Jovan Dučić
.
PODNE
.
Nad ostrvom punim čempresa i bora,
Mlado, krupno sunce prži, puno plama;
I trepti nad šumom i nad obalama
Slan i modar miris proletnjega mora.
.
Ljubičaste gore, granitne, do svoda,
Zrcale se u dnu; mirno i bez pene,
Površina šušti i celiva stene;
Svod se svetli topal, staklen, iznad voda.
.
Prah sunčani trepti nad ispranim peskom,
I srebrni galeb ponekad se vidi,
Svetluca nad vodom. I mirisu hridi
Mirisom od riba i modrijem vreskom.
.
Sve je tako tiho. I u mojoj duši
Produženo vidim ovo mirno more:
Šume oleandra, ljubičaste gore,
I bled obzor što se proteže i puši.
.
Nemo stoje u njoj srebrnaste, rodne
Obale i vrti; i svetli i pali
Mlado, krupno sunce; i ne šušte vali,-
Galeb još svetluca. Mir. Svuda je podne.
SUSRET
.
Čekasmo se dugo, a kad smo se sreli
Dala si mi ruku i pošla si sa mnom.
I idući stazom nejasnom i tamnom,
Iskali smo sunca i sreće smo hteli.
Oboje smo strašno verovali tada
Da se besmo našli. I mi nismo znali
Koliko smo bili umorni i pali
Od sumnja i davno preživljenih jada…
I zanavek kad se rastadosmo, i tako
Stežuć svoje srce rukama obema
Otišla si plačna, zamrzla i nema
K’o što beše došla, tužno i polako.
.
SRCE
.
Srešćemo se opet, ko zna gde i kada,
Nenadno i naglo javićeš se meni —
Možda kad u duši bolno zastudeni,
I u srcu poćne prvi sneg da pada.
Na usnama našim poniknuti neće
Ni prekor, ni hvala; niti tuga nova
Što ne osta više od negdašnjih snova
Ni kaplja gorčine, ni trenutak sreće.
Ali starom strašću pogledam li u te:
To nove ljubavi javlja se glas smeo!
Jer što srce hoće to je njegov deo —
Uvek novi deo od nove minute.
Jovan Dučić se rodio 17. februara 1871. godine u Trebinju, Bosna i Hercegovina. Otac Andrija bio je trgovac i poginuo je u ustanku 1875. godine a majka Jovanka pored Jovana i Milene imala je dvoje djece iz prvog braka. Osnovnu školu učio je u mjestu rođenja, a nižu gimnaziju i učiteljsku školu u Mostaru i Somboru. Učiteljevao je kratko vrijeme po raznim mjestima, između ostalog u Bijeljini, odakle su ga austro-ugarske vlasti protjerale zbog patriotskih pjesama Otadžbina (Ne trza te užas b’jede, nit’ te trza užas rana / Mirno spavaš, mila majko, teškim sankom uspavana) i Oj Bosno. Zbog njih Dučić biva stavljen pod istragu, a zatim, u maju 1894. godine, vlasti ga protjeruju iz grada. Odmah nakon progonstva, pjesnik nije mogao naći učiteljsku službu gotovo nigdje, pa se upošljava u manastirskoj školi u Žitomisliću. Kasnije dolazi u Mostar, gdje je u društvu sa Šantićem stvorio književni krug i pokrenuo časopis Zora. Potom je proveo skoro deset godina na strani, najviše u Ženevi i Parizu. Na ženevskom univerzitetu je završio prava i potom otišao u Srbiju. Od 1910. godine je u diplomatskoj službi. Radio je u Carigradu, Sofiji, Rimu i Madridu. U Kairu je bio 1926-1927. godine, a potom je privremeno penzionisan. 1937. godine je postavljen za prvog jugoslovenskog diplomatu u rangu ambasadora u Bukureštu. Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 23. januara 1888, a za redovnog 15. novembra 1892. godine.
Prvu zbirku pjesama Jovan Dučiš je objavio u Mostaru 1901, zatim drugu u Beogradu 1912. godine. Pisao je dosta i u prozi: nekoliko literarnih eseja i studija o piscima, Blago cara Radovana i pjesnička pisma iz Švajcarske, Grčke, Španije itd. Kao i Šantić, Dučić je u početku svoga pjesničkog stvaranja bio pod uticajem Vojislava Ilića; ali kad je otišao na stranu, on se toga uticaja sasvim oslobodio i izgradio svoju individualnu liriku koja je značila novinu i osvježenje, i u motivima i u izražaju. Snaga i ljepota njegove poezije je u izražaju. On je pjesnika shvatio kao „kabinetskog radnika i učenog zanatliju na teškom poslu rime i ritma“. Naći najsavršeniji izražaj, to je vrhovno načelo njegove poezije. Njegova poezija blješti slikovitošću i melodičnim ritmom. Ona je toliko neodoljiva svojim oblikom i toliko je suvereno vladala, da su se najmlađi pjesnici počeli buniti protiv nje, osjećajući i sami njen čar i njen pritisak ujedno.
Jovan Dučić je umro 7. aprila 1943. godine (tačno prije 70 godina) u Indijani, SAD.