Zoran Hercigonja: Abdulah Sidran – suptilnosti i čahure pozne ljubavi nikad oplakane prošlosti

Ni jedna poezija nije toliko suptilno i bolno oplakivala prošlost i sadašnjost, prošlost u sadašnjosti, nostalgiju začahurenu u kolijevki sadašnjeg trenutka, bez imalo mržnje i osude kao opus stvaralaštva Abdulaha Sidrana. Prisjećanje, sjećanje, uspomene, ljubav prema tim uspomenama, svijest je čovjeka nikada poraženog kaosom katastrofa. Tek nedavno čovjek otkriva poznu, ali proklijalu ljubav u začahurenim ostacima ne tako davno preminule sadašnjosti, kolijevke  duše čovjeka.

„Unutra, u čahuri
moje pozne ljubavi
ima jedna kolijevka“ (Tarik)

Koliko često  čovjek bježi od sebe sama, od nekih davnih stradanja i katastrofa, ližući rane i stigme da zaboravi, da se ne prisjeti. Teško  je osloboditi davna sjećanja i tuge, a da ne budu nasilna i osuđujuća, ako nemaš duše koja pjeva i nariče sama od sebe, bez  zamjerke  i tereta duhovne kataklizme.  I zarežeš otrovano tkivo, mjesto koje najviše boli i čekaš da iz njega procuri  zla i trula krv pa onda ližeš rane u  mračnom zakutku nekog  davno napuštenog mjesta, jer ne možeš o tome progovoriti. Gutaš suze i shvatiš da tvoje osobne tuge moraju jednostavno živjeti, biti oplakane u formi zadihanih rečenica i protočnih stihova.

„Na tavanu, rane ližući, otplačem cio taj
predugački dan: utorak, šesnaesti juna,
hiljadu devetsto šezdeset i druge.

Pred samu ponoć, obrišem suze
i čvrsto odlučim
da idem
u književnike.“ (Molitva za Zoju Rusanovu)

Tuga je svugdje oko nas. Obraz tuge visi s kostiju aveti kao mokra krpa.  Treba je samo ubrati i iscijediti vrijedne uspomene  prije nego se pretvore u zlu krv bijesnih pogleda. Uspomene na ono što smo imali često zatežemo šminkama i maskarama da bi prikrili ono što je bilo, ono što  je propalo, ali je ipak bilo.

„Tuga ima šape od svile, i hod mačiji.
Plovim nebesima, sretan, dok milujem kosu
djetinju, a ona se, niotkud, prikrade, posred mi
duše legne: pretvori me – u avetinju.“ (Tuga)

Tuga običnog čovjeka pretvara u avetinju, ali ne i pjesnika jer on se zna obraniti od klonulosti i  nostalgičnih trenutaka oboružan strpljenjem, snagom izražaja i hrabrošću suočavanja s onim bitnim. Sve što se događa, moralo se dogoditi; sve što je propalo, moralo je propasti, ali ne i Čovjek među ljudima. Opus stvaralaštva Abdulaha Sidrana nije sladunjav ostatak nekog prošlog vremena, već dijete koje stanuje u posljedicama ovog svijeta, dijete koje ne osuđuje, samo podsjeća na bitno da se nikada ne zaboravi.

„Sve što je propalo, moralo je propasti –
kažu da je kazo Onaj, najpametniji među svima njima,
strašnim ljudima – filozofima“ (Jugonostalgija)

Protutnjalo je vrijeme užasa. U hodniku sadašnjosti čuje se žamor i jeka, dok  ozlijeđenim palcima tipkamo poruku očajnika, opustošenog i ojađenog Čovjeka među ljudima. Ali ne gubimo vjeru u Čovjeka, u sutra i one koji rominjanju s kišom uspomena o naše prozore.

„Svejedno što je
Kroz naše krajeve
Protutnjao užas“

(Kosmos Štosmos)

Na obzorju ljudske nemoći,  poezija Abdulaha Sidrana molitva je, krik, duša stradalih kroz vjekove.