Redakcija U Novom Pazaru u 84. godini preminuo je Hilmija Ćatović.
Ćatović je bio jedan od osnivača i dekan Fakulteta likovnih umjetnosti u Prištini, a nakon 1999. godine predavao je na fakultetima u Nišu i Novom Pazaru.
Bio je među najistaknutijim slikarima jugoslovenskog prostora, a njegova djela su u mnogim domaćim i inostranim muzejima i galerijama, i u privatnim zbirkama.
Imao je 75 samostalnih i više od 300 kolektivnih izložbi.
Bio je član Udruženja likovnih umjetnika Srbije (ULUS) i Sandžačkog udruženja likovnih umjetnika (SULU), a dobitnik je i brojnih nagrada i priznanja, među kojima i priznanje za vrhunski doprinos nacionalnoj kulturi – nacionalne penzije.
Dženaza Hilmiji Ćatoviću bit će obavljena u četvrtak, 9. marta, u Novom Pazaru.
U nastavku prenosimo Almanahov tekst iz rukopisa I. Hadžića: ”Slikar – Hilmija Ćatović”.
Istaknuta slika: Hilmija Ćatović, FOTO: Vladimir Zubac. Obe fotografije nastale na likovnoj koloniji Panonija, 14-22. maja 2004. godine.
Slikar Hilmija Ćatovic roden je 15. marta 1933. godine u Skoplju od oca Ilijaza, Rožajca, profesora Velike medrese u Skoplju, i majke Džemilje, djevojačko Zejnelagić, iz Rožaja.
Njegov otac Ilijaz, radio je kao činovnik u Rožajama i bio je poslanik Demokratske stranke. Po nalogu ondašnje radikalske vlade premješten je iz Rožaja u Makedoniju, u Kočane. U Makedoniju je prešao sa porodicom.
O tome Hilmija kaže: “Otac je, ne znam koje godine, stigao u Makedoniju. Zapravo, po nalogu tadašnje vlade on je na neki način protjeran iz Rožaja. Mislim da su onda na vlasti bili radikali, a on je bio demokrata, pa je bio premješten iz Rožaja za Kočane. U Rožajama je bio činovnik i bio je poslanik. Bavio se politikom i nije godio vlastima, pa se, vjerovatno, neko na njega žalio i zbog toga je premješten u Kočane. U Makedoniju je prešao sa svojom ženom, mojom majkom, sinom iz prvog braka Hivzijom, kćerkom Hidajetom, sinom Fehmom, a mozda se Ifeta rodila tamo. Halida i ja smo rođeni u Makedoniji. Moje starije sestre i braća tamo su išli u školu.”
Ilijaz je u Kočanima radio dok u Skoplju nije formirana Medresa kralja Aleksandra, kada je postavljen za profesora arapskog i turskog jezika. Poslije njegove smrti porodica je ostala u Skoplju sve do početka Drugog svjetskog rata. Jedna kćerka se udala za Kočanca, a Hilmija je pred sam rat kao sedmogodišnjak, došao u Rožaje kod brata Hivzije, komunističkog aktiviste, koji se upravo bio vratio sa izdržavanja višegodisnje zatvorske kazne u Sremskoj Mitrovici. Majka je, sa ostalom djecom, došla u Rožaje neposredno pred ulazak Nijemaca. Ratne godine proveli su u Rožajama. Brat Hivzija poginuo je kao istaknuti borac pred kraj rata.
Hilmija je osnovnu školu završio u Rožajama 1948, a nižu gimnaziju u Beranama. Odmah po završetku niže škole otišao je na radnu akciju početak izgradnje Novog Beograda. Te godine upisuje se na Srednju umjetničku školu u Herceg Novom. Direktor škole bio je Milo Milunović, a profesori slikarstva Petar Lubarda i Mirko Kujačić. Hilmija je bio u klasi Mirka Kujačića. Kod njega je proveo dvije i po godine.
U Herceg Novom, Hilmija je učio zajedno sa Dadom Đurićem, Urošem Toškovićem, Slobom Pejovićem. U to vrijeme u školi je bilo mnogo starijih učenika od Ćatovica. Bilo je ljudi koji su tada imali četrdesetak godina. Tamo je bio Filo Filipović, koji je u školu došao kao kapetan, pa Slovenac Stepan Kežar, koji je imao preko 40 godina, zatim Đuro Pulitika, koji je takođe bio stariji od redovno upisanih đaka. Učenici su bili raznih nacionalnosti. U vrijeme Hilmijinog boravka u Herceg Novom, školu su učila dva Albanca, nekoliko Hrvata i Muslimana, među kojima su bili Besalet Pojatić iz Pljevalja i Aljo Smaijilagić iz Berana.
Škola u Herceg Novom bila je izuzetno kvalitetna. Vladao je duh prave umjetničke škole. Moguće je da je na to uticao neobičan sastav učenika po starosti. Stariji učenici su unosili radnu atmosferu i umjetnički duh. Puno se radilo. “Ja se skoro ne sjećam da je bilo časova, tu se po cio dan radilo u klasi. Radilo se i vani. Čini mi se da nije bilo ograničenja kad počinju a kada se završavaju časovi. Tu se non-stop radilo. Išli smo i u prirodu. Menza nam je bila udaljena od škole otprilike 300-400 metara, pa se sjećam da smo usput nailazili na vrlo interesantne detalje. Pored puta bilo je puna zelenila i raznorazne dječice. I dobro se sjećam, recimo, Dado je imao običaj pri svakom odlasku na doručak ili večeru, a on bi pošao malo ranije od ostalih – da usput nacrta nekog magarca ili neki detalj iz prirode. Često je portretisao i djecu koju je sretao. Tako smo i mi radili. Mnogo smo se bavili akvarelom. Nekakav materijal sma dobijali, dosta smo i sami pravili boje. lmali sma pigmente, boju u prahu, pa smo pravili boje za slikanje – jajčane tempere. Nažalost, iz tog perioda nemam ništa sačuvano. U Rožaje sam dolazio na raspust i crtao. To sam radio još od osnovne škole. Sjećam se, kad sam bio osnovac u Rožajama je postojao Pionirski dom, pa sam još tada pravio neke slike i to u ulju. To su bile slike sa onih značaka: Lenjin, Staljin i šta ja znam. Te slike su bile okačene u Domu. Neki ljudi se i sad sjećaju tih slika pa mi ih pominju. A kao srednjoškolac, kada bih dolazio na raspust, crtao sam dosta. Naročito sam crtao domaće životinje. U Herceg Novom nije bilo mnogo domaćih životinja, uglavnom je bilo magaraca i koza. Čak i kada bih išao na kupanje na Ibar, nosio sam blok i crtao”, sjeća se Hilmija Ćatović.
Zbog svoje teške ekonomske situacije u kojoj se nalazio, Hilmija je bio prinuđen da poslije dvije i po godine učenja u Herceg Novom, 1951. godine pređe kod sestre u Skoplje i da tamo nastavi školovanje. Upisao se u treći razred Srednje umjetničke škole u drugom polugođu. Bio je na slikarskom odsjeku, u klasi poznatog slikara Lazara Ličenoskog. Osim Ličenoskog, profesori su mu bili i Nikola Martinoski, kao i nesto mlađi i moderniji Lazeski. U tom periodu Ćatović počinje da se interesuje za monumentalno slikarstvo, pa je često pomagao profesoru Ličenoskom u ateljeu na izradi mozaika. Ljubav prema ovoj slikarskoj tehnici nastavila se i kasnije, pa je u nekoliko navrata i samostalno radio mozaike, a na ovoj tehnici je i magistrirao kod Rajka Nikolića na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beogradu. O tome Ćatović govori: “Ličenoski je volio mozaik i stalno je donosio kamenje iz Bečića, crveno kamenje. Zapravo, gdje god je išao, donosio bi neko kamenje, pa smo mu i mi đaci donosili kamenje sa raznih strana. Ja sam često svraćao u atelje kod profesora i pomagao mu da lomi kamen za mozaike. Tu sam dobio neku slikarsku osnovu i želju za mozaikom. Kasnije sam se na Akademiji, a i u životu, bavio mozaikom. Čak sam i magistrirao na mozaiku.”
Atmosfera u Srednjoj umjetničkoj školi u Skoplju, bila je slična onoj u Herceg Novom. Bila je i to izuzetno dobra škola.
U vrijeme školovanja u Skoplju, Ćatovićeva porodica preseljava se iz Rožaja u Novi Pazar. Po završetku Srednje umjetničke škole u Skoplju 1953. godine, koju je završio sa odličnim uspjehom, Hilmija odlučuje da nastavi sa školovanjem, pa se upisuje na Akademiju primijenjenih umjetnosti u Beogradu. O tome kaže: “Uzeo sam dokumenta i trebalo je ponijeti radove na konkurs. Došao sam na prijemni ispit. Bio sam pun samopouzdanja kada sam došao, međutim bilo nas je 120 na prijemnom.
I kada sam saznao da treba da se primi nekih dvadesetak kandidata, počeo me hvatati strah. A još kada sam vidio da ima mnogo onih koji dobra crtaju, već se javila bojazan da uopšte neću proći. Poslije nekoliko dana, kada sam došao da vidim rezultat, nijesam našao svoje ime na spisku primljenih. Bio sam razočaran. Otišao sam kod Sofije u referentsku službu da uzmem dokumenta. Sofija je bila osoba sa nevjerovatnim pamćenjem i kada sam ušao, oslovila me je prezimenom: “Šta je Ćatoviću?” Rekoh: “Došao sam da uzmem dokumenta”. “Zašto?” “Nijesam prošao, nema me na spisku.” Sofija reče: “Jesi li ti to dobra pročitao?” “Jesam!” “Jesi li ono dole pročitao, onaj tekst ispod spiska?” “Nijesam.” “ldi pa pročitaj.” Kada sam se vratio, primijetio sam jedan tekstić ispod spiska na kojem je pisalo da sam jedini primljen na II godinu. Komisija je dozvolila da preskočim prvu godinu. Obrazloženje je bilo da sam nadaren. I tako sam odmah postao student II godine, pod uslovom da neke teoretske predmete, iz prve godine, ispolažem do juna mjeseca. Sve vrijeme studija bio sam u klasi Vinka Grdana.”
Akademiju primenjenih umetnosti studirao je četiri godine i diplomirao u junu školske 57/58, sa ocjenom 10. O svom školovanju na Akademiji, Ćatović kaže: “Studirao sam sa puna talentovanih studenata. To je bilo višenacionalno društvo. Bio je jedan Slovenac, jedan Hrvat, dva Bosanca – jedan Musliman (Omer Resić) i Srbin (Vlada Purić), pa Bora Aleksić, kasnije poznati profesor na sarajevskoj Akademiji, dobar slikar i grafičar, Miodrag Vatrabedijan iz Beograda, Ana Viđen, i drugi. 1z moje generacije izašlo je nekoliko profesora akademija i srednjih škola i dobrih slikara.”
Prvu samostalnu izlozbu Ćatović je priredio u Novom Pazaru, već poslije četvrte godine studija. To su bili radovi koji su nastali za vrijeme ljeta. Po završetku Akademije, vratio se u Novi Pazar i ubrzo otišao na odsluženje vojnog roka. Vojsku je služio u Podgorici kao inženjerac, ali ubrzo je prebačen u klub gdje je dobio jednu prostoriju i materijal za slikanje. Tamo je puno slikao pa je napravio jednu izložbu u Podgorici i jednu u Sarajevu. Sem slikanja u klubu, radio je i neke druge poslove u kulturi. Osnovao je dramsku sekciju. U njegovoj klasi bili su poznati glumci Vlado Stefanović i Husein Čokić. Hilmija je radio scenografiju za njihove predstave. Gostovali su u Dubrovniku, Splitu, i još nekim mjestima.
Po odsluženju vojnog roka Ćatović se vraća u Novi Pazar. Međutim, iako je u to vrijeme vladala oskudica školovanih ljudi, on ne uspijeva da se zaposli zbog planskog raspoređivanja kadrova. Savjet za kulturu i prosvjetu iz Beograda nije dozvoljavao da on, sa visokom stručnom spremom, radi u osnovnoj školi, već na nekom drugom mjestu odgovarajućeg ranga. O tome Ćatović kaže: “lz Beograda je stalno dolazilo, crvenim slovima zapisano na kraju pisma, da mi ne odgovara radno mjesto u osnovnoj školi. U Beogradu su znali da u Novom Pazaru postoji gimnazija, učiteljska škola i fabrika tekstila “Raška”, i da bih ja kao primjenjaš tamo bio korisniji nego u osnovnoj školi. Tako je prošla cijela školska godina u preganjanju izmedu Savjeta u Beogradu i nekih ljudi iz Pazara, koji su željeli da me zaposle u osnovnoj školi.”
Ćatović, krajem ljeta 1960. godine, konkuriše u Prištini u novinsko izdavačkom preduzeću “Rilindija” za mjesto dizajnera opreme knjige. O tome on priča: “Inače, to je neobično ispalo. Te godine sam puno radio u Novom Pazaru i pripremao sam izložbu. Otišao sam u Skoplje da obiđem sestru i da kupim neki materijal. Odlučio sam da na povratku iz Skoplja svratim u Prištinu, jer nikada nijesam bio u tom gradu. Na stanici u Kosovu Polju siđem da vidim taj grad o kome se puno pisalo da se gradi, izgrađuje. Putovao sam jutarnjim vozom i rano sam stigao. Išao sam ulicom i došao do Pozorišta. Stao sam ispred i gledao to zdanje. Nasmijao sam se jer sam vidio da liči na tipično rusko zdanje, rusku arhitekturu.
Ugledao sam kako niz stepenice pozorišta silazi Hasan Mekuli, njegov tadašnji upravnik, a moj cimer iz gimnazijskih dana u Beranama. On se tada bavio književnošću i prevođenjem. Tu sam se upoznao i sa Ali Hadrijem. Pitali su me gdje sam i šta radim. Ja sam im rekao da sam slobodan. Oni su me savjetovali da dođem u Prištinu, jer u tom gradu nema slikara. I tako sam ja 1. septembra došao u Prištinu i radio u izdavačkoj kući “Rilindija”. .
Već na samom početku Ćatovićevog rada u “Rilindiji” stižu priznanja. Na Sajmu knjiga u Beogradu, neke knjige koje je on pripremio dobijaju nagradu. Kasnije se Ćatović bavio i udžbenicima, ilustrovanjem udžbenika, i knjigom uopšte. Nakon godinu dana rada u “Rilindiji” raspisan je prvi konkurs za nastavnike Više pedagoške škole – likovni smjer. Hilmija je konkurisao i bio je primljen. U toj školi proveo je dvanaest godina kao profesor slikarstva, sve dok ona nije prerasla u Akademiju umjetnosti, na kojoj je takođe na prvom konkursu izabran za profesora. Na Akademiji ostaje sve do nemilih dogadaja na Kosovu marta 1999. godine, a 15. III 2000. godine, tačno na njegov rođendan, prestao mu je radni odnos i odlazi u penziju.
U Prištini je Hilmija bio izuzetno aktivan. Osnovao je udruženje umjetnika; zapravo u početku to je bio Klub, koji je kasnije prerastao u Udruženje likovnih umjetnika. U više navrata bio je predsjednik Kluba i Udruženja.
O svom slikarskom radu i uslovima u kojima je radio, Ćatović kaže: “U Prištini sam imao svoj atelje. Dugo su to bile neke barake, ali u redu, a onda sam dobio pravi atelje. Mislim da sam puna radio. Ne bih mogao da kažem koji je to bio broj urađenih slika, vjerovatno koliko god da kažem, više je od toga. U pitanju je četrdeset godina rada, a ja sam puna slikao, crtao.”
Hilmija Ćatović je oženjen suprugom Nadom i ima dva sina, slikara Ervina i stomatologa Darija.
Danas Hilmija Ćatović živi sa suprugom kao izbjeglica sa Kosova u svojoj skromnoj vikendici u Rožajama, i kako kaže: “Eto, sudbina je htjela da se vratim u Rožaje, prisilno, ali ipak sam tu.”
U Prištini je ostalo sve one što je u toku svog radnog vijeka radio i sticao. a tome Ćatović kaže: “Imao sam atelje i u njemu puna slika i puna raznog materijala: slika, fotografija, kataloga, crteža, skica, minijatura. Znam da je bile spakovano i uvezano 80 minijatura. Sigurno 50 slika različitog formata, mnogo pribora i alata, i što je najgore, možda cije]a dokumentacija. Bezbroj slajdova i fotografija slika, kataloga sa raznih izlozbi, i zajedničkih i samostalnih. Kritika iz novina u fasciklama. Znam da je atelje razbijen i sve je odnijeto. Kakva je sudbina svega toga, ne znam? To je atelje u zgradi fakulteta. A atelje u Kosovu Polju, tame je isto bio priličan broj slika. Čujem da je nešto knjiga i nešto slika ostalo na terasi. Vjerovatno to nije ni deseti dio slika koje su tame bile. Ali mogu reći da mi je najviše žao dokumentacije. Ne toliko slika. Možda samo onih slika iz ranijih perioda. Čuvao sam sliku-dvije iz ranijih faza. Njih mi je žao. Možda će slike visiti na zidovima nečijih soba, ali dokumentacija nikog ne interesuje sem mene. Ona je vjerovatno uništena, a slike, znam da su na nečijim zidovima, i pretpostavljam da će one i dalje živjeti. Jedan broj slika koje sam imao u stanu, nadam se da su još tamo. Tamo je bile 15 slika većeg formate 150×150, i oko trideset 100×100.”
