu, nisu u potpunosti usklađeni sa Okvirnim zakonom. Podsjećamo da je u ovoj godini u tzv. manjem entitetu usvojen novi Zakon o visokom obrazovanju i prilikom njegovog donošenja nije se vodilo računa o potrebi harmoniziranja sa Okvirnim zakonom. Navedeni zakon obiluje brojnim propustima, ali je nažalost, od strane određenih interesnih grupa proglašavan gotovo revolucionarnim.
Pored naprijed navedenih, koji su drugi problemi u visokom obrazovanju?
Nemoguće je u nekoliko rečenica objasniti sve probleme u visokom obrazovanju i ponuditi odgovor kako se mogu prevazići. To traži širu naučnu i stručnu raspravu. Međutim, smatram da je jedan od osnovnih problema štona nivou države, nema jedinstvenog dokumenta o naučnim i stručnim zvanjima. Istina je da su određeni kantoni u tzv. većem entitetu kao i u tzv. manjem entitetu donijeli Pravilnike o sticanju i korištenju akademskih titula, stručnih i naučnih zvanja. Međutim, problem je što oni nisu međusobno harmonizirani. Sljedeće, prilikom razmatranja elaborata o društveno-ekonomskoj opravdanosti osnivanja, Univerziteta ili novih organizacionih jedinica/studijskih programa, nadlježna Ministarstva bi morala povesti računao matičnosti fakulteta. Elaborati se ne bi smjeli odobravati, ukoliko nisu usklađeni sa stvarnim potrebama tržišta rada. Dalje, na temelju sporazuma o saradnji, neophodno je inicirati međunarodnu otvorenost domaćih Univerziteta, odnosno poticati akademsku mobilnost nastavnika i studenata. Kvalitetna zakonska rješenja su što su studenti u dovoljnom broju zastupljeni u radu organa univerziteta, ali oni moraju biti potpuno slobodni u valoriziranju interesa i zaštite svojih prava. Prijedlozi su da, nastavni planovi i programi, posebno na prvom ciklusu studija,bi dobrim dijelom morali obuhvatiti praktični dio nastave u dovoljnoj mjeri kako se nastava ne bi izvodila isključivo ex katedra. Zatim, nadlježnim obrazovnim inspekcijama, neophodno jedati potpunu podršku u radu, kako institucionalnu tako i svaku drugu. Značajno je, što je na nivou države formirana Agencija za razvoj visokog obrazovanja BiH, što je ključno za primjenu Bolonjskih akademskih principa. Međutim, želim istači da je pravo na obrazovanje jedno od temeljnih ljudskih prava. To je ključno i ne bi se trebao kreirati ambijent za obrazovni elitizam. Mišljenja sam da je neophodno Etiku kao obavezan nastavni predmet izučavati na skoro svim našim Fakultetima. Smatram da je etika uslov i podloga za svaki koristan rad, pa i bavljenje naukom.
Prošle godine u Gradu Goraždu je održana prva naučna konferencija „Etika Bosne i Hercegovine“. Možete li nam reći otkud ideja za ovu Konferenciju?
Prorektor za naučno-istraživački rad je inicirao, a Rektor, Osnivači univerziteta, a zatim i Grad Goražde podržali su incijativu za održavanje Prve naučne konferencije na temu „Etika Bosne i Hercegovine“. Dvodnevna konferencija je održana 14. i 15. juna 2019. godine. Kao značajan događaj za Grad Goražde i Bosnu i Hercegovinu.Učešće na ovoj konferenciji su uzeli mnogobrojni priznati naučni radnici iz zemlje i inostranstva. Održano je i niz drugih kulturnih aktivnosti. Sama Konferencija je bila zapažena ne samo u BiH, nego i u međunarodnim naučnim krugovima. Na ovaj način, iz Grada Goražda poslali smo poruku mira i tolerancije. Trenutno pripremamo narednu naučnu konferenciju, ali u ovom momentu zbog epidemiološke situacije ne možemo odrediti tačan datum održavanja iste. Sa jedne strane, iz jednog malog bosanskog grada, na rijeci Drini poslali smo poruke mira, tolerancije, etike, a sa druge iz Evrope su gotovo u isto vrijeme stizale najave, da bi Nobelova nagrada za književnost mogla pripasti kontraverznom austrijskom piscu Peteru Handkeu, što se na kraju i dogodilo. Nažalost, vijest o dodjeli Nobelove nagrade Peteru Handkeu, dovela je u pitanje evropsku etiku koja je na ovaj način doživjela moralno posrnuće.
