Na portalu ”Avlija” od 28. 12. 2012. godine objavljen je članak ”Berane – Bir han kojeg više nema”, autora Mirsada Kurgaša, u kojem se između ostalog pominje kuća Kaplan-bega (bez navoda prezimena), koja se nalazila pored današnjeg bioskopa u Beranama. Dalje, navodi se da Kaplan-beg nije imao potomaka, što je tačno, kao i da su u kući živjele porodice Ferizović i Masličić.
Ono što iritira u članku je to što se navodi da je pomenuta kuća uvakufljena, da je bila opštinsko vlasništvo i služila za smještaj socijalno ugroženih! Što je improvizacija, konstrukcija i netačnost jer autor tu neistinu nije mogao da dobije ni od koga jer u Beranama nema ni jednog živog stvora koji išta zna o toj kući.
Samoinicijativno sam od Medžlisa Islamske zajednice u Beranama tražio pismeno da li je pomenuta kuća pripadala vakufu, na što mi je odgovoreno da to nikada nije bilo vakufsko dobro, niti ima podataka u njihovoj arhivi.
Istina je sljedeća: Kaplan-beg Redžović, rodom iz Gusinja napravio je tu kuću koja se zvala i Kaplan-begova kula, kao i par kuća u komšiluku. Vjeruje se da je kuća napravljena oko 1880. godine.
Inače, Kaplan-beg je bio veleposjednik koji je imao imanja u okolini Berana, u selu Luge i Donjoj Ržanici. Otišao je u Prvi balkanski rat iz kojeg se nije vratio. Ostala je njegova žena Badema, koju su beranska čaršija i beranski živalj iz postovanja zvali Hanuma. Nijesu imali poroda.
E, sad, otkud moja porodica Ferizović u toj kući?
Ferizovići, ugledni i bogati trgovci u Nikšiću, zajedno sa Mušovićima i Kapetanovićima osnivači urbanog dijela Nikšića, imali su svoju mahalu i džamiju u starom gradu Nikšića.
I dan-danas u Nikšiću postoje ostaci bedema Ferizovića koji je služio za odbranu dijela grada.
Masovan egzodus muslimansko-bošnjačkog življa iz Nikšića, nastao je nakon pada pod crnogorsku vlast 1877. godine, septembra mjeseca, te su moji preci izbjegli u Drač, gdje je rođen moj otac Šaban 1883. godine, a iz Drača doselili u Berane, kad je moj otac imao oko godinu dana.
Moj djed, Bećir, napravio je veliku porodičnu kuću u gornjem dijelu Berana, zvanom ”Gornja mahala” a to bi sad bilo iza zgrade pošte ka rijeci Lim. Tu je živjela porodica Ferizović, otvorili su dva dućana, jedan kod džamije a drugi na dnu čaršije.
Budući da je Badema-Hanuma ostala udovica, pogibijom svog muža Kaplan-bega Redžovića, a po kazivanju Osma Hadžiomerovića, mojeg bliskog rođaka po majčinoj liniji, uglednog i bogatog trgovca iz Berana, njegov amidža Halid-aga Hadžiomerović, koji je bio blizak prijatelj sa Kaplan-begom, pozvao je mojeg oca da pređe u kuću Kaplan-bega kako bi bio staratelj njegove udovice.
Inače, porodica Hadžiomerović je takođe porijeklom iz Nikšića.
Moj babo je kao bećar napustio porodičnu kuću gdje je živio sa svojom braćom i prešao da živi u Kaplan-begovu kuću kako Badema-Hanuma ne bi živjela sama u toj kući.
Preuzeo je svu brigu oko Bademe-Hanume i bili su na jednoj sofri.
Ne znam tačno godinu kad je moj otac došao u tu kuću, ali znam da se moja majka, Selima, dovela 1918. godine u tu kuću.
Kao zahvalnost za brigu i staranje, Badema je usvojila moju sestru Mevludu, rođenu 1936. godine i ostavila tapiju kuće i svoj nakit. Inače, usvojenje moje sestre je obavljeno po sudskoj proceduri. Proceduru je obavio sudija pok. Jevrem Bojović i to negdje pred II svjetski rat.
Badema je umrla 1942. godine na ruke moje majke Selime.
Majka je bezbroj puta pričala da je u momentu umiranja Hanume u sobi bilo prisutno i nekoliko žena iz komšiluka. Jedna od njih je prišla do čekmedžeta i uzela tapiju i nakit.
Majka nam nikada nije htjela kazati koja je žena to uradila.
U početku, u kući je bila samo porodica Ferizović i Badema. Negdje poslije Drugog svjetskog rata u pomenutu kuću je sa familijom došao Šefko Hadrović, moj rođak po majčinoj liniji, koji je bio ugledni trgovac i vlasnik kule kasnije pretvorene u zatvor figurativno nazvan ”Šefkovača”.
Pitam da li su moj otac, trgovac i Šefko Hadrović, još veći gazda, mogli biti socijalni slučajevi. Kakav nonsens!
Porodica Masličić došla je u pomenutu kuću negdje oko 1950. godine, uz saglasnost mojeg oca.
Kuća se u katastru vodila na mojeg oca Šabana, nakon njegove smrti na moju majku Selimu a za njenog života kuća je prevedena na mene. Onda sam ja vlasništvo prenio na mojeg sina Almira. I dan-danas čuvamo posjedovne listove i priznanice o plaćanju poreza, počev od 1946. godine pa na dalje.
Zar se porez plaća na vakufsku imovinu i vlasnistvo Opštine?!
Kuća je porušena 2008. godine. Dotrajala, živjela je svoje posljednje dane, te je tako nestao posljednji biser starih Berana.
Zašto nije restaurirana, zašto nije zakonom zaštićena, to je posebna i kompleksna priča…
Molim da se ovaj moj članak shvati samo kao dopuna i ispravka članka objavljenog na portalu ”Avlija”, u cilju istinitog informisanja.
Napominjem da ne želim nikakvu pismenu polemiku.
S poštovanjem,
Safet – Safo Ferizović, lekar u penziji
Istaknuta slika: Kaplan-begova kuća, staro Berane