AVDO MEĐEDOVIĆ — PJESNIK MONUMENTALNE EPIKE
Stvaralački genij usmene književnosti i pitanje njegovog mjesta u svjetskom književnom kanonu
Piše: Faruk Međedović
Sažetak
Avdo Međedović (oko 1875–1955), epski pjesnik iz Obrova kod Bijelog Polja, zauzima izuzetno mjesto u historiji južnoslavenske usmene književnosti. Njegov opus, prema dosadašnjim istraživanjima, obuhvata 58 zabilježenih pjesama različite dužine, među kojima se izdvajaju monumentalni epovi Ženidba Smailagić Meha, Osmanbeg Delibegović i Pavičević Luka i Ženidba Vlahinjić Alije.
Njegovo stvaralaštvo, obilježeno epskom širinom, razvijenom naracijom i sposobnošću oblikovanja velikih pripovjednih cjelina, otvara temeljno književnoteorijsko pitanje: može li se umjetnička veličina jednog usmenog pjesnika procjenjivati istim estetskim kriterijima koji se primjenjuju na Homera i druge kanonske autore svjetske književnosti?
Posebnu pažnju zaslužuje obim sačuvanih epskih tekstova. Ženidba Smailagić Meha u verziji zabilježenoj 1935. godine ima 12.311 stihova, dok Osmanbeg Delibegović i Pavičević Luka, prema izdanju Harvard University Pressa iz 1953. godine, ima 13.326 stihova. Time Avdovo stvaralaštvo pruža izuzetno plodnu osnovu za poređenje s Homerovom Odisejom i Ilijadom, ne samo u pogledu obima nego i u pogledu epske kompozicije, pripovjedačkih postupaka i mogućnosti usmenog pjesničkog stvaranja.
Ovaj esej zastupa tezu da Avdovo stvaralaštvo zaslužuje ravnopravno mjesto u komparativnom proučavanju monumentalne epike, ne na osnovu unaprijed utvrđenih hijerarhija, nego na osnovu analize njegovih djela, njihove strukture i njihovih umjetničkih dometa.
1. Uvod: pjesnik kojeg nije moguće svesti na jedno djelo
U historiji književnosti postoje autori čija se veličina prepoznaje u jednom remek-djelu, ali postoje i oni čije stvaralaštvo upućuje na mnogo šire horizonte od granica pojedinačnog teksta. Avdo Međedović pripada upravo toj drugoj kategoriji.
Njegovo ime u međunarodnim istraživanjima najčešće se povezuje s epom Ženidba Smailagić Meha, djelom koje u zabilježenoj verziji iz 1935. godine obuhvata 12.311 stihova. Međutim, za razumijevanje Avdove pjesničke ličnosti nije dovoljno poznavati samo ovaj ep. Njegovo stvaralaštvo obuhvata i druge duge epske pjesme, među kojima se posebno izdvajaju Osmanbeg Delibegović i Pavičević Luka te Ženidba Vlahinjić Alije, kao i niz drugih djela koja svjedoče o širini njegova repertoara.
Prema bibliografskim i književnonaučnim podacima, Avdov repertoar obuhvata 58 zabilježenih pjesama različite dužine, od kojih se približno desetak može označiti monumentalnim epovima ili spjevovima. Ovaj podatak zahtijeva da se istraživačka pažnja pomjeri s jednog reprezentativnog djela na cjelinu njegova stvaralaštva.
Avdo Međedović nije važan samo zato što je otpjevao izuzetno dugu pjesmu. Važan je zato što njegovo djelo omogućava da se ispituju granice ljudske memorije, mogućnosti usmene kompozicije, odnos tradicije i individualne kreativnosti te načini na koje pjesnik organizira veliki narativni svijet.
Zbog toga Avdovo stvaralaštvo nije tek zanimljiva epizoda u historiji folkloristike. Ono predstavlja ozbiljan predmet književne teorije, estetike i komparativne književnosti.
2. Avdo Međedović i Milman Parry: susret koji je promijenio proučavanje epike
Susret Avda Međedovića s američkim klasičnim filologom Milmanom Parryjem početkom tridesetih godina XX stoljeća imao je dalekosežne posljedice za proučavanje usmene književnosti.
Parry je istraživao Homerove epove i pitanje njihove usmene kompozicije. Želio je razumjeti kako pjesnik u živom izvođenju može oblikovati duge narativne cjeline, služiti se formulama i tradicionalnim izrazima te održavati kontinuitet pripovijedanja bez oslanjanja na pisani tekst tokom samog izvođenja.
Južnoslavenska epska tradicija pružila mu je mogućnost da takve procese proučava neposredno. Snimci i rukopisna građa koje je prikupio s Albertom Lordom postali su osnova jedne od najznačajnijih zbirki usmene književnosti na svijetu, danas poznate kao Milman Parry Collection of Oral Literature na Univerzitetu Harvard.
U tom istraživačkom poduhvatu Avdo Međedović postao je naročito značajna pjesnička ličnost. Njegovi dugi epovi omogućili su istraživačima da proučavaju usmenu epiku ne samo kao naslijeđenu tradiciju nego i kao stvaralački proces.
Posebno je značajan podatak da je Osmanbeg Delibegović i Pavičević Luka zabilježen u obimu od 13.326 stihova. U opisu izdanja Harvard University Pressa ovo djelo označeno je kao usmeni tradicionalni ep dužine kakva se povezuje s Homerovim epovima, a predstavljeno je i kao najduži cjelovit i kontinuiran tekst usmene epike zabilježen u modernom svijetu u vrijeme objavljivanja izdanja. Taj podatak pokazuje koliko je Avdovo kazivanje bilo važno za istraživanje mogućnosti monumentalnog usmenog pjesništva.
Ovdje se, međutim, mora istaći jedna važna činjenica: Parryjev naučni interes za Avdu ne treba automatski izjednačavati s tvrdnjom da je Parry izrekao konačan estetski sud o njegovoj nadmoći nad Homerom. Parryjev rad otvorio je mogućnost ozbiljnog poređenja, ali pitanje umjetničke vrijednosti pojedinih djela zahtijeva zasebnu analizu.
I upravo u toj razlici nalazi se prostor za daljnje istraživanje Avdove veličine.
3. Monumentalnost Avdovih epova: Ženidba Smailagić Meha, Osmanbeg Delibegović i Pavičević Luka i Homer
Ženidba Smailagić Meha predstavlja središnje djelo Avda Međedovića, ali se razmjeri njegovog pjesničkog umijeća jasnije sagledavaju kada se ovo djelo uporedi s drugim monumentalnim epom iz njegovog repertoara, Osmanbeg Delibegović i Pavičević Luka.
Prema poznatom zapisu iz 1935. godine, Ženidba Smailagić Meha ima 12.311 stihova. Osmanbeg Delibegović i Pavičević Luka, prema izdanju Harvard University Pressa iz 1953. godine, obuhvata 13.326 stihova. U pojedinim bibliografskim navodima pojavljuje se i broj 13.331, što ukazuje na potrebu da se broj stihova uvijek veže za konkretno izdanje ili tekstualni zapis. Za potrebe ovog poređenja koristi se broj od 13.326 stihova, naveden u opisu izdanja iz 1953. godine.
Oba djela pripadaju najznačajnijim primjerima monumentalne usmene epike, a njihova dužina otvara izuzetno važno pitanje o mogućnostima ljudskog pamćenja, usmene kompozicije i stvaralačkog oblikovanja velikih narativnih cjelina.
Poređenja radi, Homerova Odiseja u standardnom grčkom tekstu ima približno 12.110 stihova, dok Ilijada ima 15.693 stiha. Prema tim brojevima, Ženidba Smailagić Meha duža je od Odiseje za približno 201 stih, dok Osmanbeg Delibegović i Pavičević Luka premašuje njen obim za približno 1.216 stihova. Istovremeno, Osmanbeg je kraći od Ilijadeza približno 2.367 stihova.
Poređenje obima epova
Epsko djelo – Približan broj stihova
Ženidba Smailagić Meha — Avdo Međedović 12.311
Odiseja — Homer 12.110
Osmanbeg Delibegović i Pavičević Luka — Avdo Međedović 13.326
Ilijada — Homer 15.693
Napomena: Brojevi se odnose na navedene zapise i uobičajena izdanja; brojanje stihova može se razlikovati zavisno od tekstualne verzije i načina uređivanja.
Ovi podaci pokazuju da poređenje Avda Međedovića s Homerom nije zasnovano samo na općoj sličnosti epskih tradicija. Ono ima i konkretnu tekstualnu osnovu: Avdo je ostavio zapise dvaju epova čiji je obim uporediv s obimom Homerovih velikih poema. Posebno je značajno što Osmanbeg Delibegović i Pavičević Luka nije samo još jedna verzija istog pripovjednog obrasca, nego zasebno djelo koje zahtijeva vlastitu analizu kompozicije, likova i pripovjedačkih postupaka.
Broj stihova sam po sebi nije dovoljan da bi se utvrdila umjetnička vrijednost. Ni Ilijada ne postaje veće djelo od Odisejesamo zato što je duža, niti bi se Avdova veličina mogla dokazati isključivo brojčanim poređenjem. Međutim, obim ovih epova predstavlja važan književnohistorijski podatak. On pokazuje da monumentalno epsko stvaralaštvo nije bilo ograničeno na antički svijet i pisanu književnost, nego je postojalo i u živim usmenim tradicijama.
Još je značajnije pitanje kako je takav obim postignut. Pjesnik koji oblikuje djelo od više od dvanaest ili trinaest hiljada stihova mora održavati kontinuitet naracije, povezivati veliki broj epizoda, razvijati odnose među junacima i upravljati ritmom pripovijedanja. U usmenoj izvedbi to se ostvaruje kroz spoj pamćenja, poznavanja tradicionalnog epskog jezika i sposobnosti stvaralačkog preoblikovanja naslijeđenog materijala.
Upravo zato Avdove pjesme ne treba proučavati samo kao dokaz izuzetne dužine usmenog kazivanja. Potrebno ih je čitati kao zasebne umjetničke cjeline. Treba ispitati kako se u njima razvija radnja, kako se grade napetost i očekivanje, kako se junaci oblikuju govorom i postupcima te kako ponavljanja i opisi doprinose kompozicijskoj strukturi.
Poređenje s Homerom zato ne mora počivati na tvrdnji da je jedan pjesnik unaprijed veći od drugoga. Ono može biti istraživački postupak kojim se ispituju mogućnosti različitih epskih tradicija. Ali ono isto tako ne treba biti ograničeno pretpostavkom da Homer nužno predstavlja nedostižni vrhunac kojem se svi drugi pjesnici samo približavaju.
Avdo Međedović nije ostavio samo jedan ep približan obimom Homerovoj Odiseji. Njegov sačuvani opus obuhvata i drugi ep koji je još duži. Ta činjenica daje dodatnu težinu zahtjevu da se njegov pjesnički postupak proučava na osnovu čitavih djela, a ne samo kao zanimljiv primjer usmene tradicije.
4. Jedan ep ili čitav pjesnički svijet?
Ako se Avdo Međedović proučava samo kroz Ženidbu Smailagić Meha, postoji opasnost da se njegova stvaralačka ličnost svede na jednu izuzetnu izvedbu.
Zato posebnu pažnju zaslužuju i Ženidba Vlahinjić Alije te Osmanbeg Delibegović i Pavičević Luka. Ova djela omogućavaju da se ispita je li monumentalna kompozicija trajna osobina Avdova stvaralačkog postupka ili prvenstveno obilježje jednog posebno razvijenog epa.
Poređenje ovih pjesama moglo bi pokazati kako Avdo organizira različite narativne materijale, razvija junake, raspoređuje epizode i prilagođava tradicionalne postupke pojedinačnim pričama.
Posebno je važno što monumentalnost nije obilježje samo Ženidbe Smailagić Meha. Ep Osmanbeg Delibegović i Pavičević Luka, koji u izdanju iz 1953. godine ima 13.326 stihova, pokazuje da se Avdovo epsko umijeće mora razmatrati kroz više zasebnih djela velikog obima. Time se otvara mogućnost da se ispita kako isti pjesnik organizira različite narativne svjetove, raspoređuje epizode i razvija likove u djelima koja su po dužini uporediva s Homerovim epovima.
Jednako je važno ispitati razlike između zabilježenih verzija istog djela. Usmena pjesma nije nužno nepromjenjiv tekst koji pjesnik uvijek reproducira identično. Izvođenje može predstavljati novu realizaciju tradicionalnog narativa, s izmjenama u obimu, redoslijedu, detaljima i naglascima.
Primjer Ženidbe Vlahinjić Alije posebno je zanimljiv: izdanje koje je priredio Milman Parry, a objavio Harvard University Press, sadrži i pjevanu i diktiranu verziju. Pjevana verzija ima 6.053 stiha, a diktirana 5.883. Ta razlika pokazuje da zapisivanje usmenog djela nije jednostavan prijenos jednog potpuno nepromjenjivog teksta na papir. Izvedba, pamćenje, ponovno kazivanje i intervencija zapisivača mogu utjecati na konačan oblik zabilježenog djela.
Upravo zato Avdov opus treba posmatrati kao cjelinu sastavljenu od pojedinačnih djela i njihovih konkretnih izvedbenih historija.
Podatak o 58 pjesama otvara mogućnost istraživanja izuzetno širokog repertoara. Ipak, broj naslova ne smije se poistovjetiti s brojem sačuvanih cjelovitih tekstova, niti se smije pretpostaviti da su sve pjesme imale dužinu Ženidbe Smailagić Meha. Takav zaključak zahtijevao bi neposrednu potvrdu u izvorima.
Naučna ozbiljnost ne umanjuje značaj ovih činjenica. Ona nam omogućava da veličinu Avdova stvaralaštva sagledamo na čvršćim osnovama.
5. Usmeni pjesnik kao stvaralac, a ne samo čuvar tradicije
Jedno od najvažnijih pitanja u proučavanju Avda Međedovića jeste odnos između tradicije i individualne kreativnosti.
Usmena epika oslanja se na naslijeđene obrasce: formule, motive, tipične situacije, opise, dijaloge i načine oblikovanja junaka. Međutim, postojanje takvih obrazaca ne znači da je pjesnik samo pasivni prenosilac tuđeg stvaralaštva.
Tradicionalni elementi mogu biti materijal od kojeg pjesnik oblikuje novu i prepoznatljivu umjetničku cjelinu. Njegova kreativnost pokazuje se u izboru, raspoređivanju, proširivanju i povezivanju tih elemenata.
Avdovo stvaralaštvo zato treba ispitivati kroz napetost između naslijeđenog i individualnog. Potrebno je utvrditi šta u njegovim pjesmama pripada zajedničkom epskom jeziku, a šta predstavlja osobenost njegovog pripovijedanja.
To zahtijeva pažljivo poređenje tekstova, njihovih varijanti i izvedbenih okolnosti. Potrebno je proučavati kako se grade scene, kako se produžava ili ubrzava radnja, kako dijalozi oblikuju karaktere i kako ponavljanje doprinosi kompozicijskoj cjelini.
Posebno je značajan podatak da je Avdo poznavao tradicionalne postupke usmene epike, ali ih je mogao preoblikovati na način koji je njegovim pjesmama davao prepoznatljiv individualni izraz. U novijim proučavanjima njegova stvaralaštva ukazuje se i na njegovu sklonost proširivanju pjesme, odnosno na postupak koji je opisivan kao „kićenje“. Taj postupak zaslužuje podrobnu analizu: može se posmatrati kao sredstvo usporavanja radnje, razvijanja prizora, povećavanja svečanosti kazivanja i proširivanja epskog svijeta.
Tek na osnovu takve analize možemo argumentirano govoriti o Avdovoj individualnosti kao pjesnika.
Njegova usmenost nije razlog da mu se unaprijed pripiše niža književna vrijednost. Ona je osobina njegova stvaralačkog načina, koju treba razumjeti i estetski procijeniti.
6. Avdo i Homer: poređenje bez unaprijed utvrđene hijerarhije
Poređenje Avda Međedovića s Homerom opravdano je kao književnoteorijski postupak, ali samo ako se jasno odrede kriteriji poređenja.
Homerovi epovi i Avdove pjesme pripadaju različitim historijskim, društvenim i jezičkim okolnostima. Njihove razlike ne treba prikrivati, kao što ne treba zanemariti ni srodnosti u epskim postupcima.
Obojicu je moguće proučavati kroz pitanja kompozicije, formulaičkog izraza, karakterizacije, pripovjednog ritma, prikazivanja društvenih vrijednosti i odnosa između individualnog junaka i kolektivnog svijeta.
Parryjevo istraživanje Homerova stila i njegove formulaičke strukture bilo je jedan od razloga zbog kojih je živa južnoslavenska epska tradicija postala toliko važna za klasičnu filologiju. Avdovo kazivanje pomoglo je istraživačima da pitanja o Homeru sagledaju u svjetlu stvarnog usmenog pjesničkog izvođenja.
To, međutim, ne znači da se Homer i Avdo mogu jednostavno izjednačiti. Neophodno je uzeti u obzir razlike između njihovih tradicija, tekstualnih historija i načina na koje su njihova djela sačuvana.
Isto tako, nije opravdano unaprijed pretpostaviti da je Homer mjerilo kojem svaki drugi epski pjesnik mora težiti.
Homer ne mora biti umanjen da bi Avdo bio ozbiljno shvaćen. Dovoljno je napustiti pretpostavku da se umjetnička vrijednost različitih tradicija mora rasporediti prema unaprijed zadanoj hijerarhiji.
Pitanje nije treba li Avdu unaprijed proglasiti većim od Homera, nego šta se otkriva kada se njihova djela proučavaju s jednakom analitičkom pažnjom i uz uvažavanje njihove historijske posebnosti.
Ipak, ravnopravnost u pristupu ne znači da konačni estetski sud mora biti identičan. Komparativna analiza može pokazati da je jedan pjesnik uspješniji u određenim postupcima, a drugi u nekim drugim. Može, također, otvoriti mogućnost argumentiranog suda o izuzetnoj veličini jednog djela ili opusa.
Upravo zato broj stihova treba posmatrati kao početnu činjenicu, a ne kao konačan dokaz. Kada se utvrdi da Avdovi epovi po obimu stoje uz Homerove, sljedeći korak jeste detaljno poređenje njihovih unutrašnjih struktura, narativnih tehnika i umjetničkih učinaka.
Takav pristup ne vodi unaprijed određenoj presudi. On otvara prostor za argumentiranu književnu kritiku.
7. Nezabilježeni opus i granice našeg znanja
Avdovo stvaralaštvo obilježeno je i onim što nije sačuvano.
Prema podacima o njegovu repertoaru, pjesnik je poznavao mnogo više pjesama nego što ih danas imamo u cjelovitim zapisima. Njegov iskaz Parryju, kako se prenosi u svjedočenjima o njihovim susretima, da je mogao svaki ep izvoditi u dužini Ženidbe Smailagić Meha, dodatno podstiče razmišljanje o razmjerama njegova stvaralačkog potencijala.
Taj iskaz treba proučavati u njegovom izvornom dokumentarnom kontekstu. Jednako tako, svjedočenja savremenika o višesatnim izvođenjima predstavljaju vrijedan dio historije recepcije, ali ih treba razdvojiti od podataka neposredno potvrđenih sačuvanim snimcima i rukopisima.
Kada zamišljamo šta bi se dogodilo da je Parry živio duže i zabilježio veći dio Avdova repertoara, ulazimo u područje opravdane, ali ipak hipotetičke rekonstrukcije.
Ne možemo znati koliko bi dodatnih epova bilo sačuvano, kakva bi bila njihova dužina niti kakve bi sve razlike postojale među njihovim izvedbama. Ali možemo pouzdano reći da je dokumentiranje većeg dijela repertoara bilo izuzetno važno za buduće proučavanje usmene epike.
Parryjeva smrt 1935. godine prekinula je njegov terenski rad, dok je Albert Lord nastavio proučavati i objavljivati prikupljenu građu.
Danas je Milman Parry Collection na Harvardu neprocjenjivo svjedočanstvo te istraživačke historije. Ona čuva materijal koji omogućava da se pitanja o usmenoj kompoziciji proučavaju na osnovu konkretnih tekstova i snimaka, a ne samo teorijskih pretpostavki.
Ono što nije sačuvano ne može se nadomjestiti maštom. Ali ono što jeste sačuvano može se proučiti mnogo dublje i obuhvatnije nego što je to dosad učinjeno.
8. Avdo Međedović i svjetska književnost
Avdovo mjesto u svjetskoj književnosti ne treba tražiti isključivo u tome što ga se može porediti s Homerom. Njegovo značenje mnogo je šire.
On pokazuje da monumentalna epika nije ograničena na davne civilizacije, pisane književne sisteme ili autore čija su djela stoljećima bila dio obrazovnih kanona.
Njegovo stvaralaštvo svjedoči o sposobnosti usmenog pjesnika da oblikuje velike narativne cjeline, razvija složene odnose među likovima i povezuje pojedinačne događaje u širi epski svijet.
Obim Ženidbe Smailagić Meha i Osmanbega Delibegovića i Pavičevića Luke posebno je važan za razumijevanje te činjenice. Prvi ep, sa 12.311 stihova, gotovo je jednak obimom Odiseji, dok drugi, sa 13.326 stihova, nadmašuje njen broj stihova. To ne rješava pitanje njihove međusobne umjetničke vrijednosti, ali jasno pokazuje da Avdov opus pripada raspravi o monumentalnoj epici na svjetskom nivou.
To je važno i za razumijevanje književnog kanona. Kanon nije samo zbir djela koja su već proglašena velikim. On je i historija čitanja, tumačenja, prevođenja, izdavanja i institucionalnog priznanja.
Pojedina djela postaju međunarodno poznata zahvaljujući dugoj tradiciji školskog i univerzitetskog proučavanja, dok druga, iako umjetnički izuzetno zanimljiva, ostaju ograničena jezičkim i kulturnim granicama.
Avdov slučaj pokazuje zašto je važno preispitivati takve granice. Njegova djela zaslužuju dostupna kritička izdanja, pouzdane prijevode, komparativne studije i sistematsko proučavanje čitavog opusa.
Posebno bi značajno bilo izraditi kritički katalog svih poznatih pjesama, povezati ih sa snimcima i rukopisima, opisati njihove varijante i uspostaviti jasnu bibliografiju dosadašnjih istraživanja.
Takav rad omogućio bi da se o Avdovoj veličini raspravlja na osnovu šireg korpusa, a ne samo na osnovu nekoliko najpoznatijih djela.
9. Zaključak: veličina koja zahtijeva novo čitanje
Avdo Međedović predstavlja jednu od najznačajnijih pjesničkih ličnosti južnoslavenske usmene epike. Njegovo stvaralaštvo objedinjuje monumentalnost epskog kazivanja, složenost narativne organizacije i izuzetno važna pitanja o odnosu tradicije, pamćenja i individualne kreativnosti.
Ženidba Smailagić Meha pruža snažan razlog za detaljnu književnu analizu, ali se Avdova vrijednost ne iscrpljuje u tom djelu. Osmanbeg Delibegović i Pavičević Luka, sa 13.326 stihova prema izdanju iz 1953. godine, dodatno potvrđuje da je njegov opus potrebno proučavati kao širi pjesnički svijet. Ženidba Vlahinjić Alije i druge zabilježene pjesme otvaraju mogućnost da se njegov stvaralački postupak ispituje kroz različite narativne oblike i izvedbene varijante.
Poređenje s Homerom dobija posebnu težinu kada se sagleda obim ovih djela. Ženidba Smailagić Meha približna je dužinom Odiseji, dok je Osmanbeg Delibegović i Pavičević Luka još duži. Ovi podaci ne predstavljaju automatski dokaz umjetničke nadmoći, ali potvrđuju da Avdovo stvaralaštvo zaslužuje ozbiljno mjesto u komparativnom proučavanju monumentalne epike.
Parryjeva istraživanja dala su Avdovu stvaralaštvu posebno mjesto u međunarodnom proučavanju usmene književnosti. Ipak, savremena književna kritika ne bi se smjela zaustaviti na njegovoj ulozi u historiji folkloristike. Potrebno je vratiti se djelima i analizirati ih kao umjetničke cjeline.
Takav pristup ne zahtijeva da Avdu unaprijed proglasimo većim od Homera, kao što ne zahtijeva ni da Homera unaprijed postavimo iznad njega. Zahtijeva da se oba pjesnika proučavaju ozbiljno, uz jasne kriterije, historijsku svijest i spremnost da zaključci proizlaze iz tekstova.
Možda je najveći značaj Avda Međedovića upravo u tome što nas prisiljava da ponovo postavimo pitanje šta sve može biti velika književnost.
Može li velika epika nastati bez knjige pred pjesnikom? Može li usmeni stvaralac oblikovati djelo monumentalnih razmjera, a da pritom ne bude sveden na ulogu prenosioca tradicije? Može li književni kanon biti dovoljno otvoren da prepozna umjetničke domete koji su nastali izvan njegovih tradicionalnih institucija?
Avdovo stvaralaštvo daje nam snažne razloge da na ta pitanja odgovorimo ozbiljno i potvrdno, uz obavezu da svaki pojedinačni sud bude utemeljen u analizi.
Avdo Međedović nije važan samo kao pjesnik čiji je glas sačuvan na fonografskim pločama. Važan je kao izazov našim predodžbama o pjesničkom stvaranju, o usmenosti i pisanosti, o individualnom geniju i kolektivnoj tradiciji te o granicama svjetskog književnog kanona.
Njegova dva monumentalna epa, čiji se obim može neposredno uporediti s Homerovim poemama, pružaju izuzetno snažan razlog da ga ne posmatramo samo kao predmet folklorističkog istraživanja, nego i kao pjesnika čije djelo zahtijeva punu pažnju književne teorije i estetike.
Zbog toga njegovo djelo ne traži samo divljenje. Ono traži čitanje, proučavanje i novo vrednovanje.
Odabrana literatura i izvori za daljnje istraživanje
Međedović, Avdo. The Wedding of Smailagić Meho. Tekst prikupio Milman Parry; prijevod, uvod, bilješke i komentar Albert B. Lord. Harvard University Press, 1974.
Parry, Milman. Serbo-Croatian Heroic Songs: Ženidba Vlahinjić Alije. Osmanbeg Delibegović i Pavičević Luka. Albert B. Lord, urednik; Béla Bartók, urednik. Harvard University Press, 1953.
Međedović, Avdo. Bijelo Polje: Three Texts from Avdo Mededovic: Ženidba Vlahinjić Alije, Osmanbeg Delibegović i Pavičević Luka. Priredio David E. Bynum. Harvard University Press, 1980.
Lord, Albert B. The Singer of Tales. Harvard University Press, 1960.
Parry, Milman. „Studies in the Epic Technique of Oral Verse-Making: I. Homer and Homeric Style.” Harvard Studies in Classical Philology, 1930.
Parry, Milman. „Studies in the Epic Technique of Oral Verse-Making: II. The Homeric Language as the Language of an Oral Poetry.” Harvard Studies in Classical Philology, 1932.
Milman Parry Collection of Oral Literature, Harvard University Library. Zbirka snimaka, rukopisa, fotografija i dokumentacije o južnoslavenskoj usmenoj književnosti. Dostupno na: https://library.harvard.edu/collections/milman-parry-collection-oral-literature
Čogurić, Aleksandar. „Intelektualni i duhovni portret tvorca i kreatora usmene epike kroz pjesničku pojavu Avda Međedovića.” Lingua Montenegrina, 2025.
Kodrić, Sanjin i Pašić Kodrić, Mirzana. „Otkud Homer u Sandžaku? (Usmena epika Avde Međedovića i povijesno-razvojni procesi i pojave bošnjačke književnosti i kulture).”
Elmer, David F. Radovi o Milman Parry Collection of Oral Literature i njenom značaju za proučavanje usmene književnosti.
