KULTURA PAMĆENJA KAO ŠTIT OD ZABORAVA
Od resteličkih Javora do Šahovića i Srebrenice, Balje ispisuje „šehidsku transferzalu“ koja bol pretvara u uzvišenu umjetnost i trajni zavjet budućim generacijama
Izvor: info-ks.net
U Prizrenu, 4. aprila, u prostorijama Instituta „Yunus Emre“, upriličena je promocija šeste samostalne zbirke poezije Mustafe Baljea, pod naslovom „Sazviježđe nestale zemlje“, koja je bila mnogo više od književne večeri. Bio je to svojevrsni duhovni skup na kojem su se susreli prošlost i budućnost, bol i ponos.


Veče je vodila mr Džulizarka Mislimi, profesorica bosanskog jezika i književnosti koja je na samom početku podsjetila da je Balje pjesnik čiji stihovi odjekuju ne samo na bosanskom, nego i na turskom i albanskom, potvrđujući time njegovu ulogu čuvara pamćenja, identiteta i jezika, ali i suživota sa zajednicama sa kojima Bošnjaci žive stoljećima na Kosovu.
„Naslov zbirke, pred nas, u podnaslovu knjige, stavlja suštinsko pjesnikovo pitanje: ‘Dokle će mrtvi ispraćati žive?’. Zato večeras, kroz stihove, sliku, audio zapise i pokretne slike, zajedno ćemo potražiti odgovore u tom ‘sazviježđu’ koje autor tako brižno ispisuje“, kazala je moderatorka Mislimi.
Dr Sadik Idrizi: Mapiranje bošnjačkog usuda
Dr Sadik Idrizi, istaknuti lingvista i pjesnik, dobar poznavalac i saradnik u mnogim književnim projektima sa Baljeom, autorov rad je definisao kao „perpetuum mobile smrti“, ali i pobjedu nad njom. On se detaljno fokusirao i na strukturu zbirke, naglašavajući njenu slojevitost.


„U tridesetak pjesama, raspoređenih u tri ciklusa (Zapis iz babovine, Iz naručja u gnijezdo i Podnevni mrak) Mustafa Balje, jedan od najboljih bošnjačkih pjesnika na Kosovu, produhovljeno je koncipirao i sjajno ostvario još jednu stihozbirku – Sazviježđe nestale zemlje.
Dobra poezija, kao i svaka umjetnost, posjeduje duboku slojevitost koja mijenja našu svijest. Autor polazi od kolektivnog usuda naroda, ponire u intimni porodični krug, da bi cjelinu zaokružio ličnim impresijama. Takav rad ne nudi samo tumačenja, već suštinski preuređuje naš unutrašnji svijet.
Ova je zbirka autentičan mozaik lirskih dnevnika i filozofskih refleksija koji su sazrijevali godinama. Iako je svaka pjesma ispovijest za sebe, one čine čvrstu cjelinu povezani istovjetnim motivima, idejama i simboličnim detaljima.
Ciklus Zapis iz babovine profilira se kao autentična šehidska transferzala, književni memento koji mapira hronologiju i geografiju bošnjačkog stradanja. Autor nas vodi kroz stravično putovanje – od resteličkih Javora i Bara, preko Šahovića, do Srebrenice – dokazujući da su granice i godine tek promjenjive varijable u jednačini zla.
U središtu ove poetike je kontinuitet: krvnici i dželati su isti, dok žrtve, redom nevini ljudi i djeca, dijele istu sudbinu bez obzira na historijski kontekst. Razmaci od deset, dvadeset ili pedeset godina između zločina ne predstavljaju prekide, već karike u lancu onoga što možemo definisati kao perpetuum mobile smrti – zatvoreni krug nasilja koji se ciklično ponavlja.
Ovim ciklusom autor uspijeva transformisati lokalnu tragediju u univerzalnuopomenu, uokvirujući historijsku nepravdu u estetski relevantnu i duboko potresnu literarnu formu.
U ciklusu pjesama pod naslovom Iz naručja u gnijezdo, autor oblikuje intiman lirski dijalog s najbližim krugom ljudi – roditeljima, prijateljima i poznanicima. Ovaj dio zbirke predstavlja emotivno središte djela, a karakteriše ga povratak vlastitim korijenima i istraživanje identiteta kroz porodičnu povijest.
Sadržajno se posebno izdvajaju elegični tonovi u pjesmama posvećenim rahmetli majci Zineti i ocu Sulejmanu. Ovi stihovi prožimaju cijelu zbirku specifičnim senzibilitetom; u njima se isprepliću osjećaj duboke boli zbog gubitka i iznimne sinovske pažnje. Autor koristi figuru majke ne samo kao biografski podatak, već kao univerzalni simbol inspiracije i vrelo životne mudrosti.
Stihovi pjesme Mati nose nevjerojatnu nježnost i duboku, tihu tugu. Slike – od mirisa bijelih čaršava do majčinog glasa koji poziva na dobrotu i vjeru – stvaraju snažan osjećaj prisutnosti u njezinoj fizičkoj odsutnosti:
A kad se mrak spusti,
tvoj glas, tih ali prisutan,
ponovo bi nas učio
da valja dobro činiti.
Treći ciklus, oksimoronski naslovljen Podnevni mrak, donosi autorovu viziju savremenog svijeta i ljudske svakodnevice. Ovi stihovi postaju metafora modernog doba – dok jedan pojedinac pokušava srušiti prepreke (zidove) porukom ljubavi, drugi odgovara cinizmom i sumnjom. Autor time majstorski oslikava emocionalnu otuđenost i gubitak povjerenja među ljudima, gdje se svaka iskrenost gubi u hladnoj praznini svakodnevice.
Kroz pjesme kao što su Antropija, Haos, Grafit i Zarobljena rijeka, on ocrtava društvenu stvarnost, a srž te problematike najjasnije pogađa pjesma Grafit:
Oni su zajahali sve.
I kome što kazati?
Kome?
Samo šutimo
i čekamo strpljivo.
Gledamo i čudimo se
kako nam ahmaci
kroje sudbinu.
Dublja analiza stihova u knjizi nedvojbeno potvrđuje da nam je Mustafa Balje podario novo djelo utemeljeno na bogatom životnom iskustvu, visokim estetskim standardima i plemenitim, diskretnim porukama. Zbirka poezije Sazviježđe nestale zemlje nesumnjivo predstavlja značajno proširenje i obogaćenje njegovog ukupnog pjesničkog opusa i stvaralačkog izraza.
Poezija Mustafe Balje stoji kao neraskidiva veza između stiha i naroda, pretvarajući zaborav u trajno pamćenje, a bol u čistu ljepotu. Njegovo stvaralaštvo nije samo niz pjesama, već duhovni most koji čuva identitet i liričnošću nadrasta životne nedaće.
A što je poezija ako ne vječnost u kojoj pretačemo sve naše misli, nade, očekivanja, iskušenja, poraze, pobjede, ljubavi, koje su nas pratile na stazama života. Zato poezija i postoji kao dar autora; zato i pjesnici kreću sa sopstvenih obala i uvijek im se vraćaju.
Američki pisac Ričard Bah jednom je zapisao: ,,Možemo promijeniti svoje živote samo u onom djeliću sekunde vječnosti koji nam sada pripada.” Ovaj citat Ričarda Baha savršeno uokviruje stvaralaštvo Mustafe Balje, sugeriršući da je njegova poezija upravo taj „djelić sekunde“ u kojem se zaustavlja vječnost. Baljeov lirski izraz ne služi samo za opisivanje svijeta, već kao sredstvo unutrašnje transformacije. Na kraju, od srca preporučujem ovu zbirku pjesama, a autoru želim još mnogo nadahnuća i uspjeha u budućem radu.“, kazao je dr Sadik Idrizi.
Mr Džulizarka Mislimi: „Dostojanstvo u samom činu opstanka i tihe upornosti“
Posebno dirljiv trenutak bio je kada se prisutnima obratila moderatorica Džulizarka Mislimi, ovaj put ne samo kao voditeljica i promotorka, već i kao kćerka i inicijator promocije.
„Eto, i meni, kao njegovoj kćerki, inicijatoru ove promocije, pripala je čast da govorim o djelu svoga oca Mustafe. U vrijeme odrastanja, stalno su me susretale očeve knjige, koje on u ‘Otoku od živog srebra’ spominje kao: ‘sabio sam cijelu biblioteku od dvanaest kvadrata…‘ Bilo je dosta posveta u njima, pa sam neke knjige i sama potpisivala. Mislila sam da tako treba. Nisam ni slutila da će, između ostalog, one biti polazna osnova za moj životni poziv. On je sanjao i vjerovao da će doći vrijeme kada ćemo konačno u novom Kosovu vratiti bosanski jezik, svoj nacionalni bošnjački identitet, a s tim jezikom i kulturu pamćenja i sve ostalo što ide uz to.
Eto, ovo je moj dug njemu, ali i svima onima koji su sve dali kako bi danas slobodno afirmisali svoj nacionalni i jezički identitet. Zahvaljujući i našem Edukativnom fakultetu koji je jedina i stvarna bošnjačka nacionalna institucija“, naglasila je Mislimi i podvukla da zbirka „Sazviježđe nestale zemlje“ Mustafe Baljea predstavlja duboku egzistencijalnu potragu u kojoj se unutrašnji svijet pojedinca neprestano sudara s grubom društvenom stvarnošću.
„U tom procjepu između intime i periferije, autor gradi sliku savremenog čovjeka čiji identitet više nije jedinstven ni stabilan. Kroz motiv dvojništva, pjesnik nas suočava s podijeljenim ‘ja’ koje se istovremeno pojavljuje kao žrtva i progonitelj, sugerišući da samospoznaja nije oslobađajući čin, već bolan i traumatičan proces dokazivanja sopstvenog postojanja. Unutrašnji prostor u ovoj poeziji prestaje biti utočište i postaje pravo bojno polje. Balje ne romantizuje osjećanja; on ih ogoljuje, koristeći suze i sumnju kao autentične odgovore na dehumanizovani svijet. Ta fragmentiranost pojedinca zapravo je odraz fragmentiranog društva u kojem živimo, gdje se kolektiv često pokazuje kao licemjerna maska iza koje se kriju puki individualni interesi.
Posebno je snažna pjesnikova kritika sistema koji čovjeka svodi na hladnu statističku jedinicu. Kroz sažet i minimalistički stil, Balje svakoj riječi daje višeslojno značenje, stvarajući poeziju koja ne nudi lake odgovore, ali postavlja suštinska pitanja. Njegov stih je glas nepokolebljivog otpora haosu i dehumanizaciji, podsjećajući nas da autentičnost leži u neprestanoj borbi za smislom, uprkos svim gubicima.“, rekla je Mislimi.
Mustafa Balje: „Pišući stihove, cijedim sopstvenu dušu“
Autor knjige, Mustafa Balje, nije govorio kao pisac koji analizira formu, već kao čovjek koji pred narod iznosi komadiće svoje duše.
„Dok sam se pripremao za ovaj događaj, sjetih se Džemaludina Latića, našeg velikana pisane riječi iz Sarajeva, koji je prije gotovo dvije decenije pisao o mom poetskom prvijencu „Leptiri po pločnicima“. On je tada primijetio da se moj lirski rukopis “nastavlja na onu melanholičnu brazdu koju je zaorao rodonačelnik moderne bošnjačke poezije Musa Ćazim Ćatić”. Opisao me kao pjesnika “raspolućenog između evropskih oblika i istočnjačke senzibilnosti” – kao „otok u uzburkanom moru, na razmeđu svjetova“. Latić je tada, vjerovatno, prepoznao tu nit koja veže moj izraz sa arhaičnim jezikom Maka Dizdara, tu „sličnost duša u svemiru pod istom kapom nebeskom“. Ova knjiga je pokušaj da od krhotina snova i tihih šapata naših majki sagradim neuništivo utočište za naše pamćenje. Pišući je, vodio me imperativ: ne smijemo dopustiti da naša stratišta postanu nijema zgarišta. Ovim stihovima potirem geografije i granice, jer naša je bol univerzalna. Bošnjačka. Ako za nju više nema mjesta na ovoj umornoj zemlji, uzdigao sam je visoko – u sazviježđe koje je sjajno, neugasivo i naše.
No, šta je to što me pokreće kada ostanem sam sa praznim papirom? Moje ‘Sazviježđe nestale zemlje’ nije plod želje za slavom, već odgovor na unutrašnji, etički imperativ. Obaveza, misija… Dok drugi, s pravom, pjevaju o ljepoti, ja osjećam da ne smijem zatvoriti oči pred kostima koje još uvijek traže svoj smiraj. Moj stvaralački nemir hrane likovi poput Ramiza Nukića, koji prstima prebire po krhotinama historije, i one tihe sjenke, sada s imenima, na Šehitlucima u Restelici koje me pohode u snovima. Zato su moje pjesme krik protiv zaborava i utočište sagrađeno od majčinih šapata; svaki moj stih je, u suštini, dova Svevišnjem.”
Pjesnik je govoreći o tome kako je došao do naslova knjige, spomenuo korespodenciju od jula 2024. godine, s akademikom Šerbom Rastoderom koji mu je rekao da „u ovom trenutku niko bolje od tebe ne bi mogao opjevati stradanje Šahovića“.
„Ta misao, izrečena u predvečerje stogodišnjice tog strašnog zločina, 2024. godine, postala je ključna misao koja je oblikovala moju knjigu. Podigao sam tu našu patnju visoko, iznad ove umorne zemlje, u sazviježđe bošnjačko… Jer, ako za našu bol više nema mjesta na zemlji, na nebu će ga uvijek biti“, dodao je Mustafa Balje.
„Iz te boli rađa se moja najveća čežnja: da naša djeca hodaju uspravno. Večerašnji skup je upravo pobjeda tog sna. Beskrajno sam ponosan na svoju kćerku Džulizarku, koja je bila inicijator ove promocije, jer ona predstavlja generaciju za čije sam se pravo na maternji, bosanski jezik, i ja borio u teškim vremenima. Prisustvo Sadika Idrizija, tog kolosa naše riječi, samo je potvrda da nismo uzalud sijali to sjeme od Gore do Sandžaka, pa do Bosne i još dalje. Ova knjiga je moj dug roditeljima, Zineti i Sulejmanu, mojoj braći i sestrama, mojim najbližima, ali i svakoj humki iz koje se izdiže Nur – ona neuništiva svjetlost šehida kojih je prepuna zemlja kojom gazimo.
Dok ovo govorim, sjetih se čuvenog Ničeovog prologa, u kojem se Zaratustra obraća Suncu riječima: ‘Ti velika zvijezdo! U čemu bi bila tvoja sreća, da nemaš onih kojima svijetliš?’ On nas uči da sreća leži u davanju, osjećajući da mu je mudrost postala preteška i da mu je, poput pčele s previše meda, potrebna ruka koja se pruža. Ova promocija je moj pokušaj da se ‘ispraznim’ od nakupljene boli i da vam podarim svjetlost koja tragediju preobražava u dostojanstvo“, zaključio je Balje.
Multimedijalni pečat: „Šutnjom se zlo veliča“
Atmosferu su dodatno upotpunili video zapisi odlomaka iz knjige, uključujući „Imena u tišini“ posvećen šehidima Restelice, potresni „Sakupljač kostiju“ posvećen Srebrenici, dok je završnica pripala klipu „Šutnjom se zlo veliča“, kao rezultat saradnje autora knjige, Eldina Huseinbegovića i Hamze Škrijelja, što je izazvalo posebnu pažnju prisutnih.
Ova knjiga je plod i duboke inspiracije i plemenite saradnje sa maestrom, slikarom Safetom Zecom, čija platna krase ove korice i unutrašnjost, dajući dodatnu dimenziju Mustafinim stihovima.
Izdavačka kuća „Utilis“ i dizajner Amir Jakupi potrudili su se da zbirka i vizuelno parira snazi stihova. Ovaj kulturni događaj je završen neformalnim druženjem uz potpisivanje knjiga ljubiteljima Baljeove poezije.
MUSTAFA BALJE, rođen u Restelici kod Dragaša 8. oktobra 1967. godine. Osnovnu školu je završio u Kočanima (Makedonija), srednju i Višu pedagošku školu u Prizrenu, dok je u Prištini studirao sociologiju. Novinarsku karijeru je započeo 90-ih godina prošloga vijeka. Među osnivačima je prvih medija na bosanskom jeziku na Kosovu („Selam“, „Kosovski avaz“ i „Alem“), a bio je i dopisnik Radio Sarajeva, Federalne TV i Agencije Anadolija. U javnom servisu Radio-televizije Kosova (RTK) je od formiranja redakcije na bosanskome jeziku.
Krajem 2015. godine osvojio je jednu od prvih nagrada Udruženja pisaca Kosova (LSHK). Iste godine dobio je i općinsko priznanje grada Prizrena za književnog stvaraoca godine. Također, novembra 2020. godine, na Regionalnim pjesničkim susretima „Drini poetik“, osvojio je priznanje Metafora III.
Poeziju objavljuje u mnogim časopisima, zbornicima i almanasima. Da pjesništvo Baljea ima i regionalni značaj, govori činjenica da su mu radovi objavljivani u bosanskohercegovačkim, crnogorskim, albanskim, turskim i makedonskim časopisima.
Izdavačka kuća Udruženja turskih pisaca Kosova objavila mu je prepjev knjige „Leptiri po pločnicima“ (Kaldırımlara Konan Kelebekler). Ovo udruženje mu je 2016. godine uručilo i priznanje za pjesnika godine.
U novije vrijeme aktivno radi na promociji bošnjačkog književnog stvaralaštva na Kosovu. Član je Udruženja pisaca Kosova (LSHK), PEN centra Kosova i Bošnjačkog društva pisaca (BDP) sa sjedištem u Sarajevu.
Objavio je knjige poezije: Leptiri po pločnicima (2009), Gošća (2013), Noćno putovanje (2015), Ademov mjesec (2017), Orfejevo ogledalo – izbor poezije (2018), Antologija poezije Gore (koautor sa Sadikom Idrizijem Aljabakom, 2019), Otok od živog srebra (2020), Sazviježđe nestale zemlje (2026) i Kazivanja Velikog leptira, historijski roman (2023). U pripremi mu je novi roman, rukopis „Osam ključeva“. Živi i radi u Prizrenu.
