1. Meša Selimović je zapisao: ”Kada je moj prvi roman izašao pred čitaoce, imao sam pedeset i jednu godinu. Niko nije znao koliko sam strahova pobijedio dok sam se usudio da izađem pred čitaoce.” Vi ste prvu zbirku pjesama ”Šta bi mi ostalo” objavili 1997. godine kada ste imali otprilike godina kao i Meša. Od kada pišete, da li se sjećate prvih stihova, da li Vas je bilo strah kao Mešu od suda čitalaca?
.
Redžep Nurović:
Ne mogu se zanemariti strahovi od izlaska pred čitaoce, koji su mnogima, uglavnom odgovornima, razlog odgađanja pisanja, ali se, za sreću, ne odlaže za navijek. Sjajna je, opet, Mešina rečenica, koje se sjetih, a pokazuje vrijeme kad se u piscu prelama, kad se javlja razlog da se počne. Ovako veli poznati pisac: “Osim toga, zar nije bolje da ja sam o sebi, dok sam živ, napišem ono što znam, nego da drugi., kad umrem, pišu o meni ono što ne znaju, a ja u grobu živ da se pojedem što nikome ne mogu da odgovorim po zasluzi.” Genijalno svakako, a zajedničko mnogima. I, eto, ako ne po ičemu drugom, slični smo nas dvojica barem po toj činjenici da smo se u zrelim godinama dohvatili pera, i ta mi usporedba, naravno, čini čast. I meni se nakon pedesete učinilo da imam nešto reći u svoje ime, da se zabilježim među živećim ljudima, da to drugi ne bi drugačije, za neku svoju potrebu, rekli.
A, sjećam se i svojih prvih stihova, bezbeli. Bili su o smrti značajnog komunističkog funkcionera, kako se to partijskom terminologijom govorilo, Moše Pijade, marta 1957. I da ništa pjesma nije valjala, bila bi zapažena, jer je o toliko važnom čovjeku i događaju ispjevana, pa još s onom mjerom hvale i sjete kakve su zaslužnom partizanu i državniku dolikovale. Objavile su je, kasnije, tadašnje sarajevske Male novine, i još me nagradile knjigom o blentavom Nikoletini Bursaću. Za sreću, ja sam shvatio da, ipak, nijesam time postao pjesnik, i sačekao sam svoje sazrijevanje do 1997. i tad, u podgoričkom Almanahu, objavio prvu zbirku pjesama.
.
2. U šestom broju književnog časopisa ”Avlija” biće objavljena Vaša proza, poezija, biografija i portret, rad sarajevskog umjetnika Emira Isovića. Može li se i danas poslije rušenja starih mahala, sokaka i kuća pronaći po neka stara avlija u novopazarskoj opštini, šta za Vas znači avlija? Na šta vas asocira ova imenica?
.
Redžep Nurović:
Čovjek je biće čiji se život sa svom svojom biološkom i duhovnom složenošću prostorno i duhovno, može omeđiti raznim koncentričnim krugovima. Ako pođemo od kuće, kao najužeg čovjekovog obitavališta, sljedeći krug bi bio avlija, koja se doživljava istim osjećanjem, samo komotnije, gdje se korača još dužim korakom i diše dubljim disanjem. I kuća i avlija imaju svoje zidove, koji su suština čovjekove intime, slobode i duha. Upravo, to je onaj dio i literarnog
prostora koji je, makar ovdje na Balkanu, itekako životan, i kojemu prilaze pisci, jednako, bez obzira na jezičku i nacionalnu pripadnost s posebnim interesovanjem. Inače, riječ avlija je turcizam koji znači prostor oko kuće, dvorište, opasana zidom i karakteristična za naseobine turske arhitekture. I u mojoj literaturi se na mnogo mjesta pominje avlija, nekad s poštovanjem i nostalgijom duhovne, možda i genetske veze s prošlošću.
.
3. Koga ste voljeli da čitate, da li ste imali uzora?
.
Redžep Nurović:
Vrijedan sam čitalac, a to znači da sam mnogo čitao. Naročito u ranoj mladosti, kad se čita, uglavnom, bez naročitog odabira i profesionalne potrebe. Sjećam se, kad su iza rata ukidali mjesne narodne odbore, iz biblioteke koja je izmještana, ukrao sam toliko knjiga koliko sam mogao ponijeti, uvezanih vrbovim prutom. Krio sam ih u naš podrumčić dok je prošla opasnost, jer je neko prijavio krađu, pa su pozivali mog oca. Otac nije znao, naravno, da sam krao knjige, te je uspio da ih u to uvjeri, i knjige su mi ostale. Među knjigama, beletrističkim većinom, imao sam Servantesovo červoroknjižje (najbolji prijevod na srpskom jeziku) o slavnom vitezu od Manče, a i nekoliko knjiga Hiljadu i jedne noći, u kožnom povezu. Možda sam viziju lijepe žene iskonstruisao upravo iz tih bajki i iz tog vremena. Kasnije sam se odvažio čitati čak i Dobroljubova, Bjelinskog, Černiševskog, premda mi ni danas nije jasno koliko sam od toga razumio. Mislim da je to odredilo moju buduću naklonjenost knjizi.
Kad se tiče uzora, ne bih mogao reći da sam ih imao, ali ne bih ustvrdio i da nijesam. Kao čitalac ušao sam duboko u suštinu književnosti i shvatio da i kao pisac ne smijem ličiti ninakoga,
odnosno da mi valja biti sasvim samosvojan. Uzor mi je cjelokupna misaona književnošt koja, uz to, pokreće i potrebnu dozu emocija.
.
4. Da li ste imali saznanja o bošnjačkoj književnosti, kako sandžačkoj tako i onoj iz Bosne i Hercegovine tokom školovanja u Novom Pazaru i studiranja u Prištini?
.
Redžep Nurović:
Pouzdano znam da u Sandžaku, u to vrijeme, književna duhovnost Bošnjaka nije bila artikulisana i izdvojena. Ne znam da li je, i koliko, bilo bolje u Bosni i Hercegovini.
U to vrijeme nastava u školama se izvodila na srpskohrvatskom jeziku, pa je normalno da je najviše autora i književnih djela, u takozvanim teorijama jugoslovenske književnosti, bilo zastupljeno iz srpskog i hrvatskog naroda, a tek poneko iz ostalih naroda. Uljuljkani
u komunističku bajku bratstva i jedinstva, a pogotovu ravnopravnošću naroda, Bošnjacima kao da je bilo dovoljno što je bilo zastupljeno nekolicina njihovih reprezentativnih pisaca (Selimović, Kulenović, Sijarić, Dizdar, Pandžo i još neki) tekstovima koji ničim nijesu odavali duh bošnjaštva. Upečatljiv je primjer Kulenovića i poeme “Stojanka majka Knježopoljka”. Veoma spretno, skrenuta je pažnja s njegovih genijalnih soneta, te s romana “Ponornica”, koji se svojom zrelošću približava Selimovićevim romanima.
Dakle, bez namjere da dalje razvijamo i argumentima potvrđujemo odgovor na ovo pitanje, zaključit ćemo da se u to vrijeme nije moglo imati zaokruženo saznanje o bošnjačkoj književnosti u Sandžaku. Niko nije ni pokušao otvarati seharu ogromne kulturne baštine Bošnjaka, izuzetne epike, na primjer, niti se baviti genijalnim pjesnicima iz naroda, kakvi su bili, da kažemo, Avdo Međdović, Murataga Kurtagić i mnogi drugi.
Sve je to razumljivo u uslovima u kojima narod o kojemu je riječ, na širokom prostoru zajedničke države (prvo FNRJ, pa SFRJ), nije imao verifikovan i priznat status naroda, a time ni svoj jezik i kulturu, ni de facto ni de jure.
.
5. Imate da tako kažem pjesničko prezime, zvučno i svijetlo. Da li je kod pisanja poezije potrebno da stihove obasja neki nur ili je u pitanju prosto talenat, vježbanje, neka sposobnost dobrog baratanja sa riječima? Može li se pisanje pjesama naučiti?
.
Redžep Nurović:
Imam i jednu pjesmu koja ukazuje na poetičnost i značenje mog prezimena. Pokušat ću da se prisjetim nekih njenih stihova, prosto da bi moj odgovor bio puniji:
S jastuka mi svjetli,
od prije dosta godina,
jednako nježno, ništa bljeđe,
nur njena lika kao svjetlo dina.
(…)
Možda sam rad toga Nurović.
Neko od pjesnika je tvrdio da će jednog dana svi biti pjesnici. Da će se na pijacama kupovati i prodavati, komunicirajući stihovima. Kao ono: pošto seko mlijeko? Čini se da smo blizu tom vremenu, ako malo pogledamo masovne medije, facebook na primjer. Ipak, dobra poezija ne nastaje tamo, a ne uči se ni na školskim časovima.
No, jeste obasjana nurom, jeste produkt dara. Zbog toga je još uvijek daleko vrijeme kad će svi biti pjesnici, bez obzira koliko njih, nabrij, pišu pjesme.
.
6. Kako izgleda Vaš radni dan? Da li imate određeno vrijeme kada pišete? Da li je noć najbolji drug pjesnicima ili sve zavisi od inspiracije?
.
Redžep Nurović:
Ja nemam radni dan koji podrazumijeva vrijeme početka i kraja posla. Ni radnu nedjelju, čak ni mjesec. Ponekad se desi da danima ne zapišem ništa, i tad mi dođe kao da i nemam o čemu pisati.. Tih dana čitam druge. Kad mi se učini da ni drugi ne pišu bolje od mene, ponekad ni kao ja, spreman sam za pisanje, nije bitno u koje vrijeme dana.
.
7. Objavili ste zbirku pjesama “Šta bi mi ostalo?” knjigu kratke proze “Pendžeri”, i knjigu “Kamen” koja je prevedena na slovenski jezik i objavljena u Ljubljani. Takođe ste obavili i knjigu poezije za djecu, “Djed Fehim i šestoprsti Hrusto”. Znam da objavljujete u zadnje vrijeme prozu, da li uskoro možemo očekivati novu zbirku poezije? Možete li nam dati kakav nagovještaj o Vašoj sljedećoj knjizi?
.
Redžep Nurović:
Upravo mi je u pripremi za štampu nova zbirčica pjesama. Zahvaljujem Gradskoj biblioteci u Novom Pazaru što je odlučila da štampa moje pjesme. Duže vremena se nijesam javljao knjigom.
Razmišljao sam u kojoj to oblasti mog bitstvovanja ne rekoh sve što je trebalo reći i, zamislite, nađem da je to ljubav, sad nakon 66. godina života. Koliko god vam to bilo čudno, barem toliko će vam biti simpatično, i bit ćete na mojoj strani. Čovjek čitavog svog života bdi nad sobom, sopstveni mu život iz dana u dan sve više liči na uže koje se raspreda, i niti jedna za drugom – pucaju. Život sve slabiji – ljubav za životom sve jača. I krenem da pohvatam svoje želje, bez pardona i straha da to neko može bolje, nošen sopstvenim emocijama i količinom dara kojom sam ih zapisao. Ni briga me što mi se i sopstvena mladost može podsmjehnuti (a ako se to desi lijepo ću joj reći – ma, ćuti, a gdje si bila do sad!) Nijesu više važne moje emocije, niti da li sam se u snu zaista sreo s Nerudom. Ne saznadoh , čak, da li on voli mene koliko ja njega. Možda je važno da su zaista postojale žene koje su inspirisale moje pjesme i da ih volim koliko i moje pjesme. Hvala im.
.
8. Bili ste predsjednik žirija za izbor najboljih mladih pjesnika sa područja nekoliko opština srbijanskog dijela Sandžaka u organizaciji KC Novi Pazar. Šta mislite o mladim pjesnicima u Sandžaku i kakva je njihova budućnost danas kada se pisana riječ malo ili nimalo pomaže od ministarstava kulture, kada se malo kupuju knjige, a još manje čitaju i kada se sve više objavljuje na književnim portalima? Možete li da istaknete nekog mladog pjesnika iz Sandžaka za kogasmatrate da obećava?
.
Redžep Nurović:
Naravno, mladi pjesnici, ni krivi ni dužni, moraju uroniti u sve nevolje koje su pratile, i koje prate, njihove starije kolege. Prosto je nemoguće nazreti bilo kakve promjene i napredak u predstojećem toku sandžačkog pjesništva, a već smo u dosadašnjem razgovoru potencirali o čemu je riječ.
Da, bio sam u tom žiriju. Učestvovalo je preko stotinu mladih stvaralaca Novog Pazara, Raške, Tutina i Sjenice. Bilo je i gostiju iz Kraljeva, Kragujevca i Beograda, ali oni nijesu konkurisali za nagradu, po kriterijima koje je postavio Organizator. Moj je utisak da među njima ima talentiranih. Izrazito talentiranih. Teško mi se sad sjetiti imena, ali i to da pokušam. Recimo tu su Haris Jašarević, Alen Turković i mnogi drugi.
.
9. Da se vratimo Vašem stvaralaštvu. U Vašoj poeziji ima dosta riječi iz svakodnevnog govora bošnjačkog ali i drugih balkanskih naroda. U pitanju su tzv. turcizmi. Meni je jedna profesorica Bošnjakinja početkom devedesetih godina prošlog vijeka u gimnaziji govorila ”da ne govorim kao moja majka”, sugerišući mi da je ”glupo” i ”seljački” upotrebljavati riječi: vakat, mahala, sokak, hefta… A Vi koristeći te i brojne druge riječi iz govora našeg naroda pišete poeziju vrhunskog kvaliteta. I po tome je karakteristična Vaša poezija.
.
Redžep Nurović:
Bilo je takvih slučajeva, i još ih ima. Da se pojedini Bošnjaci libe svog jezika, naročito pojedinih riječi, radi toga što smatraju da će se njihovom upotrebom odati kao nekulturni, kao prostaci. To potiče iz različitih perioda života Bošnjaka, kad se željelo, perfidno, najčešće kroz školske programe, a i na druge načine, kroz medije i sl. uticati na njihovo odnarodnjavanje i asimilaciju.
.
10. Kod Vas je stih slobodan i rima dođe rekao bih kada se najmanje čitalac nada ali dođe na pravo mjesto. Ima u Vašim pjesmama nečeg što me podsjeća na čaroliju koju imaju pjesme Mike Antića. Vaše pjesme se čitaju lahko i sa merakom. Ko Vam je od pjesnika koji su pisali ili još pišu na četvoroimenom jeziku blizak? Čije pjesme volite da čitate danas.
.
Redžep Nurović:
Volim kad čujem od znalaca, a i drugih, da moje pjesme “imaju damar”. Uvijek sam smatrao da pjesme i treba da imaju taj damar, da se osjete i tim čulom koje zovemo srce.
Upravo čitam one pjesnike koji su najbliži tom mom poimanju poezije i poetike.
.
11. Nijeste po broju pjesama u vrhu ”top liste” sandžačkih pjesnika, a i kažu da se o ukusima ne treba raspravljati, da li sam pogriješio što sam ponovio više puta da ste najbolji živeći pjesnik među Bošnjacima u Sandžaku? Ili trebam ubuduće govoriti ”…jedan od najboljih”?
.
Redžep Nurović:
Nije me nikad privlačilo da u bilo čemu budem najbolji. Biti najbolji znači biti prvi od svih, biti isturen. Istureni su podložni da budu, u svim prilikama, lahko pogođeni i pohvalom i pokudom. A, to nije baš spokojno stanje. Drugo, biti najbolji znači biti bez premca i bez ikoga pored sebe i spred sebe, a to stvaraoca čini pasivnijim. Najzad, nije ni umjesno izdvajati nekog kao najboljeg, jer kriteriji za to često mogu biti nepouzdani i varljivi.
Mnogo se bolje osjećam među najboljima, to jest da sam jedan od najboljih. Za tu poziciju se zalažem. To znači da vas ni jedan popis pisaca, bez obzira na kriterij, ne može zaobići. To je dovoljno.
.
12. Vjerujem da je nemoguće Vas zaobići ako neko želi da sastavi antologiju najboljih pjesama na bosanskom (i širem) govornom području. Da li ima Vaših pjesama u antologijama, lektirama… koliko za Vas znaju čitaoci u Srbiji a posebno u Bosni i Hercegovini?
.
Redžep Nurović:
U zadnjih desetak godina nijesu me priređivači antologija zaobilazili. Zastupljen sam u desetak njih, a mislim da se nije više ni priredilo. Naravno, valja napomenuti da je moja poezija zastupljena u dvije antologije priređene u Beogradu, zatim u jednoj koja je u pripremi u Zagrebu, a proza u Sarajevu i Skoplju. Neke antologije su objavljene i u zemljama Zapadne Evrope.
Kad se tiče zastupljenosti u školskim programima, ima mojih tekstova u čitankama za III, IV i VI razred, za Bosanski jezik, u R. Srbiji, zatim u čitanci za XI razred, na Kosovu.
.
13. Da li je roman ustupio tron priči i to što kraćoj? S obzirom na to da ste naklonjeni kratkoj formi, da li ste razmišljali o pisanju romana?
.
Redžep Nurović:
Iskreno, volim roman i ne bih ustvrdio da je ustupio mjesto kratkoj formi koju zovemo priča. Ako se učini da je priča izbila naprijed, možda je to privid ili, prosto, ljudi nemaju vremena za čitanje romana – vole kraću formu. Ako stoji da se danas brže živi, uz brže elektronske medije, onda valja i pisati za brže čitanje. Barem ono i onoliko bez čega se ne može.
Ne znam da li ću pisati roman. Nadam se da mi neće niko status pisca uslovljavati napisanim romanom.
.
14. Za Vas akademik Alija Džogović kaže da ste ”majstor čehovljevske priče, i onih poetskih aseverativa, sažetih rema i sintaksema”. Da li postoji opasnost da Vaše čini mi se okretanje kratkoj priči potisne u pozadinu nesporne kvalitete pjesnika u Vama?
.
Redžep Nurović:
Džogović je autoritativan lingvista i književni teoretičar. Osobito je to bio u mladosti. Mnoge je bošnjačke pisce prepoznao i usmjerio u onom pravcu, gdje su najbolje pronalazili sebe kao stvaraoce. Treba mu vjerovati i zahvaliti za to.
Ne znam da li se moja orijentacija na kratku priču može smatrati opasnošću od napuštanja pjesničkog stvaranja. U književnosti je poznato da ima autora koji se jednako uspješno bave pisanjem i poezije i proze. Naročito u novije vrijeme. Volio bih da i ja budem jedan od njih. A to je moguće, jer kratka priča i pjesma jednako zahtijevaju liričnost kazivanja i metaforičnog govora. Svi koji su se bavili mojom kratkom pričom, od Džogovića preko Đuričkoviča, Zalihića i Cingela, te Škrijelja, Agovića i drugih, saglasni su u jednom: da su majstorski napisane, perfektno odabranim jezikom.
.
15. Koja Vas umjetnost, osim literature privlači? Pored pisanja bavite se i slikarstvom?
.
Redžep Nurović:
Slikarstvo je moja velika ljubav. Neki kažu da je najizrazitiji moj talenat bio upravo u toj oblasti. Međutim, ja nijesam uspio da to verifikujem i oplemenim u školi za slikarstvo. Bavio sam se time koliko “za dušu”. Volio sam klesanje u kamenu, rezbarenje drveta. Godinama sam rezbario štafetne palice koje su se predavale Josipu Brozu, o svakom prvom maju. Neka bude po prvi put i ekskluzivno – jedna od mojih štafeta čuva se i danas u muzeju Dvadeset peti maj u Beogradu.
.
16. Prosvjetni ste radnik, kako gledate na otvaranje Internacionalnog i Državnog univerziteta u Novom Pazaru, fakulteta u Tutinu i još nekoliko fakulteta u drugim sandžačkim gradovima: Bijelom Polju, Beranama i Pljevljima? Da li ste prije desetak godina vjerovali da će i u ovaj kraj ”besputni i zaboravljeni” nići visokoškolske ustanove?
.
Redžep Nurović:
Veliki je to napredak za sandžački narod, a i šire. Nije šala omogućiti relativno siromašnom narodu da se školuje na najjeftiniji način. Pa još u takvoj organizaciji programa koji su najbliži potrebama naroda tih sredina, poštujući mu i nacionalna osjećanja. Osobito je važno za školovanje ženske omladine, jer ne postoji više potreba udaljavanja i boravka u druge sredine.
Ono na šta treba obratiti pažnju je kvalitet znanja koji se ubira u tim visokoškolskim ustanovama što, nažalost, nije više prioritet, ni ovdje, a ni u drugim sredinama.
.
17. Rođeni ste na kraju Drugog svjetskog rata. Kako ste doživjeli početak ratova na tlu bivše Jugoslavije? Kako je moguće da se poslije skoro pola vijeka života u zajedničkoj državi dese onoliki i onakvi zločini? Vjerujete li u mogućnost izgradnje trajnog mira na Balkanu i šta su preduslovi za to?
.
Redžep Nurović:
Kao normalan čovjek moram vjerovati u mir, u suprotnom bih posve šenuo od straha za svoju, a i ostalu djecu. Rad takvih strahova nadam se da će, oni koji to mogu, učiniti više, ili sve, da do novih pokolja i stradanja ne dođe. Uostalom, niko više nije siguran.
.
18. Prije skoro dvadeset godina na Svebošnjačkom saboru u Sarajevu vraćeno je našem narodu ime Bošnjak a jeziku historijski naziv bosanski. Koji je razlog ili razlozi da se te odluke nijesu primijenile u značajnoj mjeri na popisu stanovništva u crnogorskom pa i donekle i u srbijanskom dijelu Sandžaka čak ni 2011. godine?
.
Redžep Nurović:
Odgovor na ovo pitanje je kompleksan. Zahtijeva formulaciju sa simpozija eksperata.
.
19. Jeste li član nekog udruženja književnika, u stvari ima li danas udruženja koja okupljaju i pomažu pisce u Sandžaku ili makar jednom njegovom dijelu?
.
Redžep Nurović:
Pitanje je konkretno, pa se neću vraćati u blisku prošlost da ukažem na neke pokušaje formiranja Udruženja pisaca Sandžaka. Pouzdano znam da danas o sandžačkim piscima niko ne brine ni u srbijanskom niti crnogorskom dijelu. I niko ne živi od pisanja. To znači da se pisci snalaze kako ko zna i umije. Parafraziram rečenicu iz crnogorske serije: Važno je da vlasti dobro žive, a pisci mogu hljeba i vode. Zbog ponižavajućeg tretmana u Sandžaku, neki su odselili u druge sredine, ali ni tamo nijesu prihvaćeni, barem ne u onoj mjeri koja omogućuje da se potpuno ispolje. Život je jedno golemo dešavanje s puno kockica koje čine smisao, cjelinu. A, svaku tu kockicu treba dotaći, namjestiti na pravo mjesto. Zbog toga pisci, češće nego iko, ne stignu da to odrade za života te im se poslije smrti prebrojava koliko su tih kockica na pravo mjesto postavili.
Redžep Nurović, rođen 1945. godine u Lukarima. Školovao se u Novom Pazaru i Prištini. Prvu zbirku pjesama objavio je 1997. godine pod imenom”Šta bi mi ostalo” u podgoričkom ALMANAHU, koja je kasnije objavljena i u elektronskoj biblioteci HATHI TRUST, univerziteta Mičigen, SAD. Izdaje i knigu kratke proze “Pendžeri”, EL-KELIMEH, Novi Pazar, onda i knjigu “Kamen” LIBROCOMPANY, Kraljevo, koja je prevedena na slovenski jezik i objavljena u Ljubljani. Slovenski prijevod je doživio i digitalno izdanje, knjižnica MILAN POTRČ, Ptuj. Obavio je i knjigu poezije za djecu, “Djed Fehim i šestoprsti Hrusto” ALMANAH, Podgorica. U štampi je knjiga poezije, izdavač NB “Dositej Obradović”, Novi Pazar. Prevođen je i na francuski i engleski jezik. Zastupljen je u desetak antologija i izbora na prostorima bivše Jugoslavije i nekim zemljama Evrope. Učesnik je više književnih manifestacija, kao što su knjževni susreti i festivali (Luksemburg, Ljubljana, Skoplje, Beograd, Prizren, Rožaje, Sjenica itd.). Zastupljen je u školski program za bosanski jezik. Nagrađivan za rad u kulturi. Živi u rodnom mjestu.