Slobodan Zoran Obradović: ”U posjedu samoće” Smiljane Knežević

U Polimskom muzeju u Beranama 3. oktobra 2015. godine održano je književno veče Smiljane Knežević, nastavnice iz Berana. Književnik, književni kritičar i izdavač Slobodan Zoran Obradović iz Bijelog Polja na promociji je govorio o njenim knjigama: “U posjedu samoće” u izdanju “Stihom govorim” i o prvoj knjizi “Izuh cipele i krenuh” 

Dame i gospodo, prijatelji Smiljane Knežević i poštovaoci pisane riječi,

Želim da vas sve najsrdačnije pozdravim i da Smiljani poželim još stvaralačkih pregnuća.

Večeras ćemo govoriti o njene dvije knjige s tim što ću se malo duže zadržati na knjizi koja je ovih dana ugledala svjetlo dana „U posjedu samoće“.

Počeću, naravno, hronološki od njenog književnog prvijenca „Izuh cipele i krenuh“.

Neobičan malo naslov, suprotan, rekao bih, ustaljenoj praksi da se prije koraka obuju cipele, a ne – izuju… samim tim i provokativan ali nakon čitanja knjige apsolutno sam u ubjeđenju da bolji naslov ne bi bilo moguće dati. Metafora i simbolika koji sažimaju čitavu njenu knjigu upućujući na najveće ljudsko pravo – slobodu. Veliki pojam Sloboda u sebi sadrži mnogo malih, svakodnevnih odrednica slobode – da se voli, živi, bira između sreće i nesreće, da se bira svoj put, trasira svoja životna staza.

I, rekao bih, da je ova prva knjiga upravo o tome. O slobodi kao spoznatoj nužnosti. Kad kažem nužnost, mislim na norme – od onih proklamovanih zakonima do onih jačih koje stvaramo kao pojedinci ali i kao kolektivitet. Normi koje se temelje u prihvaćenim standardima, tradiciji, običajima i mnogo čemu još. Davno je jedan moj profesor kazao da je tradicija dobra do onog momenta kad postane graničnik emancipaciji. Kako sam sazrijevao shvatio sam i osjetio koliko to jeste tačno. Tradicija se u jednom trenutku pojavi kao prošlost koja dominira nad sadašnjošću, i, ako ljudi na shvate da svaka sadašnjost gradi svoju tradiciju nego žele da nastave apsolutno u skladu sa prošlošću bivaju zatočenici svojih predrasuda, vjerovanja, zabluda. Posebno je to bilo prisutno u emancipaciji jugoslovenskog prostora, a naglašeno našeg, patrijahalnog u Crnoj Gori, gdje su žene bili, usudiću se da kažem,“taoci“ muškaraca – njihovih supruga, braće, sinova i roditelja. Pojam morala je do jedne mjere izvitoperen iz razloga što se on temeljio i počivao na muškarcu, bio mu podređen. Žena je ta koja je mogla ukaljati obraz i čast, a muškarcu se sve praštalo, ili bi porodica bila u ulozi čuvara prljavih tajni svojih muških pripadnika. Tako se dešavalo da su naizgled dobri, fini ljudi, obrazovani, naočiti, bili nasilnici u porodicama, devijantnih ponašanja o kojima se moralo ćutati.

Moral je dakle dobijao svoju karikaturu kroz lažni moral koji je lomio i činio ljude tragičnim likovima u umivenim porodičnim sagama.

Smiljana je kroz dinamičnu priču koja mami, koja vas tjera da čitate iščekujući razrešenja, ispripovijedala jednu o takvih priča. Jednu od  priča u kojoj su žene morale da sopstvenom snagom, razapete na stubu osude sredine, nevine žrtve kolektivnog licemjerstva, da osvajaju sopstvenu slobodu. Odupirući se i progovarajući oslobađaju društvo od reslova laži, pomjerajući naše norme nekom savremenom i humanijem trenutku.

„Izuh cipele i krenuh“, je roman koji uči i opominje i vrijedi ga pročitati… jer ima mnogo u njemu riječi o predsrasudama, o zabludama, ovog puta ženskim – ali zablude su zablude. Nije zalud narod rekao „Nije zlato sve što sija“. Kad uđete u svijet ovog romana, naći ćete još jednu potvrdu ove poslovice kroz glavni lik koji je Smiljana opisala. Obrazovanje ne čini čovjeka čovjekom, ono mu samo pomaže da bolje živi, a mjera njegove sreće ili nesreće je u onome što on jeste kao čovjek. Materijalno blagostanje u kome neko živi nije takođe uslov za sreću, ukoliko njegovo duhovno biće i duševno stanje nijesu u ravnoteži. Kompleksna priča ovog književnog ostvarenja preporučuje da se ono pročita. Autorka je u svom književnom prvijencu u fokus stavila ženu. Ženu kao zatočenicu koji vapi za slobodom, i mi čitaoci takođe želimo da ona dosegne svoju slobodu jer to je pravo koje pripada svima nama. Pravo na ljubav i sreću.

Žena je, ali na drugi način je centar priče i u drugoj knjizi – „U psojedu samoće“

Susretanje sa gubitkom… nemoć, depresija… priznanje…

Od dječijeg žagora, igre, pjesme do zatočeništva samoće… žena i taj veliki gubitak  bračnog partnera sa kojim se podijelio čitav jedan ljudski vijek ispunjen ljubavlju i porodičnom srećom. Kad od sreće i ljubavi ostanu samo uspomene nekako je prirodno da se zaroni u njih i da ćutnja postane najbolji prijatelj. Kad riječi zamijeni ćutnja, onda ćutnju nadvladaju misli a iz misli se prirodno rađaju riječi ali ispisane na papiru i ožive sjećanja i sve opet bude tu i dječiji žagor, igre, odrastanje i majka koja bdije nad srećom svojih najdražih i supruga koja poštuje i voli. Ova knjiga je o začaranom krugu – životnom krugu jedne žene i pred vašim očima otkriva onaj čemer bez koga je nemoguće ispiti čašu meda („čašu meda još niko ne popi što je čašom žuči na zagrči“ – Njegoš), a koje su mnoge naše bake i majke gutale i gutaju u svojoj tišini. Neko je progovorio u ime svih njih i to je dobro – za nauk ili podsjećanje.

Ova knjiga mi izgleda i kao svjedočanstvo koje olakšava drugima poput grupne terapije razbija stid od straha, i tako daje šansu za sučeljavanje sa njim. Bezciljnost i bezvoljnost daju i muvi značajno mjesto u dešavanju  u tumačenju onog sopstvenog privida da je i muva vrednija od sopstva, značajnija za univerzum od čovjeka koji je duhovno poljuljan.

Inteligentni ljudi se podložniji depresiji, jer ta osobina uma da se potpuno analizira sve oko sebe postaje mračna strana i moćno oruđe u svojim hiperbolama uzrokovanim strahovima.

Tužna je paralela u toj vjekovnoj zapitanosti  o šansama: zašto je muva imala šansu u borbi za život a čovjek koji je tragično izgubio život – nije. Filosofsko pitanje izazvano bolom, a ipak realno i možda za nas – ljude frustruirajuće… Ničim ne možemo da opravdamo ili objasnimo utemeljenim u logici osim da posegnemo za imaginarnim konstrukcijama koje nam se čine stvarne poput riječi: Sudbina… Riječ koja objašnjava sve, a ne sadrži ništa.

Smiljana je u svojoj priči pokazala koliko znaka i simbola za pažljivog posmatrača može imati i naizgled trivijalnim stvarima (u knjizi vjetar nosi kese, a junakinja gledujući to razmišlja: „Posmatrajući koliko visoko se izdizalo nešto što je dotaklo dno i bilo odbaĉeno od ljudi, razmišljala sam o tome kako ĉovjek tako lako odbaci ono što je iskoristio i što mu više ne treba, a to nešto se u datim trenucima uzdigne iznad njega i dosegne visine koje taj isti ĉovjek može samo da sanja.”).

Čitajući knjigu naišao sam na nešto što me je prvo malo začudilo a onda postalo potpuno logično kroz prizmu one koja pripovijeda, glavne junakinje Smiljanine knjige:

Savezništvo sa muvom!!! Samoća, bjekstvo od drugih ali i od sebe. Bjekstvo od odgovornosti, obaveza u samosažalijevanje i u izloaciju.

Dobra analiza duševnog stanja koje je uzrokovano apatijom i depresijom. Od straha do beznađa i bezvolje. Ona tanka linija koja kada se pređe postaje velika kao planina. Gubitak vjere koji čovjeku oduzima dostojanstvo „pretvarajući ga u gmaza“, kako kaže autorka. Samoća koja čovjeka čini samom sebi bezvrednim jer nema interakcije sa drugim ljudima kroz koju on osjeća svrhu svoga postojanja, sopstvenu bitnost. Odlična elaboracija, rekao bih gotovo kliničkih stanja, koja pretvaraju bol iz otrovi za dušu u otrov koja poput zmijeke razara i tijela.

Ali što je najbolja strana ove priče je što se završava svjetlom. Završava se optimizmom i probuđenim nadama. Ljubav kao alhemija koja je put ka svjetlosti, bez patetike jedino sredstvo koje čisti dušu… dovodi do ozdravljenja i katarze. Ljubav prema potomstvu daje svrhu, a svrha vraća dostojanstvo.

Začaran krug Smiljanine junakinje ima izlaz i samoća koja ju je depersonalizovala i prijetila da je potpuno razori nestaje, a njen svijet počinju da određuju misli, kako kaže autorka:

U potrazi za svjetlom, svaki napor je uzaludan ukoliko ne znamo gdje je tražiti (Uzalud sve lampe i šterike, mrak je bio u meni.)

„Kad već nema nikog ugostiću sunce.“

Samoću ili izolaciju možemo posmatrati sa mnogo aspekata. Samoća kao samoizolacija. Samoća kao rezultat otuđenja čovjeka od čovjeka. U svakom slučaju ona je destruktivna. Ona je pogubna po čovjeka koji je prije svega i iznad svega društveno biće.

Zato mi ova knjiga ima posebno značenje u ovo vrijeme balkanske tranzicije, koja je realno uz sve ono što predstavlja i tranzicija sa jednog humanog društva u kom smo živjeli, gdje je čovjek bio u fokusu svega i mjerilo svega u jedno društvo dehumanizovanog odnosa ka realnom. U jedno društvo gdje se gubi osjećaj za drugog čovjeka i čovjek postaje ponovo čovjeku vuk. Mi stariji koji smo učili filosofe socijalne pravde koji su svoj pogleda na svijet gradili na kritičkim pogledima na kapitalizam često smo nailazili na pojam alijenacije ili pojam otuđenja – otuđenja čovjeka od čovjeka a samim tim i od samoga sebe. To provijava i kroz ovaj roman tako opminjujuće, podsjećajući nas da svi možemo biti taoci samoće i da svaka naša pažnja, čak i najmanja ili riječ mogu biti nečija slamka spasa. Posebno za najbliže za koje se treba i mora boriti.

Knjigu nijesam analizirao sa aspekta forme, ne želeći da sa teoretičarima zapadam u tumačenje roman ili novela, bliži sam stanovištu da je riječ o noveli, mada znam da engleska škola sve naziva novelom, za njih da u kategorizaciji i ne postoji roman tako da je to najmanje bitno novela ili roman.

Ono što želim da naglasim posebno za drugu knjigu jeste da je jezik u njoj autohton, onakav kakav je u dolini Lima u srcu Vasojevića. Mnoge kolokvijalizme smo izdvojili italikom želeći tako da ih izdvojimo za čitaoce koji će čitajući ovu Smiljaninu priču imati priliku da upoznaju i taj bogati dio naše baštine i da potpuno dožive priču autentično i da neki arhaizmi budu i na ovaj način sačuvani od zaborava.

Zahvaljujem vam se na pažnji, a Smiljani želim sreću u daljem životu i radu.

Živjeli!

Slobodan Zoran Obradović