Suada Džogović: Odbrana Meše

Suada Džogović: Odbrana Meše

 

Abstrakt

 

U ovom eseju se raspravlja o problemu nacionalne i duhovne pripadnosti velikog pisca, njegovog djela i njegovog jezika, te o falsifikatima političkih struktura piščevog vremena i onih danas okupljenih oko nekih institucija sa projektima asimilacije ili uništenja Bošnjaka i njihove tradicije i kulture.

 

Abstract
This essay deals with the  problem of ethnic and spiritual background of the great author, his work  and his  language,  forgeries of  political  structures  during his  period  and  those  which  are  today  gathered  around  some  institutions  with projects  for assimilation  or destruction of Bosniaks and  their traditions  and culture.

 

              Ključne riječi:

              Meša Selimović, pisac svjetskog renomea, ”Derviš i smrt”, etnički i etički Bošnjak, politički falsifikati, vrh bosanskog jezika, ”partijski stavovi”, globalizam.

              Introdukcija               

 

 Tema ovog eseja je veliki bošnjački pjesnik, romanopisac, bard svjetskog  književnog vrha, etnički i etički Bošnjak, čovjek internacionalne kulture i filozofskih shvatanja svijeta i razlika u jezicima, rasama, konfesijama, onako kako se i deklarisao cijelom filozofsko-romanesknom materijom u onoj velikoj bibliji zvanoj ”Derviš i smrt” i onako kako se učio na ajetima Kur’ana.

Ovo je razlog da ovaj esej oslovimo Odbranom Meše, mada se on branio, i odbranio, sâm svojom kulturom i svojom knjigom.

Treba razumjeti, da je Meša svojom egzistencijom pripadao jednom ”novom” vremenu u svijetu XX vijeka, onom poletnom internacionalizmu, isto onako kao Rifat Burdžović, Alija Alijagić, Ganimeta Terbeši i mnogi njima slični. Pa zar ih treba za to osuđivati? Što su pripadali onoj ideji koja je danas osmišljena u tzv. globalizmu, dakle samo transformisana. Pa i danas vele da nije važno ko je kakve etničke ili vjerske pripadnosti. Govori se o čovječnosti, o čovjeku kao Božjem biću i o njegovoj slobodi, o univerzalnom…

One internacionalne ideje danas su transformisane u ove nove –  globalističke.

To što Meši upisuju da se deklarisao kao Srbin samo je jedna obična zlonamjerna insinuacija, podvala, otimačina, kakvih je bilo i u drugim oblastima kulture, naprimjer historije, narodnog stvaralaštva, folklora i sl. Meša, i cijela njegova porodica, pripadali su onom društvu koje se opredijelilo za besklasne, humanističke, internacionalne principe, pa je bilo svejedno čijeg si porijekla i sa koje geografske destinacije. To što je bio ”partijski stav” da se jedan dio današnjih Bošnjaka ima smatrati srpskim, hrvatskim, crnogorskim, makedonskim, turskim nacionalnim supstratom – to nije bila Mešina ideološka pogreška, već je bila partijska nedosljednost, pa čak i nedosljednost one Internacionale koja je zauzimala pogrešne stavove u definiranju međuljudskih odnosa i imenovanju naroda u kontekstu stare i nove historije i filozofije. Ako su mogli griješiti Marks, Engels, Lenjin, mogao je na te greške, u ideološkoj izgradnji, griješiti i revolucinar Meša.

Pa, svi su se, u ono vrijeme, tako deklarisali – takav je bio ”stav odozgo”, i kvit!  I nama su nekada upisivali nacionalnu crnogorsku pripadnost, i tako sve do l993. godine  –  do onog buđenja Bošnjaka. Takav je bio ”stav Partije” još od onog Vukovarskog kongresa 1919. godine. Možda su za to krivi još oni raniji bošnjački kadrovi, ali mislimo da su takvi stavovi naslijeđeni iz predvukovarskog buržoaskog, nacionalističkog, šovinističkog, euforičnog solunaštva i one inkriminisane Krfske deklaracije koju su osmislili Protić i Karađorđevići, i koje se nisu mogli osloboditi ni tzv. ”veliki revolucionari” iz drugih nacionalnih korpusa. Nacionalno pitanje je ostajalo neriješeno, možda namjerno. Jer, kao nije bilo važno, a važno je bilo biti internacionalista, ne biti uskogrud, ostati na ”liniji Partije”, ne biti sektaš, oportunista, nacionalista, ali ne dirati u tzv. ”velike nacije”. Tako su rekli drugovi Taj  i Taj… Rusi su ostajali Rusi, ali su Tadžici raseljavani po Sibiru, Čerkezi takođe, i Čečeni naravno. Bošnjacima je dozvoljeno da se preliju u Turke, da ”steknu” pravo da se odsele u Tursku. Latentna primjena onog Džentlmenskog ugovora iz 1938. godine, kojem su kumovali Ivo Andrić i Vasa Čubrilović kao tvorci onog Kulturnog društva o iseljavanju muslimana i Albanaca iz one trojedine Kraljevine SHS.

Dakle, ”stavovi” su bili čvrsti. Bio si ”na repu masa”, ako si mislio drugačije od nekog ”sekretara” koji je već jednom nogom zakoračio u ”novi poredak”. Agitovao je da radimo ”svi za jednoga, jedan za sve”. I mi smo pjevali, išli da probijamo Vranduk, a on ostajao da ”vodi partijsku liniju”.

Nije Meša bio od takvih, ni onaj njegov brat. Ujeli su ga za srce, možda čak i neki kadrovi iz Tuzle, neki koji su se takođe deklarisali više nego Meša.

Meša je bio revolucionar bez poroka. Pisao je podjednako o svima, internacionalistički, pavelovski (v. M. Gorki, Mati), korčaginski…

I ja sam napamet znala Bjelinskog, Gorkog, Pola Lafarga, ”pitanja marksizma i lenjinizma”. Bio nam je mrzak Mereškovski, Dučić, Niče…

Pa onda, Meša je bio visoko etička instanca. Volio je kao svaki dobar čovjek. Hrabra Darka je njegova Božja sudbina po srcu. I djeca Maša i Jasenka  –  lijepa nova imena. Svi su tada imali po jednu Natašu Rostov, ili Zinaidu Bagačovu, Zoju Kosmodemjansku. Poslije su dolazile Elizabete, Ćincije, Marije… I sve je to normalno.  Ali nije normalno insinuirati Meši ono što nije njegova volja niti ideja. Bio je to ”stav” i za Mešu i za sve druge. Jednostavno, greška Internacionale.

Apsurd je zamjerati Meši što se u svojim literarnim ”Sjećanjima” izjasnio kao neko drugi a ne Bošnjak. Tako je bilo i sa drugim piscima, i političarima. Tako se deklarisao i veliki pjesnik Skender Kulenović, braća Dizdar (jedan hrvatske nacionalnosti, drugi srpske) i sl. Apsurd je zamjeriti Skenderu, jer se on lijepo izjasnio u onoj pjesmi posvećenoj majci – ko je i šta je. Tako i Mak Dizdar u onim lijepim poemama i govoru sa stećaka. Tako i Meša – svojim knjigama i njihovim Kur’anskim filozofemama.

Evo šta piše u ”Sjećanjima”: ”Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literatruri, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hecegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jedino poštujem svoje porijeklo i svoje opredjeljenje”.[1]

Zajednička književnost tada bila je jugoslovenska, s naglašenom idejom jugoslovenstva.

A zatim je zapisao: ”Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja…”[2]

Da li zbog ”… ukratko, svega onoga što je osjećao … kada je zaznao da je njegovog brata ubilo ono u šta je vjerovao…?!”[3]

Meša je ”Svoju priču ‘o odnosu i sukobu između ideologije i ozlojeđenog pojedinca’, prenio na derviša  Nurudina, intelektualca, koji je… našao utočište u vjeri”.[4]

Indikativna je jedna izjava akademika prof. dr. Muhameda Filipovića 2005. godine Radiu Slobodna Evropa: ”Treba znati da su se naši brojni pisci izjašnjavali kao Hrvati: Safvet-beg Bašagić, Musa Ćazim Ćatić, Alija Nametak, Muratbegović, Mak Dizdar; kao što su se drugi, od Avde Karabegovića do Meše Selimovića izjašnjavali kao Srbi, a npr. Ćamil Sijarić kao Crnogorac. Druga je stvar zbog čega su to oni činili. Svako zna da je Meša postao Srbin zbog terora nad njim kojeg je vršio Cvijetin Mijatović uz pomoć nekih muslimanskih pseudo-intelektualaca, a da je Mak postao Hrvat, kako je meni lično obrazložio, jer je tako imao bolju prođu i mogao je štampati svoje knjige…, a to mu je bilo važno u sirotinjskom životu kojeg je veći dio svog života vodio. (…) Tako je npr. i Alija Izetbegović bio dugo godina Srbin, (…) prema popisima stanovništva. To, međutim,  ne mijenja istinu i identitet tih pisaca. Svako, ko zaviri u njihova djela  može se jednostavno uvjeriti da je sadržaj, jezik, faktura i sve o čemu oni pišu i kako misle, vezano sa Bosnom, vezano za bosanski način života i našu tradiciju i kulturu”.[5]                                                                                                             

       Falsifikati i preinačavanja bošnjačke historije i bošnjačke tradicije bili su i ranije praksa mnogih ”učevnjaka” iz bližeg, i daljeg, okruženja. Kako je kome trebalo. Tako su prisvajane one naše lijepe narodne pjesme i priče, a ono što nije moglo – jednostavno je brisano iz knjiga i bošnjačke svijesti. Išlo se i tako uporno da se, naprimjer, pjeva i danas kako ”Lepa Kata ićindiju klanja”. Pa neka klanja. Lijepo je to od nje.

 

Šta je to pjesnik Meša napisao?

 

Pomenimo samo dio njegove poetike: Pjesme o oluji (1946), Uvrijeđeni čovjek (1950), Prva četa (pripovijetke, 1950), Tišine  (roman, 1961), Tuđa zemlja (pripovijetke, 1962), Magla i mjesečina (pripovijetke, 1965) Derviš i smrt  (roman, 1966; radni naslov: Četiri zlatne ptice), Eseji i ogledi (1966), Za i protiv Vuka – eseji (1967), Tvrđava (roman, 1970), Ostrvo (roman, 1974) Sjećanja (autobiografska proza, 1976).

 

Književne nagrade:

 

NIN-ova  nagrada 1966.

Nagrada ”Ivan Goran Kovačić”  1967.

Njegoševa nagrada 1969.

Nagrada AVNOJ-a 1970.

 

Mehmed Meša Selimović bio je član SANU, Odeljenje jezika i književnosti.

 

Zašto je Marko Ristić, taj gospodin u ”jugoslovenskoj književnosti” iskonstruisao ”jedan neočekivani napad” na hipokoristik Meša? (”Meša alijas Mehmed”). Veliki pjesnik Meša objasnio je to ovako: ”Meša je muslimanski hipokoristik od Mehmed…”[6] Dakle, Meša se osjećao muslimanom, Bosancem, što je alternant za etnikon Bošnjak.

”Usledili su novi politički napadi (…), što je veliki pisac ovako prokomentarisao: ‘Politika je molitva… Važi za svaku priliku… A molitve vrede koliko vrede’…”[7]

Meša je zabilježio i ovo, u ”Sjećanjima”:  ”Pominjem sa radošću svoje sestre i braću”.[8] Te i ovo: ”… u Bosni ima ljudi koji su kivni na… moju nezavisnost i na moj uspjeh, pa bi se mogli sitno osvećivati mojoj porodici; ne kažem ovo napamet”.[9] Pjesnik je, najvjerovatnije, aludirao na neke ”kadrove” i doušnike. Udaljio se iz Bosne samo fizički. Zapisao je: ”Bosna je moja velika ljubav”.[10]

”Je li grijeh pitati za brata?”[11]  –  zapisao je Meša. Tu tragiku odnio je u svoju vječnost.

Za Mešino etničko i etičko sopstvo indikativan je početak romana ”Derviš i smrt.” Navodimo Kur’ansko Bismile, kojim se počinje svaki dobar rad: ”Bismilahir-rahmanir-rahim! (…) Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega  –  da je svaki čovjek uvijek na gubitku”.[12]

A zatim navodimo i neke indikativne dijelove teksta s početka romana: ”Počinjem svoju priču … da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom… Svjestan sam da pišem zapleteno, ruka mi drhti zbog otplitanja što mi predstoji, zbog suđenja koje otpočinjem, a sve sam ja na tom suđenju, i sudija i  svjedok i tuženi. Sve će biti pošteno koliko mogu, koliko iko može, jer počinjem da sumnjam da su iskrenost  i poštenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to može biti uvjeren?), a poštenja ima mnogo, i ne slažu se među sobom.

Ime mi je Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuđeno, s ponosom, a sad mislim o njemu… svijetlost vjere to je oholost  koju nisam ni osjećao a sad je se pomalo i stidim. Kakvo sam ja svijetlo? Čime sam prosvijetljen? Znanjem? višom poukom? čistim srcem? pravim putom?  nesumnjanjem? Sve je došlo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni šejh ni Nurudin…”[13]

Roman se završava kontemplacijom iz uvodnog dijela: ”Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega  –  da je svaki čovjek na gubitku”.[14] 

Ovaj uvodni diskurs romana ”Derviš i smrt”  najbolji je argument kojim se Meša brani od svih vrsta falsifikata njegovih djela i zloubotrebe njegove ličnosti.

Vrlo je indikativan intervju koji je Meša dao ”Preporodu”,  objavljen u broju 38, 01. 04. 1972. god.

Ovdje donosimo samo dijelove Mešinog razgovora:

(…) ”Sloboda je stanje u kojem čovjek sve čini bez prinude…

(…) da sačuvamo merhamet, humanost koja je postojala i u najtežim vremenima. Ta osobina našeg svijeta izgleda mi i najljepša i najvrijednija.

Do sada su stari muslimanski književnici (…) koji su pisali istočnim jezicima, prim. Preporoda) malo istraženi, i ostalo nam je samo ono što su napisali Safvet-beg Bašagić,  M. Handžić i još neki… Ispitivanja rahmetli Hazima Šabanovića (…) pokazala su da tih pisaca ima daleko više nego što se pretpostavljalo, čak 800-900, prema 300, kako se mislilo ranije.

(…) nadamo se da će naši orijentalisti prirediti nekoliko vrijednih knjiga u ediciji ‘Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine’…

(…) Činilo mi se da mi je lakše da pišem o istoriji…

Svijet se više izmijenio u spoljašnjem gledanju nego u duši ljudi (odgovor na pitanje šta biste rekli o našem vremenu…

Nisam posebno izučavao islamsku filozofiju, osim koliko je neophodno da se čovjek informiše. Ali ako u mom djelu ima filozofije, ona je sva iz ovog tla, iz mog muslimanskog korijena, iz naše tradicije, iz našeg duha.  Drago mi je, veoma drago, što ta misao, koja je nastala na ovom tlu, u okviru jednog naroda, toliko opšteljudska, da je lako i rado prihvataju ljudi širom svijeta.

Moje ličnosti nisu impregnirane filozofijom Istoka, bar ne čistom. Za nas u Bosni, pa i za junake mojih romana, karakteristična je misaona tangenta, nastala sudarom Istoka, većim dijelom, i Zapada. Ali ne smijemo zaboraviti da je, uz pretežno islamsku filozofiju, značajna i naša autohtona, bogumilska pa i slavenska komponenta. Tako je, uza sve uticaje, na ovom razmeđu svjetova, bosanska misao  – sinteza tuđeg i svoga, autohtona i univerzalna. Ranije je jače izražena, potisnuta u XIX vijeku…

Lično ne osjećam nikakvu potrebu za religijom kao ličnim uvjerenjem…, jer sam odavno ateista. Ali nisam protiv religioznog osjećanja ako nije isključivo, ako ne odvaja ljude… Ne mogu da budem protiv religioznog ubjeđenja već i radi toga što je moja majka bila vrlo religiozna, i sve do svoje smrti, prije nekoliko godina, klanjala pet vakata dnevno. Iako komunista, složiću se sa svakim vjernikom koji iskreno i djelotvorno želi saradnju svih ljudi svijeta.

Koliko ja znam, u mom romanu  ”Derviš i smrt” prvi put je u evropskoj literaturi  široko citiran Kur’an, dok je to s Biblijom učinjeno bezbroj puta. Nažalost, na našem jeziku ne postoji dobar prijevod Kur’ana, i ja sam citate slobodno stilizovao, čuvajući  samo Kur’anski duh.

U uvodnom motu ”Derviša i smrti” prekinuo sam Kur’anski citat (nije iza 2. ajeta sure Vel’asri nastavljeno sa ajetom 3., prim. Preporoda), ali se njegov smisao, po mome mišljenju širi, nalazi u kontekstu cijelog romana: svaki je čovjek na gubitku, ako u životu ne nađe ljubav.

Na pitanje, šta je za Vas Herceg-Bosna, Meša  je odgovorio:

‘Bosna je za mene rodno tle, izvor svega što znam i osjećam, nju najviše volim i njoj najviše predbacujem. Zbog ljubavi’. ”[15]

                                                                *

Meša je rođen u Tuzli, u Bosni, sin je Majke Paše i Oca Alije Selimovića.  Dali su mu ime Mehmed, što je alternant imena Muhamed. Roditelji su mu se osjećali Bosancima, po vjeri su bili muslimani a tako i klanjali svih pet vaktova namaza, poštovali ljude svih vjera i rasa, voljeli svoje komšije, pošteno radili i stvarali ovozemaljska dobra.

Meša je umro u Beogradu. Sahranjen je pored Skendera Kulenovića i Miloša Crnjanskog. Po ondašnjim ideološkim ”stavovima” bilo je svejedno gdje će neko počivati i u čijem mezaristanu. A tako je i u islamskom vjerovanju. Kaže se: ”Gdje se kome otvori zemlja.”

Meša je otišao čovječno, ali su o njemu ostale kontroverzne priče, kao rezultat bulaznosti i falsifikovanja njegovog djela i čovječnog lika.

Meša se sam brani, svojim porijeklom, djelom, jezikom sa usana Bosne ponosne. Meša je sav Bosna ponosna. Kao Mak, kao Skender, kao Ćazim Ćatić, kao Hasan-aga, kao Mubera Mujagić, kao…

 

Šta su rekli o Meši:

”…Izlazak  Mešinog romana  ‘Derviš i smrt’ doživio sam kao srećnu okolnost  i kao zvijezdu koja je ostavila tragove naše prošlosti  i pokazala  svijetu  veličinu naše kulture, jer je ovo djelo odlikovalo  nešto karakteristično  i posebno, nešto što samo imaju mudre Božije  knjige. Doživio sam ga kao knjigu koju su dotakle obje ruke, ljudska i božanska.    ‘Derviš i smrt’ spada u djela kakve su najbolje knjige svjetske književnosti, kojima se ne može dodati ni oduzeti ništa. Ovaj roman je praznik za čitaoca suptilnih i duboko misaonih knjiga, ali je i obaveza  i mjera za one koji se bave književnim stvaranjem”.[16] (Husein Bašič, Glas Isllama, br. 82//83, Novi Pazar, 2003).                                                                               

Bez obzira na  svojatanja između Bosne i Hercegovine i Srbije, Meša jeste i ostaće jedan od najvećih južnoslovenskih pisaca 20. vijeka.

(Dodajemo: I evropskih).

 

Šovinističke aktivnosti i genocidna mržnja Karadžićevog  nasljednika M. Dodika, izbledjelog orijentaliste D. Tanaskovića, jurodivog Amfilohija Radovića, ”jevanđeliste”  Matije,  bivšeg  komesara  Jastrebačkog odreda – jednodnevnog predsednika jedne balkanske stradije, a uz njih i onog Nemanjice i minike iz Kustendorfa na Tari –  što naručuje Kamengrad tik do Mosta Velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića i dr.  –  samo su posljednji krici korifeja iz balkanskog Limba. 

 

Jer, nasuprot njihovim (na)tezama  –  Meša je najveći sinonim Bosne ponosne, sin Paše i Alije.

 

         Apendix, I

 

Istom, visokoeksponentnom kulturom i identitetom odbranjeni su ”Hasanaginica”, ”Omer i Merima” (bošnjački Romeo i Julija), ”Uzmi, Fato, uzmi, zlato”, ”Vjetar ružu niz polje nosaše”, ”Bosa Mejra Bosnu pregazila”, ”Lijepa Fata ićindiju klanja” – i cijela lirska i epska bošnjačka tradicija.

 

Bošnjaci ne smiju stati. I dalje se moraju braniti. Moraju braniti srebreničke šehide, odbraniti  dom  i okućnicu Fate Sokolović iz Bijeljine, njen dostojanstveni lik – koji je Bosna  prkosna i ponosna…

 

           Apendix,  II

 

Mehmed Meša Selimović rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. Nakon penzionisanja 1971. godine dolazi u Beograd. Umro je 11. jula 1982. u Beogradu.

 

 Rezime

 

Meša je živio i  stvarao u specifičnim i životnim uslovima. Njegovo nacionalno izjašnjavane bilo je rezultat političkih odluka i stavova opšteg karaktera. Važili su za sve Bošnjake u tzv. zajedničkoj državi. Nije to bila Mešina lična želja, nego političkih programa  i odluka na najvišem političkom nivou, sačinjenih sa posebnim ciljevima.

Vrijeme je da se Meša odbrabi od jedne nedemokratske svijesti i od raznoraznih falsifikata.

 

           Summary

Meša lived and worked in specific living conditions. His national declarations were the result of political decisions and attitudes of a general character. It was valid    for all in socalled joint state. It wasn’t Meša’s personal wish, but political agendas and   decisions at the highest political level, comprised of specific goals.
The time has come for Meša to defend herself from undemocratic conscious of various forgeries.