Redakcija Vi ste Predsjednik najutjecajnije i najrespektabilnije organizacije Bosanaca u Austriji. Recite nam malo o Asocijaciji (GBAA)?
1994. godine – dakle prije četvrt vijeka – pozvali smo akademske građane porijeklom iz Bosne i Hercegovine na osnivanje Bosanskog Akademskog Društva u Austriji koje bi imalo veću specifičnu težinu u Austriji. Na osnivačkoj skupstini 1994. godine izabran je prvi predsjednik Drustva naš književnik i akademik prof. dr. Dževad Karahasan.
U prvom periodu, rad Društva se koncentrisao na širenju istine o Bosni u svijetu i na priznavanju Bosanskog jezika u Austriji. Za priznavanje Bosanskog jezika u Austriji u to doba zasluge pripadaju u prvom redu našim književnicima Aliji Isakoviću i Dževadu Karahasanu. Intenzivnom saradnjom sa Simonom Wiesenthalom (koji je bio počasni član društva) naš glas se čuo i na onim mjestima do kojih ne bismo mogli doći bez njegove podrške. Članovi akademskog društva su bili također (sad već pokojni) Smail Balić, Pavo Urban, Mahmud Pašić.
Neki od prvih nastupa Zijaha Ziketa Sokolovića u Austriji bila su pod okriljem Akademičara, koji je također član kao i Nataša Mirković, Duško Dimitrovski, Mirza Alijagić (Mirzino Jato) i mnogi drugi vrsni profesionaci.
Zbilja impresivno. Čuli smo da planirate vrlo zanimljiv program ove godine?
Ove godine održavamo simpozij o Bosni kroz epohe, o Bosni u kojoj su ban Kulin i najveći bosanski sin kralj Tvrtko ostavili neizbrisive pozitivne tragove o kojima mlada generacija zna jako malo. Nama trebaju pozitivni impulse: Politika optimizma i kohezije. U protivnom, Bosni slijedi totalan demografski, ne samo generacijski i privredni kolaps.
Da se vratimo na Austriju. Kako stoje stvari za naše građane u toj zemlji?
Od 7 najvećih bosanskih gradova, 3 su u Austriji – Beć, Graz i Linz. Više ima bosanskih Srba u Beču nego u Sarajevu i Mostaru kombinirano, više bosanskih Hrvata nego u Sarajevu i Banjaluci zajedno, više Bošnjaka nego u Tešnju i Gračanici zajedno.
Napose, na učilištima Beča i Austrije mladi Bosanci su druga najbrojnija strana skupina, odmah iza Nijemaca. To znači da nije samo sadašnjost obilježena Bosancima (ili ratna te poratna prošlost) već i budućnost.
A-propos budućnosti: Da li je Austrija najveći strani ulagač u Bosni?
Ta konstatacija nije netačna, ali zahtjeva važnu napomenu. Najveći ulagač u Meksiko je USA, ali ako izbliza pogledate to će biti Meksikanci koji žive u Americi. Isto je i sa prekomorskim investicijama u Kinu – to su mahom prekomorski kinezi. Sva prava – prozivodna (jer Austrija, na žalost, ima mnogo neprozivodnih ulaganja u Bosni i Hercegovini) gotovo su isljučivo vezana za povratnike u Bosnu i Hercegovinu ili obitelji ljudi dijaspore. Ulažete ondje gdje znate prilike, običaje i jezik, gdje se možete osloniti na mrežu rodbine i prijatelja.
Smatra se, da ako su igdje unutar EU Bosanci blizu dobivanja statusa manjine, to bi mogla biti Austrija. Je li tako?
Posve ste u pravu.
Trajno rješenje našeg statusa jeste priznanje nas kao nacionalne manjine u Austriji. Time bismo bili ustavom zaštićeni, a sa jednom reprezentativnom snagom lakše ćemo se boriti za pravo na očuvanje jezika i kulture. Da ne kažem, lakše pomoći i našoj domovini.
Zadnji put je u Austriji priznata nacionalna manjina 1993. godine – Romi i Sinti, čime se broj priznatih nacionalnih manjina povećao na šest. (Slovenci i gradišćanski Hrvati su priznati u Austriji 1955. godine, Česi 1976, Slovaci i Mađari 1992, te rješen status Italijana kroz Hašku presudu vezano za status Južnog Tirola). Ostali smo samo još mi iz sklopa Austro-Ugarske monarhije koji nismo priznati kao nacionalna manjina.
Austrija je – posve nazvano – došla u Bosnu 1878?
Tako je. Slovom Berlinskog Kongresa, i mimo volje naroda Bosne, došla je Austrija jos prije 140 godina. Aneksija Bosne 1908. – posve nepromišljena i despotska – dovela je tadašnju Europu na rub rata. Nakon Drugog svjetskog rata, naši su radnici odbacili zbilja gorka povjesna pamćenja i otišli nanovo izgrađivati Austriju čija je radna snaga bila desetkovana u dva promašena i izgubljena agresivna rata. Sve ovo čimu se divite po Beču jeste i plod djela ruku naših ljudi u nekoliko generacija počev od kraja 1950-tih.
Stoga mi odbijamo da se Bosancima nudi integracija, kao što se to nudi drugim izbjeglicama i useljenicima iz Afrike i Azije koji su u ovu zemlju došli jučer. Ne možete integrisati nekoga koga ste okupirali prije 140 godina! I neko ko vas izgrađuje decenijama, lojalno i pošteno. Njemu treba priznati kolektivno pravo manjine – baš onako kako Austrija traži to za sebe u susjednim zemljama – npr. Sloveniji, Mađarskoj, itd.
Austija ima dobar skor poštivanja pojedinačnih ljudskih prava. Voljeli bismo da vidimo takav isti standard i u poštivanju kolektivnih prava. Bosanci su im prava prilika za to.
Šta nam osim istorije ide u prilog?
Postoje dobri preduslovi za pozitivan ishod ovog projekta. Prema austrijskoj statistici:
• Građani bosanskog porijekla imaju najbolji koeficijent u odnosu zaposleni/nezaposleni od svih drugih nacija pridošlih izvan evropske unije;
- Građani bosanskog porijekla su jako dobro integrisani; mala je razlika u odnosu na domicilno stanovništvo – skok obrazovanosti od generacije na generaciju kud i kamo je veći od domicilnog austrijskog stanovništva;
- Broj zaposlenih žena u odnosu na ukupan broj migranata je daleko veći u odnosu na sve ostale migrantske skupine;
- Građani bosanskog porijekla su prema stepenu obrazovanosti u Austriji iznad svih nacija pridošlih izvan evropske unije (a čak ispred mnogih i unutar EU);
- Stope krivične statistike po svim oblicima kriminala (od sitnog do krvnih delikta) puno je povoljnija kod ljudi bosanskog porijekla nego kod domiclinog austrijskog stanovništva
- Broj građana bosanskog porijekla već je prešao brojku od dvjesto hiljada; u gradu Beču oni su gotovo 5% populacije, a u Austriji blizu 2%
- Bosanci su poslije Nijemaca najveća strana skupina studenata na sveučilištima Austrije.
Dakle, Bosanci su za primjer?
Naravno da jesmo. Svima osim sebi.
Naročito je upalo u oči austrijskom društvu da je broj naših žena u radnom odnosu u toliko velikom broju u poređenju sa ostalim migrantskim skupinama. Međutim, mi kao «neto platiše» poreskog sistema, ne participiramo u podjeli tog kolača, jer nemamo instituciju koja bi se za to borila. I ne samo zbog toga, ovaj projekat priznanja nacionalne manjine je najznačajniji naš projekat na kojem radi Bosansko Akademsko Društvo u Austriji. Priznanjem nacionalne manjine riješit ćemo i dilemu o našem predstavljanju i zaštiti naših prava na austrijskoj političkoj sceni, što sve do sada nije slučaj.
Da li ste razgovarali o tome sa političkim subjektima u Austriji?
Ovi, prošli izbori, bili su prijevremeni, pa nismo imali mnogo vremena za pripremu. Sačinili smo delegaciju, te smo u predizbornoj kampanji razgovarali sa svim parlamentarnim strankama Austrije. Zahtjev je bio jasan; da nam se dadne poslanička kvota u zamjenu za glasove naše zajednice. Kvota bi bila izvjestan broj kandidata za parlament koje bi mi iz zajednice SAMI i posve nezavisno birali – te bi tako oni odgovarali nama kao jedinoj konstituenti.
Na žalost, u ovom krugu nismo uspjeli, pa smo s toga preporučili biračima da glasaju bez preferencije, po mogućstvu nevažeći listić – jer je i to jasna politička poruka. Poštujem demokratski proces, ali mi se ne sviđa izbor!
Ipak, nedavno su u Parlament Austrije po prvi put ušla dva Bosanca.
Da vas ispravim; nisu Bosanci nego austrijski državljani bosanskog porijekla – koji su kao mali došli u ovu zemlju. (Jednom od njih ipak za malo nije uspjelo.) Drugo, i još važnije; Bosna je prije više od stotinu godina imala svoju sopstvenu delegaciju u austrijskom parlamentu, gdje se mogla obraćati čak i na bosanskom jeziku. Bosanci su tada sami slobodno odlučivali o sastavu delegacije.
To je ono sto mi želimo i danas. Ništa više od onoga što sve europske, te povelje UN-a predviđaju kao kolektivno pravo manjina.
Naši su mediji – u želji da saopšte kakvih dobrih vjesti građanstvu – dali prostor ovim mladim ljudima, i time su – posve neželjeno, ali jasno nanijeli štetu Bosni, a i našoj dijaspori. Ovo dvoje su bili na listi političkih partija Austrije, i Bosna se nije smjela mješati u unutarnje stvari te zemlje. Dakle, molimo vas ubuduće bez korišćenja bosanskih medija u predizborne svrhe ove ili one političke stranke strane zemlje. Da budu stvari još delikatnije, oba kandidata su iz stranaka koje su se direktno sučelile sa danas vladajućom koalicijom u Austriji.
Od medija očekujemo više sluha i sofistikacije. A mi svima stojima na raspolaganju da pomognemo i uputimo ka pravim sugovornicima i temama koje pomažu, a ne odmažu Bosni i njenim ljudima u dijaspori. Mi ovdje najbolje znamo ko je ko među nama. A to se posebice odnosi na tzv. eksperte za Balkan koji se odavde često javljaju u bosansko-hercegovačkim medijima, a ne učestvuju u radu zajednice, čak se nje gnušaju ili stide.
Dijaspora unese 4,4 milijarde eura godišnje u Bosnu. A ne odlučuje mnogo o tome. Red je da se i nama pomogne kako bi mi – zauzvrat – pomogli svojoj matici još i više.
Dobro. Zasto je bitno biti zasatupljen u Parlamentu?
Pa to je sama bit demokracije. Nema oporezivanja bez predstavljanja. Dajete toliko u porez, bogatite naciju, a ne dobivate ništa diretno iz toga. Pa takozvana Bostonska Cajkanka, koja je bila uvod u samostalnost Sjedinjenih Država, organizirana je zbog toga – no taxation without (direct) representation.
Visoki Predstavnik OHR-a kao austrijska manjina znat će dobro o čemu govorimo. G.din Inzko je koruški Slovenac – manjinac, baš kao i raniji njegov sunarodnjak Petrich.
Mislite da ova dva kandidovana parlamentarca ne zastupaju interese Bosne?
Pa to je isto kao da me pitate da li nogometaš Švedske reprezentacije Ibrahimović prima ili zabija golove za Švedsku. Nema veze njegovo porijeklo, on nosi dres i pjeva himnu Švedske. Kod nijih je na plati i njima je potpisao lojalnost.
Možda to može neko drugi uraditi za Bosance?
To je kao kad bi ste bili gladni, pa nekog drugog poslali za vas novac da jede, a onda molili – svaki dan iznova – da vam to ukratko prepriča, da vam kaže kako je to jesti. Da ponovim: bit demokracije je biti direktno predstavljen.
Dijaspora – da budemo otvoreni – sve vise gubi interes prema domovini, jer smatra da je odnos asimetrican. Dijaspora daje, a nista ne dobiva za uzvrat. Dijaspora placa porez (direknto i indirektno) i u zemlji prijema i u Bosni, a o procesima nigdje ne odlucuje niti dobiva potporu. Npr. Sve ove cindbenike iz EU koji sjede u Sarajevu ne placa neka imaginarna Europa nego opet Dijaspora – sa svojim radom i porezom koji placa u zemljama prijema.
Takav odnos je neodrziv, i dugorocno veoma stetan za Bosnu.
Šta očekujte od izbora u Bosni?
Razgovarali smo sa nekoliko stranaka, te kandidata za predsjedništvo. Očekujemo jasnu i nedvojbenu podršku domaće politike na putu priznanja manjinskog statusa u Austriji. Time Bosna i nj politika pomažu i sebi. Da ne govorimo da dobivaju glasove, ne samo iz dijaspore. Naime, teško da ima obitelji u Bosni koja nema bar nekoga u Austriji – važno je kuda će njihovi glasovi otići na predstojećim izborima u Bosni i Hercegovini.
A jasno je, ovogodisnje izbore dobiva onaj koji uspije animirati uspavane birače koji godinama ne izlaze na izborna mijesta. Izborna apatija je velika; na jednog koji izlazi dolazi jedan koji ne izlazi godinama. Oni koji redovno izlaze, već su profilisani. Sigurno je jedno: Dijaspora će biti game changer ove godine.
