Selman Repišti
O TERRA MATER, O PATRIA NOSTRA
Posvećeno
Zemlji grkljana nedorezanog,
čiji sepjev dušmani kleti ugušiti drznuše.
Onoj, svagdastamenoj,
što u prkosu uzvišenom, sve dalje i jače,
svu raskoš glasa svoga pušta.
Jer Bosna iz grla samog nikada zapjevala nije,
već se, uzdignute glave,
i iz samih grudi, gromko glasala,
grudi skrojenih od zvijezda plavih i bisera bijelih,
i iz tanane joj duše, bistrije od mjesečine.
Zemljočedna, grudo plemenita,
Ti, o koju se i nebesa ogriješiše, a oprosta nikad ne zatražiše!
Zemljo umalo podzemljena, grudo zamalo odzemljena,
O, domovino tek udomljena,
Zemljočasna, Zemljo bosanska!
.
Ti, što si hranila i prehranjivala,
othranjivala i dohranjivala!
Zemljo, što si onda, sirota i ranjena,
mnogei uboge sahranjivala,
O, Zemljo tvrda, kičmo okoštala!
.
Najovozemaljskija zemljo,
Ti, od koje bliže nemamo,
ina čija se njedra, svojom ili
tuđom voljom, na koncu, privijemo!
O, Zemljo, grobniceoskrnavljena!
.
Zemljo grobarska,
uzduž i poprijeko zaklana,
po sredini, mučki, priklana,
do u tamne dubine proklana,
o, Zemljo nevina, nedoklana!
.
Ti, u čije umorne dubine
užasnuti široke zjenice spuštamo,
lamentirajući i nad tobom i sobom,
u grozomornom, ali intimnom vapaju
za samrtnim sjedinjenjem.
.
O, grumenu golemi crni
šakom i čizmom odmetničkom drobljeni,
grumenu zlatni, užareni, otopljeni!
O, grudo obeščašćena, razrovana,
Matigorda, Majko silovana!
.
Grumenu golemi rasparčani,
kožom odranom optočeni,
krvlju ključalom natopljeni,
mesom rastrganim nahranjeni,
grumenu kostima pritiješnjeni!
.
Kolijevko naša topla, na razmeđi svjetova ponikla,
što ljuljala si istim žarom – i plod i porod, i izrod i okot.
A izrodu premnogom brižniji si roditelj bila.
Jer, što su više ruku na Tebe dizali,
to su pravo na Te veće polagali.
.
Svjetova naših porodiljo nepresušna,
materice uzorana, grobnice preorana,
Zemljo ponosita, za sva vremena pamti i znaj:
koji koplja sa Tobom ukrstiše,
ti zube i vilice, bijedni, polomiše.
***
O, vrijeme, neumorna, nikad dokona prolaznosti,
Dželatu okrutni i spasitelju milostivi,
Krvoločni neprijatelju, a najprisniji prijatelju!
Ko te je, za dlaku, kadar preživjeti,
Taj se, čista obraza i ruku, mogao i preporoditi.
***
Bićem još ranjenim, ali čitavim, slutim,
i dušom nesputanom, cijelom, prozrijevam
pletivo neke nove vedrine, blagorodnosti i topline,
i neki miris ugodan, ljepote dodiri svježine ritam –
još neopredmećeni sklad poteza neke nove igre.
.
Dogodi mi se da sav zatitram,
slušajući strujanje svježeg početka i
prvi, prvcijati zamah blistavog rođenja,
još sanjivog bujanja i nevinog razbuktavanja,
glatkog i velelepnog, tako novog, a posve prisnog proljeća.
***
A predosjećaj oživljava, trijumfuje,
ljusku prošlosti sirove nježno probija
i monotoniju njenu sjetnu prekida
i širi se, sve dalje, glasnije, dublje i više…
Oslušnite pažljivo: to naša Bosna ponovo diše!
.
Iz zemlje, tako, počinju da stidljivo izbijaju,
pomaljaju se, pupe i probijaju
neka nova izobilja,
sijaset mesnatih cvjetova mladosti,
milioni nevinih sunašaca koja,
oslobođenamekanog krila zemlje,
osvijetliti mogu i svemir cijeli.