Dino Burdžović
POEZIJA ŠUTNJE I ODGOVORNOSTI
(Esej o zbirci „Susretnici“ Adnana Pepića)
Zbirka Susretnici otvara se tiho, bez pretenzija, ali smo na samom početku, već u prvom stihu u dodiru s poezijom koja čitaoca planira obavezati. Ova knjiga ne otkriva nova značenja svijeta. Tu je da bi, posmatrajući ga duhovnim očima lirskog subjektan, svijet pogledali pravo u otvorene rane. Ovo nije poezija taštine koja traži saglasnost i aplauz. To su riječi od kojih svaka za sebe traži odgovor.
Temeljna tenzija ove poezije nastaje između govora i nemogućnosti da se jeza kojom zrači svijet do tančina objasne instrumentarijem jezika. Stihovi su kratki, ogoljeni, često svedeni na granicu šapata kao da svaka izgovorena riječ polaže račun pred vječnošću. U pjesmama Muk, Mrtvo slovo, Pustoš i Riječi, jezik je ranjeno mjesto — prostor u kojem se istina učaurila, ali nije utihnula. Čutanje nije mir. Čutanje je prisila. Ne govoriti znači pristati. Ne reći znači saučestvovati s nepočinstvima, sa zaboravom i tamom. Pjesnik ne stoji iznad svijeta, već nasuprot njemu — licem u lice s onim što se ne može prekoračiti ni zaobići. S onim što se ne može preskočiti, a da život poslije tog skoka ne izgubi značaj i smisao.
Naslovna riječ — susretnici — sažima cijelu poetiku ove knjige. Susret ovdje nije tek dijalog dva lirska subjekta, već prepoznavanje istog bola u različitim sudbinama. Susreću se pojedinac i kolektiv, prošlost i sadašnjost, pjesnik i žrtva, domovina i tuđina. Taj se susret događa na raskršću jezika, pamćenja i savjesti. Zato ova poezija neprestano priziva Drugog: prognanog, ubijenog, zaboravljenog — onoga bez glasa, ali s neizbrisivom prisutnošću.
Zavičaj u Susretnicima nije idilično utočište, već prostor gubitka i mjera identiteta. Pjesme posvećene domu, majci, ognjištu i zemlji (Zavičaju, Tanko si vezla majko, Bilo je) nose intimnu toplinu, ali nikada ne klize u sentimentalnost. Ljubav prema zavičaju ovdje ne umiruje — ona boli. Odlazak i raseljavanje nisu geografske činjenice, već duboke unutrašnje rane i trajna stanja svijesti.
Posebno snažan sloj zbirke čine pjesme koje svjedoče o ratnom i savremenom nasilju — od Srebrenice do Gaze, od ubijene djece do razrušenih gradova. Pjesnik ne nastupa kao politički komentator, već kao moralni svjedok. U pjesmama Srebrena, Gazo, Beba u Gazi, Mala ruka i Podgorički trotoari, optužena je šutnja svijeta, ali i šutnja pojedinca. Snaga tih stihova leži u odbijanju retoričkog viška: tragedija se ne objašnjava, ona se pokazuje jednim prizorom, jednom rukom, jednim djetetom…
Smrt u ovoj zbirci nije kraj, već granica između vidljivog i nevidljivog, sna i jave. Ona je most i ogledalo života. Najpotresniji stihovi ne govore o samom umiranju, već o teretu pamćenja koji ostaje živima kao zalog dostojanstva.
Formalno, poezija Susretnika počiva na minimalističkom izrazu. Bez suvišnih ukrasa. Kao pogled u cijev pištolja. Ogoljenost pojačava emocionalni naboj. Svaka riječ ima težinu, a tišina između stihova rječita je koliko i sam stih. Ovo je poezija koja se ne čita brzo i koja se prima kao teška istina.
Susretnici postavljaju sudbinsko pitanje: šta znači biti čovjek u svijetu koji gori, a šuti? Ova poezija ne nudi utjehu, ali nudi istinu. Ne traži sažaljenje, već odgovornost. Recimo, zbog Palestine koja se za život bori.
U vremenu potrošnih riječi i svedene empatije, ova knjiga vraća poeziji njenu prvobitnu ulogu — da bude svjedok, opomena i istinski susret. Ona ne ostavlja čitaoca s konačnim odgovorima, ali mu ne dopušta ni ravnodušnost. Nudi smisao umjesto mira i otvoreni pogled umjesto zaklona. Gledaj i govori. Da ne umre istina o tebi!
