Ahmed Muradbegović

Ahmed Muradbegović je bez sumnje jedno od najznačajnijih književnih imena među Bošnjacima književnicima između dva svjetska rata. Dramatičar, pripovjedač, pjesnik, pisac, esejista, prevođen na nekoliko evropskih jezika.

Rođen je 3. marta 1898. godine u Gradačcu. Tu je pohađao osnovnu školu, a gimnaziju u Tuzli, Sarajevu i Bihaću. Maturirao je poslije rata, 1919. u Sarajevu. Iste godine upisao se na Pravni, a nakon dva semestra prešao na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Naporedo je pohađao i zavrčio Dramsko-glumačku školu 1920-1922.

Od 1921. godine službuje kao šlan Hrvatskog narodnog kazališta i pomoćni režiser dr Branka Gavelle, a zatim kao nastavnik Glumačke škole i profesor Prve realne gimnazije.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata radi kao intendant Hrvatskog državnog kazališta u Sarajevu zbog čega je 1945. godine suđen, a poslije amnestije postavljen za korespondenta u Zadružnom savezu u Gradačcu. 1947.godine premješten je u Gradsko narodno kazalište u Tuzlu, gdje vodi dramsku sekciju RKUD “Mitar Trifunović Učo” i sudjeluje u osnivanju Narodnog pozorišta Tuzla (1949.) i časopisa “Pozorište”. U “Učinoj” dramskoj sekciji režira komedije Prosidba i Zelena grana, a u Narodnom pozorištu režira Duboko je korijenje (1949.), Sumnjivo lice (1950.) i Hasanaginica (1951.), kao i svoje drame Rasemin sevdah (1952.) i Majka (1953.). 1954. godine seli u Dubrovnik i postaje režiser i umjetnički rukovodilac Narodnog pozorišta. Tu učestvuje u pokretanju Dubrovačkih ljetnih igara.

Od 1956. do 1960. godine bio je direktor Drame u banjalučkom Narodnom pozorištu. 1960. godine odlazi u mirovinu, seli u Dubrovnik, gdje povučeno provodi ostatak života.

Ahmed Muradbegović je u književnost ušao u devetnaestoj godini života, pjesmom U krvi i plamenu, koja, je objavljena u Sarajevskom listu 1917. godine. Objavio je dvije pjesme, jednu s naslovom Oslobođeni robovi (u Narodnom jedinstvu, 1918) i drugu pod naslovom Seda kaduna (u Budućnosti, 1919). Nakon dvogodišnjeg prekida u objavljivanju pjesama, objavio je zbirku Haremska lirika (Zagreb 1921). Iste godine Kritika je objavila njegov prvi prozni tekst, crticu pod naslovom Prvi cjelov.

Bio je cijenjen kao pisac a njegove novele uživaju pozitivne kritike u medijima što je bio rezultat njegovih izraženih sposobnosti. Najizraženiji stvaralački rad je pokazao na području dramaturgije na osnovi pisanih novela.

Dramski rad ahmeda Muradbegovića je obiman i bogat. U svojim dramama obrađivao je različite motive i primjenjivao raznolike postupke. Dramama Ljubav u planini i Rasemin sevdah obnovio je dramsku pasteralu. Drame Husein – kapetan Gradaščević, Majka i Ljuba Banović Strahinje su neoromantičarske drame, pisane prema historijskim motivima ili po motivima epske narodne pjesme. Drama Na božijem putu je realistička drama pisana prema modelu evropske obiteljske drame, drame Pomrčina krvi i Bijesno pseto su izrazite ekspresionističke drame. Drama Ljubav u planini je poslužila za libreto opere Jakova Gotovca “Morana” iz 1932.

Za svoju ekspresionističku dramu Bijesno pseto je 1926. dobio nagradu Dimitrije Demeter.

Umro je u Dubrovniku 15. marta 1972. godine i sahranjen na groblju Boninovo.

Djela:

• Haremska lirika. Matica hrvatska. Zagreb, 1921.
• Nojemova lađa. Novela. Matica hrvatska. Zagreb, 1924.
• Haremske novele. Matica hrvatska. Zagreb, 1924.
• Majka. Drama u tri čina. Sarajevo, 1934.
• Svijet u opancima. Pripovijetke. Srpska književna zadruga. Beograd, 1936.
• Na Božijem putu. Drama u tri čina. Novi Sad, 1936.
• U vezirovim odajama. Novele. Sarajevo, 1944.
• Husein-beg Gradaščević. Drama u tri čina. Sarajevo, 1942.
• Ljubav u planini. Drama u tri čina. Sarajevo, 1944.
• Omer-paša Latas u Bosni. Matica hrvatska. Zagreb, 1944.
• Izabrana djela. Priredio Alija Isaković. Knjiga I. Predgovor: Enes Duraković; Haremska lirika; Pripovijetke; Knjiga II. Predgovor: Dževad Karahasan; Drame. Knjiga III. Eseji i kritike; članci i polemike. Svjetlost. Sarajevo, 1987.
• Izabrana djela: Ahmed Muradbegović – Ante Dean – Jaksa Kusan – Alija Nametak. Zora. Matica hrvatska. Zagreb, 1969. (Pet stoljeća hrvatske književnosti).

 

Uz portret Ahmeda Muradbegovića donosimo i njegovu pjesmu ”Vođa karavana” koju je posvetio grandioznoj ličnosti Muhammeda, a.s.

 

Vođa karavana

.

Stojte, tu, u miru, dereglije gorde,

na obali cvjetnoj Koraljnoga mora!

Pod krunama palmi ustavite horde

karavane dugih sa Sinjajskih gora!…

.

Pod nogom vam, eto, šumi bujna stepa,

i, k’o zelen talas, na suncu se ljeska:

i pjeva vam palma, ohola i lijepa,

o dalekom moru usijana pijeska…

.

I dok žarke munje još snivaju, mirne,

u bezdanu crnom arabijskog oka,

sačekajmo, sunce pijesak da dodirne,

i noć da se spusti, tajna i duboka.

.

U mraku će, tada, zatreptati zvijezde

nad kosama palmi, pjenušnim i mliječnim,

i večernji vjetri, što put mora jezde,

zahujat će muklo nad prostorom vječnim…

.

Tad oprezni da smo, jer, s ovih planina

noć kad padne gusta, podmukla i nijema, −

u grotlu stijena – četa beduina

na pljačkašku hajku bijesne konje sprema…

.

Sa umornih deva skin’te teško breme,

i žerave, ate, adžamije ljute,

 pod čadore spremte, jer došlo je vrijeme,

Boga da molimo za sigurne pute!…

.

A tad polegnite po zelenom sagu –

po dušeku, mekom, sred oaza sočnih, −

tiha večer stoji, već spremna, na pragu,

svijeće da vam gasi iz šupljina očnih…

.

A pustite mene: da napojim grudi

ovom tužnom, slikom sunčevoga pada,

jer zanosna pjesma u meni se budi,

k’o proljeće lijepa, ponosna i mlada…

.

Već umorno sunce zapadu se klanja:

krvava mu glava polagano slazi,

kroz maglenu pređu mirisnoga tkanja,

i, zracima zadnjim, po pijesku gazi…

.

Po blještavom moru rasijanog zlata,

tinja gusta šuma vatrenih mu vlasi:

i, ulazeć’ mirno, u safirna vrata

plavih pješčanika… k’o život se gasi…

 .

Kao vjera jedna, što je, davno prije,

u mrtvome pijesku, zapalila zublje,

 pa sad dogorijeva, u bazen se krije,

i u ponor pada – sve dublje i dublje…

.

Kako veličajno na počinak slazi: −

sve dalje, i dalje – na večernje strane,

prosipajuć’ zvijezde po utrnutoj stazi,

k’o dozrelo voće na palmine grane…

.

I, dok zalaz sunca tamne mrlje lijepi

i planine kruni sa krvavom krunom,

oblaci, svud gmižu, k’o prosjaci slijepi,

samo lopoč moli mirisavim kljunom…

.

Pučina se morska polagano ziba,

razasute sjenke dubinom joj plove,

a požudne čete, zlih, pakosnih riba,

komadiće njine kidaju i love…

.

A ja – samac – ovdje, u tom mrtvom danu,

gledam sliku žrtve, što sad grozno strada,

i osjećam – s jezom – u grudima ranu

njezinoga bola i krvavog pada…

.

Preda mnom, ko Usud, propinju  se vrata

stravičavih klisura i plamenih stijena,

a kupole neba, od različita zlata,

spuštaju se na me k’o sablasna sjena…

.

I okrutne hridi, zalud, bodem kopljem

strelovita oka: u tajnu da prodre

nepojmljiva Boga, i, k’o bonik sopljem

 od napora duše, zanosne i bodre…

.

Nevidljivi Bože! Što mi, iz eona*,

kratiš teškim plaštom nebeskoga trijema

vidovitost smjelu, pa mi vasiona

posta umu tajna, duboka i nijema?!

.

Svuda, oko sebe, čitam Tvoja slova:

prosuta beskrajem rođenih mi pusta* –

svuda čujem, kako – sve nova i nova –

Božanska poema silazi Ti s usta…

.

Tvoj pobožni govor, s bezbroj riječi,

kao melem blagi kapa mi s visina,

ili mi, u duši, odzvanja i ječi,

k’o trijesak groma s granitnih planina!…

.

Tim govorom, Tvojim, šume morski vali,

i trepere krošnje tankovitih palmi,

i pjevaju sveti nebeski korali*

spletove kasida i pobožnih psalmi…

.

Taj govor pokreće vode oceana,

s uštapom da rastu u oblačne krune,

on bijesnom rikom pustinjskih orkana,

budi, na molitvu, usnule lagune*…

.

Njemu pozdrav šalju arslani i tigri,

zadivljeni ljudi, džinovi oholi:

i svemir se cijeli, u gigantskoj igri –

kao dijete malo – Tvome tronu moli…

.

Pa, ipak, ti glasi, što ih duša čuje –

um mi, katkad, veli: nisu riječi Boga,

jer u njima slušam i skitanje guje,

i hod razbojnika sa krvavog loga…

.

Al’ mi, opet, negdje, na dnu duše plave,

dva svevidna oka otvaraju vjeđe,

i ja vidim, čujem, kako Tebe slave

sva prostranstva vječna, bez kraja i međe…

.

I ta mis’o, moćna, − dok planinski vrsi

zabadaju koplja u nebesko kube –

kao milost Tvoja – ispunja mi prsi,

i sagiba usne da zemlju poljube!…

.

Ali jao!… Dok Ti skušam riječ tajnu,

i, ko mis’o trajnu, slažem je u duši,

ne mogu da shvatim moć joj veličajnu,

kojom Tvoje djelo uzdiže i ruši…

.

Stog daj da pregazim visine Ti gorske,

i zavirim u dno tajni vasione,

 da prebrodim rijeke i širine morske,

i dokučim umom sve Ti regione…

.

Pa nek zla se svijeta, sva, na mene sruče,

nek divlji monsuni* kosti mi raznesu,

nek me sumnja mračna do kraja dotuče,

Al’ živ da Te spoznam u tom urnebesu!…

.

Nad besmislom daj mi da plovim visoko,

zagledam se Sfingi u zjenice tajne,

u kameno srce rinem joj duboko

vidovitog oko srijele veličajne!…

 .

Jer pogledaj, Bože, ponor zemlje ove,

što na grču bola svoju gordost zida:

kako je u bezdan ruše laže nove,

i r’ječi joj Tvoje samoljublje kida!…

.

O, perzijski žreci* i heldejski mazi*!

kako mi je mrska ta bezbožna rulja,

kad se s crnom dušom k’o pakleni vrazi,

oko Tvoga hrama u povorci šulja!…

.

O, kako je gadna, dok u morskom bludu,

pijanstvu i mržnji, u orgije bije,

i’ kumiru dajuć’ svoju dušu ludu,

sve dublje se ruši i u blatu gnije!…

.

O, dok s lažnog ognja streme u vis kule

i kupole neba grije griješni plamen,

i razvratni žreci Tvoje ime hule –

žrvujući djecu na Tvoj sveti kamen…

.

Daj mi pečat znanja! Daj mi munje snažne,

na prijestolje Kjabe da dignem iznova –

zatiruć’ idole i bogove lažne –

po milosti Tvojoj – vjeru pradjedova!…

.

Daj mi da Te vidim, Bože – Gospodaru!

I, k’o rob tvoj vjerni, da se spustim nice

pred milošću Tvojom… i, u silnom žaru,

da upijem u se Božansko ti lice!…

.

Daj mi da Te vidim! i, k’o r’jeka bujna,

 da nabreknem snagom istine i vjere,

i, k’o bura silna , sa mora olujna,

da zavitlam zemljom, bez kraja i mjere!…

.

Daj da složim nebo sa uzburkanim pijeskom

U poljubac jedan, nedjeljiv i vječan!

Da pokrenem život, urnebesnim trijeskom,

u svemirski talas, golem, neizrečan!…

.

I kad sve se stiša… Ko pučina mirna,

kad zablista nebo nad pješčarom pustom,

iz vrtova, novih, kad zamiri smirna*,

aloja* i ambra* u cv’jetnjaku gustom…

.

Kad padnu idoli i bogovi lažni,

kad probudi zemlju veličajna žrtva…

tada… da me dignu beduini snažni

na tron Ismaila… živa, ili mrtva…

.