Robert Dudnik: Kako se ophoditi prema osobama s invaliditetom

Invaliditet – stanje ili bolest?

Ponekad mi se najprihvatljivijom čini ideja da je jedino doista istinito životno pravilo, da pravila zapravo nema. Ili ipak…

Iako invaliditet osobe može nastati kao posljedica bolesti ili traume, ovdje želim naglasiti da invaliditet može biti i trajno životno stanje, od rođenja do smrti osobe. Osobno smatram da je invaliditet svake pojedine osobe nužno smatrati, doživljavati i shvaćati dostojanstvenom odrednicom (determinantom) života osobe, a nikako njezinom kaznom, nepodnošljivo velikim teretom, sramotom članova njezine obitelji i zajednice, ili bilo čime sličnim.

Nitko se ne bi smio ni stidjeti ili sažalijevati ni sebe, niti drugoga. Postignuća osobe svakako treba pohvaliti. Život treba i željeti i učiti – i znati živjeti, ne doživljavajući ga ni tako ozbiljnim, niti toliko tragičnim. Naprotiv! Treba se prepuštati i (o)puštati (ne i predavati!), treba improvizirati i prilagođavati se, a pritom biti i ostati svoj. Jer, “smijeh je lijek.”

Smatram da su, u svojim pravima i obvezama, potrebama i osjećajima, željama i sklonostima, interesima, talentima i hobijima, ne/mogućnostima i ne/slobodama izbora, nastojanjima i postignućima, sukladno vrlinama i manama svoje osobnosti i ličnosti, u osnovi integriteta, kao i u dostojanstvu osobe, u svojoj biti – osobe s invaliditetom posve iste, a svakako bi i trebale i morale biti i jednake, ravnopravne s tzv. zdravim osobama, odnosno s osobama bez invaliditeta.

Nadalje, smatram da se osobe s invaliditetom u zajednicu, osim odgojem i obrazovanjem, mogu i trebaju uključivati i afirmirati, te se samo-ostvarivati posredstvom umjetničkih, kreativnih i stvaralačkih, STEM i/ili socijalno-poduzetničkih, gospodarskih djelatnosti, odnosno sudjelovanjem u rekreativnim sportskim aktivnostima i/ili sudjelovanjem na para-olimpijadama. Prema statistikama, u Republici Hrvatskoj oko 3% osoba s invaliditetom ima visoku stručnu spremu naobrazbe.

Invalid ili osoba s invaliditetom?

Pojam invalid, invalidus (lat. ne/valjani, bes/korisni, bez/vrijedan, ne/važan, ni/štetan, bez vrijednosti) prvobitni je arhaični termin koji se koristi/o u kontekstu svakoga i svega, tko ili što jest, ili ima bilo kakve veze s osobama s invaliditetom. To je osnovni razlog zbog kojega se upotreba termina “invalid” i lingvistički i etički smatra omalovažavajućim, uvredljivim, neprihvatljivim i neprimjerenim.

Osobe s invaliditetom uobičavaju se nazivati i “osobama s posebnim potrebama“.

Smatram da se pojmom “osoba” naglasak želi dati nepovredivosti dostojanstva, neponovljive i jedinstvene posebnosti svakog bića, stvorenja i osobe, a dijelom pojma “s invaliditetom” ističe se da je riječ o osobama s bilo kojom kategorijom i stupnjem onesposobljenosti. Osobe s invaliditetom, dakle, smatraju da je u svakodnevnoj i profesionalnoj komunikaciji potrebno koristiti međunarodno prihvaćene pojmove “djeca s poteškoćama u razvoju” i/ili “osobe s invaliditetom“.

Osnovne smjernice za komunikaciju s osobama s invaliditetom – kako pristupiti i kako razgovarati

Smatram da je svim kategorijama osoba s invaliditetom potrebno pristupati i s njima razgovarati na uobičajen i jednostavan, slobodan i otvoren način, odnosno onako kako bismo to učinili s bilo kojom osobom bez invaliditeta. Drukčije će postupanje, gotovo sigurno, proizvesti kontraefekt.

Što se ophođenja prema slijepim osobama tiče, općenito se primjerenim smatra slijepoj se osobi obratiti formulacijama “gledajte, vidite, vidimo se” i slično.

S gluho-nijemom osobom, ukoliko ne poznajete znakovni jezik, kontakt treba uspostaviti uz pomoć tumača/ice.

S gluho-slijepim osobama najuputnije je komunicirati uz pomoć osobe u njezinoj pratnji, dodirom ili kontaktom pomoću dlana.

Komunikaciju s osobom s intelektualnim poteškoćama potrebno je prilagoditi razini i načinima njezine komunikacije.

Pomoć treba ponuditi prema vlastitoj procjeni ili ju pružiti ukoliko vas osoba s invaliditetom zamoli da joj pomognete. Pritom svakako postupite upravo onako kako vas osoba s invaliditetom uputi ili izravno upitajte osobu na koji način da joj najbolje (najučinkovitije) pomognete. Svatko je posebnost za sebe. Ono što odgovara jednoj osobi, ne mora odgovarati i drugoj osobi. Nemojte ni previše, niti predugo razmišljati. Ne bojte se! Ukoliko vam osoba s invaliditetom kaže da joj pomoć nije potrebna i/ili vas odbije, neka vas to ne obeshrabri u pristupu i/ili u postupanju s drugim osobama s invaliditetom u budućnosti.

Je li u redu pitati o invaliditetu / dijagnozi?

Nakon upoznavanja s osobom s invaliditetom, sami procijenite je li primjereno pitati ju o njezinu invaliditetu, odnosno dijagnozi. Pritom treba pustiti osobu da kaže što želi, a treba izbjeći usporedbe različitih kategorija invaliditeta. O posebnostima možete razgovarati (raspravljati) – naknadno.

Što osobama s invaliditetom najviše smeta u ophođenju drugih ljudi prema njima?

Osobama s invaliditetom, u ophođenju drugih ljudi prema njima, najviše smetaju neki klasični tabui, odnosno stereotipi društva. Osobe s invaliditetom ne vole kada ih se, bez obzira na kategoriju ili stupanj njihova invaliditeta, svrstava “u isti koš”. Potrebno je ustrajavati i na otklanjanju stereotipa, prema kojem se osobe s invaliditetom u kolicima, načelom automatizma, doživljavaju poput osoba s intelektualnim teškoćama, dok se slijepe osobe percipiraju kao osobe s invaliditetom u kolicima.

Osobe s invaliditetom ne vole ni ukoliko se osobe bez invaliditeta iznenade u svezi s njihovim druženjima i prijateljstvima, hobijima, interesima i postignućima, poslom i/ili naobrazbom. Osobama s invaliditetom smeta i često u društvu prisutan stav o aseksualnosti osoba s invaliditetom i slično.

Što nikako ne treba činiti u društvu osobe s invaliditetom?

Osobi s invaliditetom nipošto nemojte pristupati sa sažaljenjem. Sažaljenje je jedno, a suosjećanje nešto posve drugo. U komunikaciji s osobom s invaliditetom, što više se obraćajte izravno osobi s invaliditetom, umjesto osobi u njezinoj pratnji. U interakciji s osobom s invaliditetom u kolicima, pokušajte biti u visini njezine razine sjedenja. Trebali biste nastojati da nikako ne iznenadite slijepu osobu, u psiho-fizičkom smislu. Nemojte premještati stvari u stambenom prostoru slijepe osobe. Vjerojatno ne možete niti pretpostaviti koliko joj u suprotnom odmažete. Ne povlačite slijepu osobu za odjeću, u namjeri da joj pomognete. U društvu osobe s invaliditetom, ne biste trebali govoriti previše o vlastitom zdravstvenom stanju.

Što društvo / zajednica može ili treba učiniti kako bi se poboljšala kvaliteta života osobama s invaliditetom?

Potrebno je inzistirati na kontinuiranom, interaktivnom i dosljednom usklađivanju teorije i prakse, uz obvezno poštovanje načela “O nama – uvijek s nama!” Činjenica je da upravo osobe s invaliditetom najbolje znaju za sebe što im je potrebno – što, koliko i/ili kako. Prihvatite bijeli štap slijepe osobe ili njezinog psa vodiča kao nešto uobičajeno. Smatram da je u odgojno-obrazovni sustav potrebno uvesti i mogućnost fakultativnog upoznavanja s osnovama znakovnog jezika, odnosno Brailleovog pisma.

__________________

Preneseno sa: zdravozdravo.blogspot.com