Ramiz Hadžibegović
Intervju
BORIS KASTEL – OD POETSKO-FILOZOFSKE DUBINE DO MEDITERANSKOG KRIKA SLOBODE
Uvod: Čuvar plave vatre na straži Mediterana
Postoje pisci koji žive na kopnu i o moru sanjaju, a postoji i Boris Kastel, čovek koji je od sopstvenog krvotoka napravio plovni put, a od crnogorskog krša najlepšu palubu Mediterana. On nije samo pesnik; on je poslednji vizantijski indigo utisnut u mapu sveta koji ubrzano zaboravlja miris soli i dodir neotesanog kamena.
Dok se savremena civilizacija guši u digitalnom pesku i podiže zidove od algoritamske hladnoće, Kastel u svojoj radionici duha radi nešto duboko staromodno i beskompromisno moderno: on kalafati naše polupane iluzije i pretvara ih u brigantine spremne za beskraj. On ne piše stihove – on ispisuje nautičke karte slobode, podsećajući nas da nismo rođeni da budemo klijenti i korisnici, već deca sunca i marete. Za njega Mediteran nije turistička razglednica, već sudbinska konfesija i jedini preostali prostor gde antički mitovi i podgoričke kiše piju kafu na istoj trpezi, dok galeb Džonatan Livingston grakće poziv slobodnim ljudima, a ne pastvi.
U ovom razgovoru, koji pulsira ritmom plime i oseke i podseća na antičku agoru prenesenu u srce Podgorice, najveći živi crnogorski pesnik Mediterana ne nudi odgovore – on nudi horizont. Kroz miris agruma i tišinu potonulih brigantina, on nam otkriva zašto je more jedini vodeni žig koji priznaje na svom pasošu i zašto je poezija jedini alat kojim se može izloviti zaboravljeni identitet iz ponora zaborava.
Pred vama nije običan intervju, već otvoreni horizont i mediteranski indigo – otisak duše čoveka koji je izabrao da mu jedini autoritet bude šum talasa, a jedina otadžbina slobodoumlje. Pripremite se za plovidbu i zakoračite na palubu čoveka koji dokazuje da se i iz najmanje luke mogu poslati poruke koje razume čitava planeta.
„Na Mediteran! Na Mediteran!“ – jer tamo, i jedino tamo, još uvijek smo nefiltrirani i slobodni.
I. O ZIDOVIMA KOPNA I BESKRAJU MORA
1. U vremenu kada se širom Evrope i sveta podižu zidovi i ponovo vode ratovi koji prete globalnom kataklizmi, a identiteti postaju sredstvo isključivosti, kako Tvoja poezija uspeva da ostane imuna na te „kopnene“ bolesti? Šta bi poručio onima koji u moru vide samo prepreku ili opasnost, a ne most ka Drugome?
– Poslije Hladnog rata i pada Berlinskog zida, Evropa i civilizacija uopšte doživjele su procvat demokratije na Istoku i u zemljama postsovjetske sfere uticaja. No, taj period trajao je svega nekoliko decenija, da bi se početkom trećeg milenijuma pretvorio u svoju suprotnost – demokraturu, kako to slikovito reče Predrag Matvejević. Na takvoj pomodarskoj sceni čovjek je izdao čovjeka u sebi i postao dehumanizovana karikatura lojalna konzumersko-potrošačkom načinu razmišljanja.
Svjesna tih aporija i iskušenja, moja poezija još je dublje zaplovila ka obzorjima slobode, humanosti i vječnosti kao Neptunovog trozupca, ne osvrćući se – osim koliko je nužno – ka pošastima totalitarnog, klerikalnog i hegemonog vatrometa na obalama Evrope. Tu vrstu danajskih darova ona je sasvim svjesno kooptirala u svoj panoptikum, u želji da slobodarstvo, pustolovni bunt i duhovnost čovjeka što više izoštri, podižući zastavu sunca na jarbolu brigantina Mediteran. Dakle, ova poezija nije suvoparna potraga za Zlatnim runom materijalnog, niti glorifikacija mitova i epova, već jedrenje u ime časti, solidarnosti i slobodoumlja. Na dalekim horizontima, nevidljivim za bolesti prozaičnog, ovaj jedrenjak je kopno za sebe – plutajuće ostrvo stvoreno od olupina naših potonulih nada i iluzija, koje plovi u beskraj slobode i neslućenosti. Nad njim, kao supervizor, uvijek grakće neki novi galeb Džonatan Livingston, dozivajući slobodne ljude, a ne pastvu.
II. ODABRANA SUDBINA I PODGORIČKE PONISTRE
2. Često kažeš da nisi rođen na obali, već da si Mediteran „izabrao“ kao svoju sudbinu. Koliko je hrabrosti bilo potrebno da u sredini koja je istorijski okrenuta brdima i epici, svoj čitav životni i stvaralački ulog staviš na kartu mora? Da li je ta potraga za „plavom slobodom“ ikada zahtevala od Tebe neku ličnu žrtvu?
– U eri informacionog progresa, posebno vještačke inteligencije na svim poljima, nužno se postavlja pitanje – je li baš more, kao materica čovječanstva, vrtlog, kolovrat i horizont vjerovanja u vječno, ta klepsidra iz koje curi naša krv i ciklično nam se vraća – naš spasilac? Izgubljeni i često distancirani od savremenih izazova, sve više sumnjičavi prema sakralnim postulatima monoteizma, lak smo plijen svima. I Melvil nas vidi takvima: „Stojiš sam, izgubljen na neizmjernoj morskoj pučini“.
Što se rodoslova tiče, nijesam rođen tik uz more, niti sam lupio čelom o njegove hridi, ali je ono, svojevoljno i čarobno, pod moje ponistre u Staroj varoši i tadašnjem Bulevaru Lenjina u Titogradu uvijek dolazilo poput bure, rađajući u meni svoje modre potomke – kapilare – i čineći me svojim sudbenikom i sabesjednikom. Nije mi dalo da se bavim profesurom fizike zarad ugleda i sigurnog posla, što je bila želja mog dobrog i mudrog oca Janka, koji potkraj nebeskih kovitlaca plovi na Titovom brodu Galeb. I tokom zimskih mjeseci u Titogradu, poznatom po stravičnim udarima sjevernog vjetra, u svojoj sobici ispunjenoj buđi i lektirama, uz zebnju kako u platnenim patikama za sve namjene stići do podgoričke Gimnazije, osluškivao sam zov beskrajnih mora i osjećao agrumski miris ljeta koje je isušivalo svaku baruštinu kopna u mojoj svijesti. Ljeta kao Kamijeve pasije: „Usred mržnje, otkrio sam da u meni postoji nepobjediva ljubav“. Dakle, ta ljubav je Mediteran, a pjesnici Mediterana ne biraju svoju sudbinu već, kako mi se čini, Mediteran bira njih – što je privilegija, a ne žrtva.
III. KNJIGA KAO POSLEDNJE OSTRVO INTIME
3. U eri veštačke inteligencije i instant informacija, veruješ li da će knjiga budućnosti opstati kao „poslednje ostrvo“ ljudske intime? Da li će pesnik sutrašnjice biti čuvar vatre ili će se i sam utopiti u digitalnom okeanu bez sećanja?
– Brojni pjesnici su tumačili pojam ostrva kao čovjekovog dvojnika. Marinković je smatrao da čovjek može biti ostrvo za sebe, Hemingvej je tvrdio sasvim suprotno, a Crnjanski je od svoje Sumatre sagradio ostrvo bezvremena, nirvane i meditacije. Moje ostrvo pluta poput jedrenjaka sa nagom pulenom svih civilizacija na provi. Ona me grli i zna da moderni pjesnik ne zavisi od religijskih nadahnuća, vradžbina ili trenutnih političkih trendova – jer takvi „igraju“ samo jedno ljeto – već da je on posljednji svjetionik slobode u tami globalizovanog čovječanstva koje drhti pred jurišnicima apokalipse. Čovjek je jedino biće na svijetu koje svoju apsurdnu sudbinu nosi sa ponosom (znao je to Kami) i čija besmislena sudbina vrijedi ljubavi (znao je to Niče). U mom slučaju, Mediteran i sudbina su sinonimi; pa ako more presuši od supersoničnih raketa ili ga nadjača algoritamska apokalipsa, onda će i moji jedrenjaci potonuti. Ovako, mediteranska buktinja spletena od valova piše i riše moje knjige.
IV. NAGRADE, GRANICE I MALI JEZICI
4. Dobitnik si više prestižnih nagrada. Kako doživljavaš granice i koliko ovakva priznanja potvrđuju Tvoju tezu o jedinstvenom mediteranskom kulturnom prostoru? Da li Te svako sledeće priznanje dodatno obavezuje?
– Antun G. Matoš je znao reći da bilo koja nacionalna književnost, da bi bila odomaćena u nacionalnim okvirima, prvo mora naći svoje mjesto na međunarodnoj sceni, pa tek onda na ognjištu. Svaka istinska poezija, da bi bila respektovana van nacionalnih okvira, prvenstveno mora biti predmet pažnje prevodilaca na velike svjetske jezike. Imao sam sreću da moji jedrenjaci plove Mediteranom i Evropom pod dvadesetak stranih zastava, lišeni pasoša i viza, zahvaljujući prvenstveno pjesnicima-prevodiocima.
Nagrade od mene neće stvoriti manjeg ili većeg pjesnika, ali će svakako, kao lanterne u tami smisla, osvijetliti moje jedrenjake pokazujući da poezija malih jezika živi uprkos brojnim izazovima. Mali jezik se ovdje ogleda u broju žitelja koji govore njime, ali je bezbroj svjetskih tema osvijetljeno njegovim grafemama i fonemama, što mu daje karakter velikog.
5. Nedavno je u Podgorici održana tribina „Podgoričke priče“ posvećena Tvom stvaralaštvu. O čemu danas najradije govoriš publici?
– Najsloženija priprema književne promocije uvijek je ona pred podgoričkom publikom. Najradije sam tom prigodom govorio o mediteranstvu Podgorice u svakom smislu: o djetinjstvu, gimnazijskim danima, zelenom „kabinetu“ na Ljuboviću đe se ispod čempresa pripremam za međunarodne konferencije. Svih ovih trideset godina književne karijere, na dlanu sam donosio more mojim Podgoričanima, govoreći: „Podgoričani, vi koji more slobode i beskraja nikada nijeste viđeli, evo darujem vam ga sa dlanova kao amajliju i putokaz za beskraj!“ Knjige-jedrenjaci plove i traju van naše biologije, zaboravivši i autora.
V. MATVEJEVIĆ I POETIKA POTRAGE
6. Predrag Matvejević je u Tvojoj poeziji prepoznao srodnu dušu. U čemu se vaša viđenja Mediterana razlikuju, a u čemu su identična?
– Predrag mi nedostaje zbog dugih razgovora i, prije svega, zbog prijateljstva. Davno mi je napisao: „Dragi Borise, uvjerih se ponovno da smo braća. Mislim – evo prvaka onih koji će poslije mene, bolje od mene, reći sve što treba o Jadranu i Mediteranu.“ Poslije ovih rečenica, zaplakao sam. U njemu je uvijek talasalo mediteranstvo detalja, filozofije, antropologije i povijesti, dok se moje mediteranstvo svodi više na identitetski profil i poetiku potrage za slobodom i vječnim.
7. Omiljen si kod ženske i mlađe publike. Kako portali i društvene mreže menjaju percepciju Tvog „indiga“ i „plavog baroka“?
– Žena je od mojih početaka karijatida ovog poetskog hrama, bilo da je mater, supruga, kći, muza ili prostitutka. Uvijek među publikom prepoznam neku novu harpiju, Penelopu, Kirku ili rimsku vestalku koja čuva vječnu vatru, i ukrcam ih na jedrenjak „Mediteran“. Neka plove jer, za razliku od mornarskog sujevjerja da žene donose nesreću na brodu, miris žene na brigantinu Mediteran donosi ovoj poeziji dionizijske i apolonijske spektre, univerzalnost i pustolovnost kao sinonime kosmopolitizma.
VI. DOMOVINA BEZ PASOŠA I VIZA
8. Tvoja poezija je prepoznata i izvan Crne Gore. Kako doživljavaš taj „mediteranski glas“ koji dopire do drugih kultura?
– Nikada se nijesam nudio prevodiocima i izdavačkim kućama, jer to nije moj životni moto. Poezija Mediterana sama nađe svoje akvatorije. Ona je preobražaj simfonija mora i kovitlaca u zbirke stihova. Moj glas o Mediteranu sudbina je i drugih, tako da su moji poetski jedrenjaci dobrodošli u brojne luke i usidreni kao domaći.
9. Postoji li mesto, ostrvo ili zaliv koji je posebno oblikovao Tvoju poetsku autentičnost?
– Mjesto rođenja pjesnik ne može birati, ali Grad života može. Crna Gora je najljepši polis Mediterana. Poj sirena iz Boke kotorske i simfonija durmitorskih vila jedna su od najljepših himni poezije Mediterana. Ja sam tu samo da prevedem solfeđo bonace i uzdahe marete na jezik poezije, i ništa više.
10. Kako uspevaš da Mediteran učiniš globalno razumljivijim?
– Ne činim to ja, poezija Mediterana plovi sama samcita. Sav zapadni svijet, posebno Amerika, otkriće je Starog svijeta, Mediteranca Kolumba. Ko bi onda sopstvenom ocu zatvorio vrata pred nosom?! Ako zaboravimo Mediteran kao so našeg bića, onda će naša lična karta biti bezvrijedni papir ili tabula rasa. Sa Mediteranom kao vodenim žigom na našem pasošu, svaki meridijan biće nam susjed.
VII. NOBEL I BOGINJA SLOBODE
11. U književnim krugovima regiona sve su glasnija šuškanja o Tvojoj nominaciji za Nobelovu nagradu. Šta bi to značilo za Tvoj Mediteran?
– Nijednu nagradu nijesam niti priželjkivao, niti očekivao. Moja mediteranska sloboda je sve i svja! Moj trijumf je regata od trideset mediteranskih jedrenjaka usidrenih u Crnoj Gori, bivšoj Jugoslaviji i Mediteranu. Mediteran je svakako zaslužio Nobela, a veliko je pitanje da li je Nobel zaslužio takvu veličinu kao što je Mediteran. Ja sam samo crnogorski pjesnik malog jezika i još manjih ambicija o slavi i moći, koji iz malih luka šalje u svijet svoje korablje. Draže mi je što mi je Mediteran – konfesija!
12. U novoj knjizi „Jedrenje sa boginjom slobode“, Ti jedriš dok svetom dominiraju algoritmi. Veruješ li da je to jedino utočište gde čovek još može sresti sebe nefiltriranog?
-U ovoj knjizi sloboda je baklja kojom nadmašujemo sve pošasti savremene civilizacije i izlazimo iz onog mitološkog lavirinta tame. More je beskraj čije dubine govore o našim iskonima. Zato ova knjiga nosi u sebi onaj Kamijev poklič: „Za očajnika nema domovine, a ja, ja znam da mi more prethodi i da me prati, moja je ludost već spremna… ‘Na more! Na more!’“. Bez mitskog i sadašnjeg Mediterana ja i moja poezija smo kao bez krvi! Sa Mediteranom jedino sam živ i talasam.
Zapis autora: Od mornarske nostalgije do brigantina – susret u večnom kodu
Ovaj razgovor sa Borisom Kastelom nije bio samo novinarski susret, već duboko esejističko hodočašće ka tačkama u kojima se tradicija i more neraskidivo dodiruju. Dok on kalafati svoje brigantine, u njegovim stihovima prepoznajem onaj neuništivi kod običaja – iskonsku potrebu da se u suhozidu, bistijerni i brašnjeniku, u mornarskoj nostalgiji i sestrinskoj ljubavi, pronađe smisao koji nadživljava vekove. To književno srodstvo nije samo estetsko; ono je duhovno bratstvo čuvara vatre koji znaju da bez korena nema krošnje, niti bez mitskog utemeljenja puta u budućnost.
Kastel ostavlja čitaoca na sudbinskom uzviku – „Na more!“ – podsećajući da je identitet, bez plavog vodenog žiga, tek suva hartija na vetrometini istorije. On ne nudi utehu, već vertikalu, dokazujući da se i iz najmanje luke mogu poslati poruke koje razume čitava planeta. Možda svet još uvek nije zaslužio Nobela, ali je u ovom zajedničkom tkanju potvrđeno da se rečima još uvek može podići jarbol slobode.
Kada sklopite ove redove, ne vraćajte se odmah u tišinu; ostanite u zajedničkom „plavom baroku“ i zapamtite: dok god u biću talasa more, nismo pastva, već slobodni ljudi.
Plovidba se nastavlja.
