Ramiz Hadžibegović
USMENA PREDANJA – tvrđava kolektivnog identiteta
Razumevanje ljudskog iskustva pokazuje svoju relevantnost u formiranju individualnog i kolektivnog identiteta, kako kroz memoriju univerzalnog, tako i kroz sećanje pojedinačnog entiteta. To je neraskidivo povezano sa načinom na koji zajednice uobličavaju sopstvenu stvarnost kroz simbole, narative i usmenost kao primarno sociološko i antropološki temelj na kojem počiva društvena kohezija. Društvo nije samo skup pojedinaca koji dele prostor, već dinamičan sistem koji se neprestano iznova „izgovara“, gde se kroz procese socijalizacije i kulturne transmisije ne razmenjuju samo puke informacije, već čitavi ontološki okviri unutar kojih svet dobija smisao. Upravo u tom svetlu, zajednica koja pripoveda ne nudi samo nasleđene podatke iz prošlosti, već kroz živu reč aktivno otvara prostor smisla, gde se istina dešava kao neprestano izvlačenje bića iz zaborava i njegovo otkrivanje iz skrivenosti u samom činu govorenja.
Usmena predanja nastaju u najranijim fazama razvoja ljudskog društva, u onom prelomnom trenutku kada čovek oseti potrebu da nadvlada sopstvenu prolaznost i da neposredno svoje iskustvo preobrazi u trajanje. Sa antropološkog stanovišta, ona se javljaju istovremeno sa artikulisanim govorom, kad usmenost nije bila samo puko sredstvo komunikacije, već čin utemeljivanja zajednice u kojem individualno sećanje prerasta u kolektivnu svojinu, čuvajući u sebi mitove o poreklu, moralne zakone i praktična znanja neophodna za opstanak. Bio je to običaj koji za svoju pretpostavku ima kulturu u dalekosežnom smlu i značenju. Bez pisanog traga kao spoljašnjeg oslonca, usmena predanja su bila jedini način da čovek zadrži kontinuitet sa onim što mu prethodi, čineći prošlost živom, koja neprestano pulsira u neposrednoj realnosti.
U preciznijem određenju, ovaj fenomen možemo posmatrati kao živu, verbalnu formu kolektivnog pamćenja, a prenošenje poruke kao neprikosnoveni zadatak svake generacije, koja predanje prihvata kao svetu priču i neupitni princip kolektivnog bivstvovanja. Kao jedinstven oblik kulturnog aktivizma, usmena predanja predstavljaju sveobuhvatan sistem znanja, verovanja i umetničkog izražavanja koji se prenosi isključivo putem žive reči, od usta do uha, bez posredovanja pisanog koda. Bez cenzure i autocenzure, to je drevna, direktna i kontaktna međuljudska komunikacija; neposredna prisutnost čoveka sa čovekom koja se pruža preko vremena i svakog fizičkog ograničenja. Svojim kazivanjem, usmena predanja otvaraju dveri prohujalog, dešifrujući teško breme i taloge prošlosti; ona otključavaju tajanstvene odaje u kojima se skriva neprocenjivo blago znakova i tragova neophodnih za interpretaciju ljudske istorije i tradicije. Ključna odlika ovih narativa je njihova promenljivost; ona nisu fiksni tekstovi, već dinamične reči koje se pri svakom novom kazivanju iznova rađaju, prilagođavajući se potrebama i duhu trenutka u kojem se izgovaraju. Ovaj vid verbalne prakse poznat je u tradiciji mnogih naroda, kao nematerijalno kulturno nasleđe, koje se prenosi s kolena na koleno, čuvajući srž narodnog duha od zaborava.
Jezik je najveći čuvar tradicije i narodne kulture, a usmena predanja, kao istorijsko iskustvo, bila su noseći, vitalni delovi nacionalnog identiteta i kolektivnog pamćenja, srasla sa njegovim bićem do te mere da predstavljaju njegovu unutrašnju fizionomiju. To srastanje se očituje u činjenici da narod kroz predanje ne pamti samo puke događaje, već kroz njih diše, vrednuje i prepoznaje sebe u ogledalu istorije. Izvan žive reči, nasleđe bi ostalo samo skup nemih predmeta ili hladnih hronika, ali u usmenosti ono postaje organski deo svakodnevice, utkan u pozdrave, kletve, blagoslove i pesmu. Ta sraslost je toliko duboka da se granica između pojedinca i kolektivnog pamćenja briše; čovek koji baštini usmeno predanje ne govori samo iz sebe, već iz dubine vekova koja odjekuje u njegovom izrazu, dijalektu, akcentu, glasu. Čak i kada su se okolnosti promenile, a stara ognjišta utihnula, to nasleđe je ostalo prisutno u samoj strukturi jezika i načinu razmišljanja, kao nevidljivi koren koji drži stablo identiteta uspravnim.
Posmatrana kao tehnika fokusirane naracije, usmena predanja predstavljaju vrhunsku disciplinu duha u kojoj se suvišno odbacuje kako bi se kristalizovalo suštinsko. Time se postiže usklađenost između doživljenog, mišljenog i smišljenog, oblikovanog i iskazanog, gde se mešaju epohe, ideologije, kolektivno i lično sećanje. U svetu bez zapisa, naracija nije smela biti rasplinuta; ona je morala posedovati unutrašnju arhitekturu, ritam i preciznost koja omogućava da se neokrnjen smisao prenese kroz generacije. Ta usredsređenost pripovedača na srž događaja ili moralnu pouku, pretvara svako kazivanje u gusti čvor značenja, gde reč ne služi dekoraciji, već direktnom pogađanju istine. Ova tehnika zahteva neprestani dijalog između onoga ko kazuje i onoga ko sluša, jer fokusirana naracija živi od trenutne povratne informacije – od onog netremičnog pogleda koji fiksira prisutnost besedi. Pripovedač koristi glas, pauzu i naglasak, kao precizne alate kojima ispunjava prostor zajedničke pažnje, ne dopuštajući mislima da lutaju van kruga kazivanja.
Srasle s narodom, dimenzije usmene tradicije prožimaju se kroz četiri ključna nivoa. Vremenska dimenzija spaja pretke i potomke, čineći prošlost živim prisustvom. Prostorna dubina transformiše fizički dom u prostor smisla, a etička dimenzija služi kao nepisani ustav i moralni putokaz. Ritualna retorika omogućava da se suva činjenica preobrazi u umetničku istinu koja potresa dušu. Kada usmena predanja posmatramo kroz ove nivoe, ona se javljaju kao duh neprolazne otmenosti i izraz vrhunskog dostojanstva ljudskog duha. Ta otmenost ne izvire iz materijalnog bogatstva, već iz plemenitosti kazivanja i gospodstva duha koji odbija da poklekne pred bedom zaborava. Ona se ogleda u moralnoj čistoti junaka, ali i u samom činu slušanja i konzumiranja činjenica koje zahtevaju disciplinu i unutrašnju svedenost. Inače, predanja se dele na etimološka, kulturno-istorijska, mitološka, ali i demonološka.[1]
U tom procesu, pripovedač nije pasivni prenosilac informacija, već autentični tumač kroz koga progovara sâmo biće zajednice. On je čuvar kućnog i nacionalnog praga koji svojim glasom ponovo oživljava ono što bi bez njega potonulo u zaborav. U trenutku kazivanja, on prestaje da bude izolovani pojedinac i postaje kanal kroz koji struji kolektivna svest, spajajući minulo vreme predaka sa neposrednom realnošću slušalaca. Njegova uloga je duboko fenomenološka – on svojim telom, dahom i modulacijom glasa daje materijalnost onome što je neopipljivo, pretvarajući apstraktno nasleđe u živu prisutnost. Kao tumač tajnih znakova, on poseduje slobodu unutar strogo određenih okvira tradicije; on ne recituje, on oživljava. Kroz njega se dešava čudo prepoznavanja: slušalac u pripovedačevom glasu ne čuje tuđu priču, već odjek sopstvenog identiteta i sudbine.
Odgovornost pripovedača u ovom kontekstu prevazilazi puku vernost činjenicama; to je duboka etička i ontološka obaveza prema istini bića koja mu je poverena na čuvanje. Kao čuvar nevidljivog blaga i dešifrant naslaga prošlosti, on snosi teret odgovornosti da živa reč ne usahne u prazno naklapanje, već da ostane utemeljujući čin zajednice. On je odgovoran pred precima čije glasove nosi u svom dahu, ali i pred potomcima kojima taj svet predaje na amanet. Njegova vernost predanju nije ropsko ponavljanje, već budnost nad smislom koji se kroz njega probija. Ako bi pripovedač izneverio taj unutrašnji poziv, on ne bi samo pogrešno preneo priču, već bi prekinuo nit kontinuiteta i dopustio da tajanstvene odaje tradicije ostanu zauvek zaključane. Njegova odgovornost je, stoga, čin održavanja sveta u postojanju; on je garant da će se istina iznova događati u svakom susretu čoveka sa čovekom.
Odgovornost pripovedača se ne iscrpljuje u pukom očuvanju od zaborava, već se uzdiže do svesnog čina svedočenja. Njegova najdublja motivacija izvire iz unutrašnjeg poriva da bude glas onoga što bi inače ostalo nemo; on svedoči o etičkim vertikalama, o stradanjima i pobedama, o svemu onome što konstituiše suštinu ljudskosti. Bila je to stilistika najfinijeg i najrazumljivijeg književnog jezika. To svedočenje je dar budućim pokolenjima, pružena ruka kroz vreme koja omogućava novim generacijama da u talozima prošlosti prepoznaju sopstvene korene i orijentire. U tom činu, pripovedač postaje čuvar smisla koji prevazilazi njegov životni vek. On veruje da ono što izgovara ima snagu da oblikuje budućnost, jer usmena reč, kada je verna istini bića, poseduje moć da vaspitava dušu i usmerava zajednicu.
Pripovedač nije samo umetnik reči, već i živa arhiva koja prenosi znanja, običaje, verovanja i istorijska fakta, uobličavajući ih u neraskidivo jedinstvo smisla. Kroz njegov nastup, kulturne matrice prestaju da budu apstraktna pravila i postaju opipljivi obrasci življenja; on podučava zajednicu kako da razume prirodne cikluse, kako da poštuje sakralne granice, kako da u istorijskim previranjima prepozna sopstvenu sudbinu, i još mnogo toga. Njegovo kazivanje je sinteza u kojoj se mitsko prepliće sa stvarnim, a verovanje sa praktičnim iskustvom opstanka. On dešifruje kulturni kod svog naroda, čineći da svaka generacija iznova usvoji te nasleđene modele kao sopstvenu istinu. Pripovedač tako postaje most između onoga što je bilo i onoga što tek treba da nastane, žirant da će se u vrtlogu vremena sačuvati suštinski identitetski i mentalitetski kod.
Upravo zbog te težine svedočenja, pripovedači su bili ugledni pojedinci, istinski znalci i neprikosnoveni autoriteti čija se reč čekala s nestrpljenjem. Taj autoritet nije proisticao iz puke društvene moći, već iz duboke posvećenosti istini i veštine da se suština bića naroda pretoči u ubedljivu formu koja pokreće duh slušalaca. U trenucima kada bi pripovedač progovorio, nastajala bi tišina koja nije bila samo odsustvo zvuka, već prostor svetog iščekivanja. Taj autoritet znanja omogućavao je da se kulturne matrice i istorijska fakta usvajaju bez sumnji, jer je zajednica u pripovedaču prepoznavala čuvara sopstvenog identiteta. Uz mudrost, erudiciju, odmerenost i staloženost, on je bio živa spona koja je svojim integritetom garantovala verodostojnost predanja, čineći da se svaki običaj doživi kao neupitna istina.
Zajedničko slušanje nadrasta običnu razmenu informacija i prerasta u kolektivni ritual, u kojem tišina prisutnih postaje podjednako važna kao i sama izgovorena reč. U tom činu, okupljena družina prestaje da bude skup slučajnih pojedinaca i postaje jedinstveno biće koje kroz zajedničku pažnju gradi sopstveni svet. Istina se ovde ne saznaje samo intelektom, već se proživljava celim bićem. Slušalac nije pasivni posmatrač, već saučesnik u događanju istine, koji svojim prisustvom daje snagu pripovedačevom glasu.
Posebno dirljiv aspekt ovog rituala ogleda se u odnosu između pripovedača i najmlađih, koji svaku reč upijaju sa iskonskim poverenjem. Deca slušaju netremice, jer za njih svaka reč nije samo informacija, već prava lekcija o svetu koji tek treba da upoznaju. U tom susretu starine i mladosti, usmeno predanje vrši svoju najuzvišeniju funkciju: ono oblikuje dečju maštu i moralni kompas. Dok dete sluša, ono uči samu gramatiku postojanja; kontakt očima između mudrog starca i radoznalog deteta predstavlja najčvršću sponu kontinuiteta. Za najmlađe, pripovedač je čudesni vodič koji im omogućava da se u svetu ne osećaju kao stranci, već kao legitimni naslednici duhovnog bogatstva svoje zajednice.[2]
U crnogorskom kulturnom kodu, ovaj ritual dostiže vrhunac pored ognjišta, svetog središta doma i simbola neugasive životne iskre. Pripovedač uz gusle postaje gospodar tog prostora; zvuk struna ovde nije puka muzika, već ulaznica svoje epske prošlosti.[3] Dok se plamen poigrava na licima okupljenih, glas pripovedača se stapa sa pucketanjem vatre, stvarajući atmosferu u kojoj se istorija ponovo događa u svojoj punoj silini. Taj prizor – mudra glava nagnuta nad guslama i deca koja netremice upijaju svaki deseterac – predstavlja najviši oblik duhovne katarze. Uz književne elemente života, autentične i moralne poruke svih naraštaja, svaka reč bila je puna ljudske radosti. Ognjište tako postaje tačka u kojoj se sažimaju vekovi, a kolektivno pamćenje pronalazi svoj najdublji egzistencijalni oslonac.
U balkanskom prostoru, gde je opstanak bio vezan za očuvanje imena i slobode, dom je bio utvrđeni prostor smisla koji se branio živom reči podjednako kao i oružjem. Pored ognjišta, zidovi doma prestaju da budu samo kamen i postaju granica između spoljašnjeg sveta i porodične harmonije. Ova tvrđava nije sazdana od zaborava, već od neprestanog podsećanja; ona je čuvarka vertikale koja povezuje pretke sa potomcima koji tek stasavaju, a ognjište je svojevrsno guvno svetlosti u kojem se utvrđuje ko smo i odakle potičemo, čineći dom mestom gde se kolektivna sudbina proživljava kao najintimnija svetinja.
Tako utvrđen dom, sa ognjištem kao svojim duhovnim središtem, postaje prirodna pozornica na kojoj usmeno predanje prerasta u čin amaneta, u kojem su mnogobrojna iskustva oblikovana, prenošena i čuvana. Zavet ovde nije tek puko obećanje, već obaveza koja se, kroz glas pripovedača, duboko useca u svest najmlađih. Zavetni karakter usmenosti čini da svaka reč izgovorena pored ognjišta postane svetinja koja se ne sme pogaziti, jer bi to značilo rušenje samih temelja te unutrašnje tvrđave identiteta. Kroz ovaj ritual, prošlost se javlja kao živi zahtev koji se postavlja pred novu generaciju: da očuvaju čast, slobodu i obraz onako kako su im to preci kroz pesmu i priču poverili. Zavet pretvara usmeno predanje u vrhunsku etičku instancu.
Pojava slova i pisanog teksta označili su sudbinski preokret u kojem usmeno predanje nepovratno gubi svoj prvobitni značaj. Dok je živa reč zahtevala prisustvo čoveka uz čoveka, zapisana reč distancira govornika od slušaoca, pretvarajući događaj istine u statičan podatak.[4] Slovo, iako čuva informaciju od zaborava, istovremeno je i umrtvljuje; ono nudi sigurnost papira, ali oduzima magiju glasa i neposrednost svedočenja. U tom procesu, usmeno predanje prestaje da bude primarno tkivo identiteta i postaje literatura ili folklorna građa. Kada se amanet poveri mastilu umesto ljudskom pamćenju, on gubi svoju unutrašnju vrelinu i snagu moralnog imperativa. Moderni čovek, oslonjen na spoljašnje registre znanja, postepeno gubi veštinu unutrašnjeg čuvanja smisla, čime se drevna tvrđava identiteta polako rastače u bezlični svet informacija bez duhovnog utemeljenja.
Gubitak sofre, mobe i ognjišta ne predstavlja samo nestanak starih običaja, već suštinsku ontološku promenu u načinu na koji čovek nastanjuje svet. Kada utihne ognjište i kada se razgradi sofra kao zajednička trpeza hleba i reči, usmeno predanje gubi svoj prirodni ambijent i povlači se iz neposredne stvarnosti u arhivu ili muzej. Bez mobe, u kojoj se rad slavio pesmom i pričom, reč prestaje da bude radna snaga zajednice i postaje tek puka informacija. Ovaj nestanak tradicionalnih institucija bliskosti dovodi do zatvaranja pojedinca, jer se usmeno predanje više ne dešava kao čin zajedništva, već kao izolovani fragment u buci digitalnih kanala i potrošačke kulture, svedene na dekoraciju ili nostalgiju.Čovek je danas zaboravio da priča, i kad to radi, svaka priča biva obojena nevericom, možda i strahom, za svaku izgovorenu reč. Savremena sredstva komunikacije, lagano i nečujno potiru nacionalne identitete, njihove specifike i autentičnosti. Vremenom će se smanjivati razlike u karakterima, mentalitetima i svemu što je jedan narod do sada oblikovalo i izdvajalo.
Paradigma usmenosti nas opominje da identitet ne živi u pasivnom statusu, već u živoj razmeni i prisutnosti. Naša je odgovornost da ne dozvolimo da reč usahne, već da je iznova oživljavamo kao amanetni dar koji oblikuje svest onih koji dolaze. Negovati to unutrašnje ognjište znači razumeti da smo samo privremeni nosioci glasa koji nam je poveren, ali i jedini garanti da taj glas neće utihnuti. Dok god postoji netremično slušanje i volja da se sopstveno iskustvo preobrazi u trajanje, usmena predanja će ostati neugasiva iskra koja greje tvrđavu našeg bića. Čuvanjem te iskre, mi ne branimo samo prošlost, već gradimo prostor u kojem čovek ostaje biće smisla, sposobno da u buci digitalnog doba prepozna autentični odjek sopstvene duše.
[1] Demonološka predanja o susretu sa natrprodnim bićima bila su vrlo zastupljena u patrijarhalnim seoskim zajednicama, posebno deci, od srednjeg veka i kasnije.
[2] Ovo istraživanje duguje svoju početnu inspiraciju usmenim kazivanjima Beha France iz Rasova kod Bijelog Polja, rođakom moje majke. Kao osmogodišnjak, sa grupom vršnjaka, svakodnevno sam provodio sate ispred njegove avlije, slušajući priče koje je ovaj slepi besednik darovito prenosio. Ti večernji susreti bili su moj prvi neposredni dodir sa živom tradicijom usmenog predanja .
[3] Istraživanja Milmana Perija na Balkanu potvrdila su da su Homerovi epovi nastali unutar žive usmene tradicije, slično onoj koju su baštinili legendarni guslari poput Filipa Višnjića ili Avda Međedovića, koga su nazivali ’balkanskim Homerom’. Njihova sposobnost da pamte desetine hiljada stihova dokazuje da usmena reč poseduje sopstvenu, savršenu arhitekturu koja ne zavisi od pisma.
[4] Teoretičar Maršal Makluan ukazuje da prelazak sa usmenosti na pismo drastično menja ljudsku psihu: dok živa reč zahteva angažovanje svih čula i zajedništvo, pismo favorizuje isključivo čulo vida, što vodi ka individualizmu i društvenoj izolaciji pojedinca.
Ramiz Hadžibegović (Bistrica, Bijelo Polje, 1951), diplomirao na Odseku za međunarodne odnose Fakulteta političkih nauka u Beogradu. U toku studija nagrađivan za naučne radove od: Zajednice jugoslovenskih univerziteta, Jugoslovenskog pripremnog komiteta za Deseti svetski festival omladine i studenata, Muzeja grada Beograda, dnevnog lista „Politika“, Beogradskog univerziteta i od Naučno-nastavničkog veća Fakulteta političkih nauka. Kao član jugoslovenske delgacije, učestvovao na Svetskom festivalu omladine i studenata na Kubi, 1978. godine.
U periodu od 1975. do 1992. godine, radio u kontraobaveštajnoj službi pri Ministarstvu unutrašnjih poslova SFRJ, kada, na lični zahtev, odlazi u penziju.
Bio je osnivač i glavni urednik Puls radija u Beogradu, i radija Jupok u Rožajama.
Dobitnik više značajnih društvenih priznanja. Zastupljen u ediciji Ko je ko u Crnoj Gori.
Objavljivao eseje, studije i književne prikaze u eminentnim književnim časopisima i drugoj periodici, u dnevnim listovima Srbije i Crne Gore ( „Politika“, „Danas“, „Večernje novosti“, „Pobjeda“, „Vijesti“, „Dan“), elektronskim portalima Srbije, Crne Gore, BiH, Hrvatske, Makedonije, Francuske, Nemačke, Australije i drugih zemalja. U crnogorskim novinama „Pobjeda“ i „Dan“ periodično su mu feljtonizirani esejistički prilozi, u dužim nastavcima. Urednik i recenzent više knjige.
Prevođen je na na engleski, francuski, nemački, turski i makedonski jezik.
Dve godine uzastopno (2020 i 2021), najčitaniji autor kluba Književne radionice Kordun, sa više desetina hiljada pregleda, a 2020. godine dodeljeno mu je i priznanje za lepotu pisanja i esejističko izražavanje. Dobitnik zahvalnice Fondacije za očuvanje lepih umetnosti „Ars longa“, za izuzetan doprinos kulturi i očuvanje lepih umetnosti (2019. godine). Njegove knjige se koriste za izradu doktorskih, magistarskih, diplomskih, seminarskih i drugih naučnih radova. Autor sa više stotina bibliografskih jedinca, u književnim i drugim časopisima, dnevnim listovima i elektronskim portalima.
Nominovan 2018. i 2025.godine za prestižnu nagradu „Meša Selimović”.
Autor je knjiga Blisko kraju, „Čigoja“, Beograd, 2016; Skupljeno od zaborava, „Čigoja“, Beograd, 2021; Iz senke gordosti, „AP Print“, Podgorica, 2019; Dodir nepovrata, „Čigoja“, Beograd 2024. i U tragu, znaku i vremenu, „Čigoja“, Beograd, 2025.
Član je Srpskog Književnog Društva.
Živi u Beogradu.
