Stihozbirka Zhana Bakhyta na hrvatskom jeziku
Poslije stihozbirki Zhana Bakhyta u Srbiji i Bosni i Hercegovini, pojavila se i jedna na hrvatskom jeziku – „Vjetar uspomena“. Almaty, Beograd i Zagreb povezani su u čudesnom poetskom lancu u kojem će čitaoci upoznati običaje i kulturu ne tako dalekog Kazahstana i pjesničko lice jednog od najpoznatijih pjesnika današnjice.
Šta šapće stepa, postoje li granice ljubavi, o čemu čovjek mašta od rođenja do smrti odgovoriće nam Zhan Bakhyt.
ZHAN BAKHYT
Cijelu dušu ispred postavljam,
A sreća ustaje za dušom.
A što bit će dalje? – ne znam
Za tom zavjesom neprekidnom.
Kao ranije, bit će puta
Da na drugo skretanje vodi.
Kao ranije, bit će briga
I nota iza ptica crnih.
A što će dalje biti – bit će;
Bore sa čela smiti nećeš.
Kao ranije, crticama
Od neba sudba sudit će.
PJESME U SNU
Kroz grebene po smislu i zvuku
U ropstvo zvukovnih intonacija
Kao u djetinjstvu u šumi – osvrtat se,
U prosvjećenje između redova vraćat se,
I dalje otić… glavom.
Utihla je noć.
U oboru ovce spavaju.
Čobanin ćuti.
Pas se gnijezdi uz noge.
I bedro konjsko mjesecom posrijebreno.
Konj je – bez sijedla.
Čobanin ćuti.
I prstom otvrdnulim
Sve dira po šarama na oboru.
Zvuk zrakoplova u visini,
Kao zvuk kopita
Stepskih tumenskih konja,
Opada, uznemirivši čobanina.
I on sijeda kraj vatre,
I sjeni od vatre odlaze.
U stepi luta prijatan miris.
Utihla je noć.
Čobanin ćuti.
Mjesec.
Bakhytu Kenzheyevu
Osjećam se djelićem Amsterdama,
U njemu uličnim umjetnikom živim.
Dodaje mi kafu rembrantovska dama,
Koja noću na randevue vodi.
Iznajmljujem sobu i palubu jahte,
Svaki put se pokrećem po kanalima.
I heroina Rubensa je na straži,
Pomilovat će mene, među poslijednjima.
Čak i naslijeđenu vjetrenjaču
Na grubom sam uhvatio platnu.
Piter Brojgel mi je dao sredstvo:
Razne su tajne u stvaralaštvu.
Hvala gradu, na odigranoj ulozi,
Za Antverpen je vrijeme, prtljag mi skromni…
Po putu rasuta so srednjovekovlja,
Pticom nestrpljivom po nebu gulden ljeti.
U dvorištu dvije vrbe stoje,
Dvije vrbe stoje vjekovima.
Autoputem kola jure,
Uglavnom sve lakoću ima.
I potok svoju pjesmu nosi.
Dvije vrbe stoje, dva aršina.
Ka tim vrbama mene vuče
Večernja sjen i hladovina.
Na mokrom pijesku stope čije –
Dvije vrbe ćute, prikrivaju.
Al, k jezeru se staza vije,
Sve je mlade stope svijaju.
Plačuća grana vrbe šušti,
Ispovijeda bol i pritisak.
Mladenac još u materi spi,
Cijela mi se ispuni slika.
Auta i godine ljete,
Put postaje autotrasa.
Dvije vrbe, kao sestre, stoje
Od same epohe Manasa.