Redakcija Temperatura u središtu eksplozije dostizala je 5000 stepeni Celzijusa, a nastale plamene oluje i udarni val koji se kretao brzinom 800 km/h uništili su sve unutar 12 četvornih kilometara. Visina gljivastog oblaka prašine i krhkotina bila je oko 15 kilometara i mogao se vidjeti s udaljenosti od 560 km. Druga bomba, bačena na Nagasaki bila je bazirana na plutoniju, a težina joj je bila 4650 kilograma. Njezina razarajuća moć bila je oko 20 kilotona
Bilo je to ujutro, 6. kolovoza 1945. godine u 8:15 sati, kada je život doslovno nestao. Prva od dvije u ratne svrhe upotrebljene atomske bombe u povijesti pala je na industrijski grad Hirošimu. Od milja zvana Little Boy (Dječak), bačena je iz aviona Enola Guy s visine od oko 10 km, a eksplodirala je na visini od oko 570 metara. Smatra se da je izravno ili kao posljedica zračenja i gladi stradalo oko 140.000 ljudi.
Tri dana poslije, 9. kolovoza 1945. godine, bačena je i druga atomska bomba. Fat Man (Debeljko), kako su je imenovali, izbačena je iz aviona Bock’s Car i pala na Nagasaki u 11:02 sati detoniravši se na visini od oko 500 metara. Smatra se da za posljedicu imala oko 70.000 mrtvih. Sudbina ovih ljudi se kobno poigrala s njima toga dana. Fat Man je prvobitno trebala biti bačena na grad Kokuru. Međutim, zbog velike oblačnosti i magle, američki avioni B-29 produžili su put i bombu izbacili iznad Nagasakija, kao jednog od šest preostalih japanskih gradova koji tijekom rata nisu bili razarani.
Točan broj stradalih se nikada neće znati jer su izvješća o posljedicama dugo bila cenzurirana i minorizirana. Mnoge su žrtve umirale naknadno kao posljedica radijacije, a mnogi čak i danas umiru od raka i problema sa srcem zbog visokog krvnog pritiska koji se često javljaju kao posljedica prekomjernog ozračivanja.
Izradu prve bačene atomske bombe (Little Boy) SAD je završio 31. srpnja 1945. Bila je, zajedno s pokusnom bombom Gadget (Stvarčica), testiranom 16. srpnja, te Debeljkom, produkt Projekta Manhattan na kojemu su radili neki od najvećih tadašnjih fizičara, a pod vođstvom Roberta Oppenheimera. Bila je to uranska bomba teška približno 4000 kilograma, od čega je 60 kilograma otpadalo na uran. Njezina snaga je bila oko 15 kilotona TNT-a (razarajući učinak koji ima 15 milijuna kilograma TNT-a (trinitrotoluena) kao eksploziva koji se najčešće koristi). Petnaest kilotona TNT-a je zapreminski nešto više od 9000 kubnih metara TNT-a ili nešto malo manja količina istoga koja stane u kocku sa stranicom 21 metar. Temperatura u središtu eksplozije dostizala je 5000 stepeni Celzijusa, a nastale plamene oluje i udarni val koji se kretao brzinom 800 km/h uništili su sve unutar 12 četvornih kilometara. Visina gljivastog oblaka prašine i krhkotina bila je oko 15 kilometara i mogao se vidjeti s udaljenosti od 560 km. Druga bomba, bačena na Nagasaki bila je bazirana na plutoniju, a težina joj je bila 4650 kilograma. Njezina razarajuća moć bila je oko 20 kilotona.
Ostaje neodgovoreno pitanje da li je uopće bilo potrebe za uporabu ovakvih bombi, a što je, uzgred rečeno, odobrio (naredio) tadašnji predsjednik SAD-a Harry Truman. Činjenica je da je njome završen Drugi svjetski rat (Japan je kapitulirao već 15. kolovoza), ali kritičari govore da bi rat i bez ovoga ubrzo završio jer je vojna i prehrambena industrija Japana bila toliko uništena da su se mogli odbrojavati samo dani u kojima bi Japan još mogao ratovati proၴiv SAD-a na jednoj i SSSR-a na drugoj strani. Možda su sve ove nevine žrtve bile samo posljedica nastojanja američke demonstracije moći SSSR-u, svome budućem hadnoratovskom neprijatelju. Činjenice su da su Hirošima i Nagasaki bili potpuno uništeni i da za ove strašne zločine nitko nikada nije odgovarao.
PRINCIP ATOMSKE BOMBE: Atomska bomba (nuklearna ili A-bomba) zasniva se na procesu fisije. Fisija je nuklearna reakcija koju karakterizira cijepanje teške jezgre (mete) na dvije lakše jezgre pri čemu je zbroj rednih brojeva tih jezgri jednak rednom broju mete koja se najčešće pogađa neutronima. Pogodivši jezgru, neutron se veže za nukleone pri čemu se oslobađa energija koja pobuđuje tu jezgru na energetski nivo potreban za fisiju i jezgra se raspada. Jezgre kod kojih se relativno lako postiže fisija su jezgre izotopa urana 235 (U-235), urana 233 (U-233), torija 232 (Th-232) i plutonija 239 (Pu-239). Pri raspadu fizibilnih jezgri oslobađaju se velike količine energije, te se uz nastanak dviju lakših jezgri, oslobađaju i 2-3 neutrona. Ti neutroni mogu izazvati nove fisijske procese ukoliko zahvate fizibilne jezgre. U prirodnom uranu (U-238) nalazi se 0,7% fizibilnog U-235. Da bi svi nastali neutroni izazvali nove fisijske procese, tj. ostvarili lančanu fisiju potrebnu za eksploziju, uran mora cijeli biti sastavljen od izotopa U-235, a koji se izdvaja iz prirodnog urana. Također, masa komada izotopa U-235 mora biti veća ili jednaka kritičnoj masi jer će u suprotnom većina neutrona izletjeti iz zone reakcije neostvarivši lančanu fisiju. Heisenberg je izračunao da je za U-235 ta masa 9 kilograma (ali ona varira od uvjeta u okolini i načina raspodjele mase) i ako je ona zadovoljena, neutroni se brzo umnožavaju i lančana reakcija dobiva karakter eksplozije.
PRINCIP HIDROGENSKE BOMBE: Hidrogenska bomba (termonuklearna ili H-bomba) zasniva se na procesu fuzije. Fuzija predstavlja spajanje lakih jezgri u jednu težu jezgru uz oslobođenje velikih količina energije, nekoliko puta većoj količini oslobođene energije po nukleonu nego pri fisijskom procesu. Za tu sintezu potrebno je ostvariti veoma visoke temperature. Te temperature su za lake jezgre (jezgre izotopa vodika- procij, deuterij i tricij) veće od 107℃. Upravo zbog toga se kao okidač kod hidrogenskih bombi koristi eksplozija atomske bombe jer bi na neki drugi način bilo teško postići takve temperature. Naime, u jednom dijelu hidrogenske bombe i oko fuzijske materije smještena je fisijska materija, čijom se eksplozijom razvijaju visoke temperature potrebne za fuzijski proces. Budući da je za sintezu lakših jezgri potrebna manja temperature nego za sintezu težih jezgri, u hidrogenskim se bombama obično koristi sinteza deuterija i tricija. Jakost hidrogenskih bombi neusporedivo je veća od razorne moći nuklearnih ili A-bombi i ona se mjeri u megatonama (milijunima tona TNT-a), ali se razvija puno manje štetnog radioaktivnog zračenja.
UTRKA U NAORUŽANJU: Na Projekt Manhatten SAD je potrošio dve milijarde dolara stvorivši, već spomenute, tri atomske bombe. U njihovoj izradi su sudjelovali brojni poznati znanstvenici poput Enrica Fermija i spomenutog Roberta Oppenheimera. Vidjevši kolika je razorna moć bombi, mnogi su se znanstvenici preplašili vlastitog djela i upozoravali da se u potpunosti mora obustaviti daljnja proizvodnja atomskog naoružanja jer je postojala (i postojat će dok god postojalo takvo naoružanje) realna opasnost od izbijanja nuklearnog rata i uništenja planete. Ali vlasti nisu slušale te zahtjeve. Gospodari sudbine su dobili nešto moćno i nisu ga ni pomišljali ispuštati iz ruku. Izbijanjem Hladnog rata krenula je utrka u naoružanju, a time i natjecanje dviju suprotstavljenih strana koja će napraviti razorniju bombu. Atomska je bomba godinama bila simbol moći i ponosa američke nacije. Amerikanci su doslovno bili zaluđeni tim bombama da se kod njih i za bujno žensko poprsje koristio naziv „atomske grudi“. Ali 1949. godine SSSR testira svoju prvu atomsku bombu i osjećaj nadmoći polako se splašnjavao. Doznavši za to, Truman izdaje naredbu za razvoj hidrogenske bombe. Već 1. studenog 1952. na atolu Eniwetok u Tihom oceanu detonirana je prva hidrogenska bomba imena Ivy Mike. Ta je bomba otočiće toga atola doslovno izbrisala s lica Zemlje.
I Sovjetima je bila bačena rukavica u lice. A odgovor je stigao nekoliko godina kasnije. Sovjetski predsjednik Nikita Hruščov zapovjedio je svome glavnom dizajneru oružja Andreju Saharovu da napravi najjaču bombu ikada. Saharov je, zajedno sa stručnjacima koje je okupio, za svega stotinjak dana izradio Velikog Ivana ili Car Bombu. Bila je to bomba razorne moći 50 megatona TNT-a (50 milijuna tona, tj. 50 milijardi kilograma TNT-a) ili oko 3300 puta jača od bombe bačene na Hirošimu. Bila je teška 27 tona, a bila je dotada i najčišća nuklearna bomba – samo mali dio radijacije nije bio uklonjen. Ova je bomba testirana 30. listopada 1961. godine na arhipelagu Novaja Zemlja koji se nalazi sjeverno od Rusije. Eksplozija je izbrisala sve s lica zemlje u krugu 35 km, a snažan potres osjetio se i Finskoj, udaljenoj 900 km od mjesta eksplozije, gdje su čak pucali i prozori na nekim kućama. „Gljiva“ formirana eksplozijom bila je visoka 65 km. Nešto razorne moći ovakvih razmjera bilo je posljednji alarm za sve mirnodopce na zemlji: 87 državnika ubrzo šalju molbu SSSR-u da planetu poštedi od daljnih takvih testiranja. Sam Saharov, graditelj bombe, izbjegao je iz SSSR-a i poput Oppenheimera postao žestoki protivnik atomskog naoružanja.
TKO DANAS POSJEDUJE OVAKVO NAORUŽANJE: Države koje sigurno posjeduju nuklearno naoružanje su SAD, Rusija, Velika Britanija, Francuska, Kina, Indija, Pakistan, a vjerojatno i Izrael, mada to nikada nije priznao. Sumnja se da i Sjeverna Koreja posjeduje nuklearni arsenal budući da je u nekoliko navrata vršila podzemne nuklearne testove, dok s druge strane optužbe da nastoji razviti atomsku bombu Iran opovrgava govoreći da uran dobiven u nuklearnim postrojenjima koristi samo u civilne svrhe. SAD i Rusija (kao nasljednica SSSR-a) prednjače i po broju testiranih i po broju nuklearnih bojevih glava koje trenutno posjeduju. Od 1945. do 1998. godine u svijetu je ukupno testirano preko 2000 (termo)nuklearnih bombi, a kako je sve to teklo može se pogledati na priloženoj vremenskoj mapi:
NUKLEARNO NAORUŽANJE KAO IZAZOV HUMANISTIMA: Neutaživa je ljudska težnja za moći i gospodarenjem nad drugima. A još je veći strah od drugih. Sintezom ta dva faktora nastaje rat. Za rat je potrebno oružje. Kad je konvencionalno oružje postalo nedovoljno za naše ubilačke apetite, napravljeno je nešto efikasnije čime je moguće lako, jednim pucnjem, ubiti desetke tisuća ljudi, ali i lokalno privremeno uništiti čitavu floru i faunu, koje su kudikamo ljepše od dvonožnih stvorenja. I što je najgore, ostaviti dugoročne posljedice na populacije zbog mutacija koje su izazvane zračenjem. Takvo nešto nas je trenutno čak i prestrašilo i izazvalo bojazan za nestanak cijele planete. Bio je to posljednji alarm i poseban izazov za sve humaniste na svijetu.
Zanimljivo je kako se čitav moćni svijet bio digao na konstruiranje vlastite atomske bombe koja ne može služiti ničemu drugome doli ubijanju drugih ljudi jer se ni na kakav čovjeku koristan način te bombe ne mogu iskoristiti. Zamislite da su se sve te silne uložene milijarde preusmjerile na pomoć najsiromašnijim zemljama Afrike. Da li bi tu u tom slučaju danas bilo ovakvog siromaštva? Ili da su se iste uložile u razvoj elektrana koje bi radile na principu termonuklearne fuzije. U tom bi slučaju takve elektrane počele raditi puno prije predviđane 2050. godine i svi ratovi koji se vode zbog nafte izgubili bi „smisao“ ratovanja jer bi gorivo postala neiscrpna oceanska voda. Jedino humanost i ono što ona podrazumijeva ima trajnu vrijednost.
Tekst preuzet sa sajta Prometej
Pripremio : Mato Šarčević
