Redakcija Prašnjavi peron željezničkog kolodvora bio je iznimno prometan toga dana, što zbog ljudi koji su se naguravali prtljagom, što zbog brzine nove lokomotive koja je netom pristigla na odredište. Dimna zavjesa koju je ispustila fućkajući zadržala se neko vrijeme otežavajući vidljivost.
Stajao je kao ukopan u novim flanel smeđim hlačama, kariranoj košulji i nahero pozicioniranoj francuskoj beretki. Majka mu je popravljala ovratnik, brišući suze o njegovu košulju. Otac je samo stajao gledajući polu-zainteresirano u vagone lokomotive koji su se na očigled punili ljudima. Držao je lulu u ustima. Nekako se potajno nadao da će točno ovaj trenutak iz njegovog oca izmamiti reakciju, ali uvidjevši da mu se nadanja nisu ostvarila razočarao se usprkos tome što očeva emotivna prikraćenost nije bila ništa novo.
Htio je da trenutak njegovog odlaska na fakultet u glavni grad bude u najmanju ruku teatralan. Događa se strahovito važna stvar za njega, odlazi od kuće gdje ga je pretjerano brižna majka učinila nesposobnim za skuhati pa makar i jaje. Prisilno će se osamostaliti, napokon odrasti. U sebi je osjećao da je ta važna stvar podjednako važna i njegovom strogom ocu, samo nikako nije mogao dokučiti zbog čega mu ne želi pokazati da mu je stalo, da je zabrinut ili presretan.
Lokomotiva je posljednji put fućnula pozivajući i preostale putnike na polazak. Majka više nije plakala, sada je čitavo vrijeme brisala suze koje su tekle u potocima rukavom vlastite besprijekorno ispeglane haljine. Otac mu je pružio ruku, stisnuvši je toliko jako da je i narednih nekoliko minuta razgibavao zglob. Neprimjetno mu je stavio nešto u lijevi stražnji džep hlača. Znao je da mu sinu mora biti teško, svojom ga je hladnoćom samo pokušavao pripremiti za svijet i očvrsnuti ga. U stav je bio siguran jer se i njegov otac tako ponašao. Ovakav dan je i on proživio zbog toga mu se današnji činio kao da ga je netko preslikao u povijesti, ponovljeno sjećanje koje mu se životopisno odvija pred očima. Zbog toga je i bio toliko zamišljen. Sjećao se očevog pisma koje i danas nosi sa sobom u unutrašnjem džepu svakoga sakoa. Papir je već bio potrošen, tinta izblijedjela, ali riječi je razumio. Dapače znao ih ne napamet od početka do kraja. Činio je dobro za svoga sina isto kao što je i njegov otac činio dobro za njega, a sada je na njegovom sinu da ga učini ponosnim i vrati se kući s fakultetskom diplomom kao gotov čovjek.
Mladić se popeo na par stepenica vagona okrenu se i mahnuo roditeljima. Ušao je u vagon i utopio se u mnoštvu koje je još uvijek tražilo svoja mjesta za što ugodnije putovanje. Činilo mu se kao da su svi dijele njegov entuzijazam no uskoro je uvidio da je za taj dojam ipak kriva užurbanost i nagužvanost putnika u pretijesnom hodniku vagona. Kada je napokon pronašao kupe čija se brojka poklapala s onom na njegovoj putnoj karti, ugurao je kofer poviše sjedala shvativši da je izabrao najbolje moguće dimenzije, jer da je centimetar širi ne bi stao u predviđeni prostor za prtljagu. Zasjeo je osvrnuvši se oko sebe. Čitavo vrijeme gledala ga je jedna mlada dama kojoj je upravo uhvatio pogled. Nasmijali su se jedno drugome i vrlo ubrzo započeli ugodan razgovor. Meškoljivši se na neudobnoj podlozi očev poklon polako mu je iskliznuo iz dubine džepa te ga je, slijedeći put kada se dignuo da protegne noge, umalo izgubio.
– Što ti je to u džepu?- upitala ga je. Viri ti nekakav papir, pazi da ga ne izgubiš, samo što ti ne ispadne van! – nadovezala se zabrinuto vrativši naočale za vid mrvicu bliže korijenu nosa.
Što? Nemam pojma što je ovo – odgovorio je iznenađeno izvukavši papir iz džepa.
Sjeo je natrag na svoje mjesto u kupeu i otvorio papir. Na pod mu je ispala novčanica od 100 dinara, podignuo ih je i razvukao sitni osmjeh u kutu usana. Smjestio ih je u opet u lijevi džep ovoga puta košulje. Nesvjesno, ali opet simbolično u blizu srca. Vrativši pogled i pozornost na papir odmah je prepoznao očev rukopis, pomalo se stresao osjetivši u grudima pomiješani osjećaj tjeskobe i strahopoštovanja. Divio se figuri svog oca, gordoj i postojanoj, ali u isto vrijeme se pribojavao kojim će ga riječima otac ispratiti u svijet.
Krenuo je čitati pismo ne skidajući pogled s papira kojeg je, sigurnosti radi, čvrsto držao objema rukama. Udahnuo je ne izdišući sve dok nije posljednju riječ pročitao i razumio.
Sinko!
Ako možeš zadržati prisebnost
kada svi oko tebe gube glavu i na tebe bacaju krivnju.
Ako se možeš pouzdati u sebe kada svi u tebe sumnjaju,
ali i njihovoj dvojbi priznati jedan dio:
Ako čekaš možeš ne umoriti se čekajući,
i ne upuštati se u laži kada drugi o tebi lažu,
niti popustiti mržnji kada drugi te mrze,
a ipak ne izgledati odveć dobro i ne govoriti odveć mudro.
Ako možeš shvatiti,
a da shvaćanje ne ovlada tobom,
Ako misliti možeš-ali da ti misli ne budu metom.
Ako dočekati možeš pobjedu i poraz,
i s tim varalicama jednako postupiti.
Ako podnijeti možeš kada lopovi izvrću istinu što si kazao
i da od nje prave stupicu za gubitnike,
Ili pustiti stvari, za koje si život davao, da se ruše
pak se prignut i opet ih izgraditi s istrošenim oruđem.
Ako na stog skupiti možeš sva svoja dobića
i jednim ih mahom zaigrati za sve ili ništa,
i izgubiti i opet početi na svojim početcima.
I nikada ne izustiti riječ o svojim gubitcima.
Ako prikupiti možeš svoje srce, svoju krv i svoju srž
da ti služe i kad ih davno ne bude više!
I tako izdržati kad u tebi ništa drugog nema
osim volje koja ti kaže “izdrži” !
Ako možeš razgovarati s gomilom, ali sačuvati svoje dostojanstvo
Ili šetati s Kraljevima, ali ne izgubiti dodir s prostima.
Ako ti neprijatelj i dragi prijatelj naškoditi ne može,
ako svi drugi računaju na tebe, ali nitko previše,
ako ispuniti možeš nezaboravnu minutu,
sa šezdeset sekundi istrčane daljine,
zemlja je tvoja i sve što je na njoj
I-što više je još- čovjek ćeš biti sinko moj!
Složio je papir potom ga vratio u stražnji lijevi džep. Usprkos publici koja ga je gledala znatiželjno oba je dlana prislonio na lice te ne mogavši se suzdržati briznuo u plač. Plakao je od sreće, što ga otac ispraća ovim riječima i od goleme tuge što ga ne umije upravo zagrliti svom snagom. Obećao si je da će život živjeti najbolje što može tako da kasnije kada se osvrne može u najmanju ruku reći da je dao apsolutno sve od sebe.
Ćale u čakavskom govornom području otac
Parafrazirani tekst autora Rudyarda Kiplinga koji u ovoj inačici svega podsjeća na original, ali je daleko od istog
