Zoran Janković: Ljubavna priča

Ljubavna priča

„Odakle da počnem priču o / veličanstvenoj ljubavi. / Tvoje prvo zdravo, / narušilo je smislom / moju usamljeni svijet / i bio sam okovan / tvojom ljubavlju. / Moje srce je bilo ispunjeno / najljepšima stvarima, / pjesmom anđela / i maštovitim snovima. / I moja duša je bila puna. / Bilo gdje da odem / ja neću biti usamljen / jer tebe nosim u srcu…“

Ovo je dio teksta melodije koja se zove Ljubavna priča poznatija, na jeziku, koji ja govorim kao Love story. Stara, prelijepa balada koja će se zauvijek sretati u pogledima zaljubljenih i izazivati osmjehe onih koji misle da vole a onima koji se vole istinski će biti samo motiv za neku lijepu riječ u znak pomena na vrijeme kad je ljubav bila stanje i potreba a ne kao danas kad je i ona površna i brza i služi kao prolazna stanica u metrou našeg sjećanja. Naravno, da i danas ima pravih ljubavi koje su vječne i neprolazne, samo ih sputava neka nova životna varalica koju obično zovemo tempo života. Potreba da imamo sve, sad i odmah; potreba da gledamo samo one koji imaju više od nas i potreba da budemo među prvima žrtvujući pri sve što je nekad krasilo jednu porodicu ili društvo a to su stari običaji poštovanja nedeljnog, porodičnog ručka, poštovanje starijih i bolesnih. Danas su se ti odnosi pretvorili u besmislene pijanke na slavama i nebulozne oglase na svim vrstama medija.

Ja sam imao sreću što kad sam bio mlad se moglo mnogo imati a znalo se tačno koliko kome pripada i gdje je kome mjesto. Bio sam mladić kasnih šezdesetih godina kad je život ličio na baladu a danas mnogi pokušavaju da ga predstave kao neku podrugljivu pošalicu bez melodije sa taktom koji poziva na mržnju i krivicu za sve ružno što se danas dogadja na Balkanu i prebacuje „one druge“. Kad sve saberemo izgleda smo svi bili oni „drugi“ oni koji su onim drugima željeli loše.

Vi se, sigurno, pitate kakve veze ove riječi imaju sa ljubavnom pričom. Naravno, da nemaju nikakve veze ali ja to namjerno radim da ne bih zaboravio da pomenem one licemjere koji su zaboravili kumove i prijatelje a partijske nedosanjane knjižice zamjenili slavskim, lažnim kolačem. Takvima je danas sve opravdanje: Da su bila takva vremena i da se nije smjelo ići u crkvu ili džamiju. Moja generacija to sigurno ne pamti. Pravdanje za propušteno je uvijek bio najbolji sedativ za neopran obraz onih koji u svakom vremenu stoje uspravno i ponosno. Ti nikad ne govore, kasnije, o tome da su oni išli samo linijom manjeg otpora, putem kojim lakše stižu oni kojima je materijalno uvijek važnije od moralnog. Eto, sad sam im sve rekao pa ću nastaviću ljubavnu priču.

Mnogo puta sam se pitao šta su prave ljubavi i da li su one stvarno takve bile ili su samo plod mašte onih koji su umjeli o njima dobro da pišu. Istorija svijeta je puna tih priča ali ja sam, ipak, kad se govori na ovu temu, oduvijek sam bio fasciniran pričom o ljubavi jednog princa i njegove žene ma koliko priča bilo servirano od strane dotične krune i krojača modernih bajki koje u ovom vijeku izgleda da obavezno moraju da imaju podrugljiv i sumoran ton. Izgleda da ni bajke više nisu bile ono što su nekad bile.

Zar nije dovoljno reći da se čovjek u zrelim godinama, naslednik britanske krune, odrekao da bude kralj zbog ljubavi. Čovjek je mogao biti kralj sledećih zemalja: Engleske, Sjeverne Irske, Velsa, Škotske, Indije, Australije, Kanade i ko još koliko manjih zemalja od kojih je rijetko koja manja od ove u kojoj ja danas živim. Englez se odrekao krune zbog Amerikanke kojoj čak ni britanska krunska javnost nije mogla naći veću mrlju u životu od te da je bila udata i da je majke dvoje djece… Vrlo važni su to podaci kod onih kojima je cilj da sve kvare ako to isto njima ne odgovara. Taj je čovjek na radio stanici rekao svom narodu da ne želi da bude kralj pod uslovima koji su mu nametnuti i da se odriče svega toga u ime svoga brata Džordža VI koji je umro 1952. a njega naslijedila je kraljica Elizabeta, kojoj je Edvard bio stric, koja je i danas kraljica većine pomenutih zemalja. Ako poznajete nekoga ko je nešto slično uradio u istoriju ljubavi, molim vas, da mi javite, na vama poznatu, adresu Velikih ljubavi.

Postoji, naravno, more špekulacija koje se danas pričaju o tom događaju. Napravljeno je nekoliko filmova u svijetu u kome danas živimo kad je ruganje senzacija a ljubav neka maštovita bajka.

Za one koji još uvijek ne znaju o kome govorim riječ je o princu od Velsa, britanskom kralju Edvardu VIII, koji kao dvadesetjednogodišnji mladić učestvovao u Prvom svjetskom ratu. Zahtjevao je da učestvuje u direktnim borbama što mu, naravno, nije odobreno. Pilotirao je avionom od 1918 godine. Po završetku rata je preuzimao razne dužnosti svoga oca kojima je pripreman za budućeg kralja. Putovao je po cijelom Britanskom Kraljevstvu i vremenom postao jedna od najpopularnijih ličnosti na svijetu. Bio je modna ikona i najfotografisanija ličnost tog vremena. Jednostavno rečeno bio je plejboj tog vremena i budući kralj a onda se, kao što to rijetko biva, desila Velika ljubav.

Upoznao je, 1930 godine, Volis Simpson, Amerikanku koja je bila sve što nije odgovaralo tadašnjem a ni današnjem britanskom establišmentu. Njihova veza nije bila obična ljubavna afera, suprotno nadama krojača britanske krune. Bila je prava i iskrena ljubav.

Džordž V, britanski kralj i njegov otac, je umro početkom 1936. godine i britanska kruna je po automatizmu pripala princu od Velsa, Evdardu VIII. Njegovo uplitanje u politiku i otvoreno kritikovanje britanske vlade nije smanjilo njegovu popularnost u narodu čak je i odobravana njegova želja da Volis bude britanska kraljica što je naravno bilo nemoguće jer je ona bila „gradjanskog“ porjekla. Posle bezbroj prijetnji i raznih mešetarenja, kad nije uspio ni jedan oblik prijetnje da budućeg britanskog kralja ubijedi da s odrekne svoje ljubavi na njega je u ljeto 1936. izvršen atentat. Posle pet turobnih mjeseci mjeseci i pritisaka koji nisu jenjavali čak ni od Anglikanske crkve kojoj nije pripadala žena koju je volio, njemu je predložen MORGANATSKI BRAK. (To je brak između osoba nejednakog društenog staleža. Djeca rođena iz takvog braka nisu imala nikakve nasledne i druge privilegije a osoba iz nižeg staleža nije mogla da nosi titulu svoja supružnika.)

Ova poslednja bura u britanskoj bajci o čaši vode ga je navela da 10. 12. 1936. godine abdicira, odnosno odrekne se britanske krune u korist ljubavi koja je trajala do njegove smrti 1972. godine, dakle, punih trideset i šest godina. Održao je govor na radiju govor u kome je poručio njegovom narodu i zahvaljujući ovom snimku i svim ljudima na svijetu da ljubav može biti jača čak i od britanske krune.[1]

Umro je u Parizu u 78 godini svog burnog života u kome se sretao sa mnogim gospodarima ljudskih sudbina od Hitlera do Niksona ali je ostao zauvjek vjeran samo jednoj istini:

Kad je ljubav jača od predrasuda, bez obzira na sve nedaće koje ona kad je nepoželjna sa sobom nosi; život, kad tad mora pokazati svoje svijetle strane a one, kako god na njegov život gledali, ipak se sastoje od stiska ruke onoga koga voliš u dubokoj starosti. Volis Simpson, njegova supruga, koju je časopis Time proglasio za ličnost godine 1936, je umrla u Parizu 1986. godine u devedesetoj godini života.

(Uvijek sam se pitao kakva je to žena bila kad se čovjek zbog nje odrekao, vjerovatno, najveće kraljevske krune u istoriji svijeta. Uvijek sam od samog sebe dobijao odgovor da je to bila obična žena koju je volio običan čovjek. Taj odgovor mi je najprihvatljiviji.)

Eto priče o velikoj ljubavi dvoje neobičnih ljudi koji su se voljeli i dočekali su duboku starost a živjeli običnim gradjanskim životom što im nisu dozvoljavale dogme koje su i danas osnova britanske krune. Sve ostalo je obična špekulacija na koju se ne treba osvrtati.

Postoji priča da je tokom boravka u Kraljevini Jugoslaviji, od Šibenika do Kotora, tokom septembra 1936. godine na Kornatskim ostrvima, u tišini neke katedrale, donio odluku od abdikaciji i pobjedi ljubavi nad predrasudama. Nažalost, ni jedna Jugoslavija pa ni ona u kojoj sam se ja rodio, nije nadživjela ljubav.

Pobjedila je velika ljubav, želja da neko ko je predodredjen da bude drugačiji ne bude takav, nego da bude običan čovjek koji voli onoga koga hoće.

Priznaćete da nam je to većini krajnji cilj. Da volimo onoga koga hoćemo.

Živjela ljubav.

---

[1] Radio snimak govora o abdikaciji Edvarda VIII 11.12.1936 godine.

http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=re6G1hTlrEo

Ukoliko ne poznajete engleski jezik samo poslušajte ovaj snimak i zamislite da je ljubav pobijedila.

 

Zoran Janković, rođen u Sarajevu, 1954 godine, kad je narod na ovim prostorima živio život dostojan čovjeka. Do1992. živio je u SFR Jugoslaviji.
1993. preživljavao u BiH. Od 1994. životario u dvije države koje više ne postoje a danas živi u Srbiji. Živio je u pet država a preselio svega 400 kilometara.
Danas živi i radi u Beogradu i na svom sajtu objavljuje prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.me/

Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/desktop-pozadine/slides/ljupka-srculenca-pozadina.html