Nedžad Muratović
Kanjevina
Sjeverno od Sjenice, na pola puta ka planini Javor, tamo gdje se Pešter lagano gubi u tišini i vjetru, leži Kanjevina.
Oduvijek tu i bila, a opet kao da čeka da bude otkrivena.
Kažu: ili po ptici kanji, što nebom kruži i nadgleda pustoš, ili po Kanjama u Crnoj Gori, odakle nekad jedan narod krenu, pa ovdje stade i ime ostavi da traje duže od koraka i sudbine.
O Radomanu Kanjevcu sam znao još iz studentskih dana. Glas sa Radio Beograda, drugi program, tih a dubok, i pjesme koje pokloni Galiji, nosile su u sebi nešto što se ne da lako objasniti. To bijaše sve što sam znao o tom kraju: nekoliko riječi, nekoliko tonova, i slutnja nečega većeg.
Dugo je to bilo dovoljno.
A onda više nije.
Jednom sam ga slušao dok su se gradovi u Srbiji gušili pod snijegom, dok su ljudi negodovali i zatvarali se u svoje stanove. On je govorio o selu. O Kanjevini. O ljudima koji ostaju. Svim onim, mada rijetkim, dimovima koji se ne gase. I u njegovim riječima nije bilo ni gorčine ni žalbe, samo tiha, nepokolebljiva ljubav.
Radoman ode svome sinu, minulog novembra, da zajedno žive tamo gdje se nikad više ne umire.
Tako Kanjevina osta u meni kao ime koje ne traži mnogo, ali daje više nego što obećava.
Zima 2025.
Stegla i Švedsku, kao da je i ona dio te iste priče o hladnoći i teretu koji ona nosi.
Krenusmo ka zapadu Njemačke, putevima koji spajaju rasute živote. Ja bratu, a Asmira rodbini. Dortmund i Koblenz, gradovi različiti, ali jednako tuđi i jednako naši.
Put se otegao, gotovo tri sata vožnje kroz sivilo i tišinu.
Onda dolazak i prve slike.
U avliji nas dočeka Sead. Onako kako se dočekuje svoj, bez zadrške, bez mjere, sa toplinom koja briše kilometre. Pitanje za zdravlje, stisak ruke, i pogled koji govori više nego riječi. Ramka zadrhta od radosti, pa joj trebaše vremena da se sabere.
Uđosmo unutra. Prostor širok, svjetlo mekano. Djeca stidljiva, ali znatiželjna i prilaze, pa zastanu. Smijeh polako razbija tišinu među nama. Alini je devet, Nejli šest godina.
Školske su brige prenijeli brzo u razgovor na Engleskom sa Adnom.
Između nas odraslih riječi same krenuše.
Sead govori o Kanjevini, kao da govori o nečemu koje je tu pored nas. Majka je još tamo, veli. Med se ne kupuje otkad on zna za sebe. Naučila ona, rodom iz Kladnice, da se od zemlje i pčele živi, koliko se može. Snaga je polako izdaje, ali navika i volja još drže.
Pričamo o životu i sve su priče iste, samo su imena drugačija. Ratovi, odlazak, tuđina, rad. I negdje u svemu tome nada, tvrdoglava i tiha, koja ne dopušta da čovjek sasvim poklekne.
Na sofri obilje. Mirisi koji vraćaju u djetinjstvo, kraj i ljude.
„Kakav si s’ ovčijim mesom?“ upita Sead, više iz brige nego iz znatiželje.
Vrijeme prođe nečujno. Tri sata kao jedan tren.
I opet rastanak nagao, kao da se ne smije dugo zadržati. Prate nas do ulice, pa još koji korak dalje. Do auta, kroz otvoren prozor, pruža se ruka i zavežljaj, i još jedan, i uz njega miris Sandžaka.
„Neka vam se nađe.“
Vraćamo se Edo i ja. Brat i Azra dočekuju toplo, kako dolikuje.
Dani prolaze. Januar, pa Ramazan, pa Bajram.
Proljeće stiže s kišom, tiho, bez velike najave.
Prvi petak u aprilu. Veče. Sjedimo nas troje, razgovaramo o običnim stvarima, onako kako ljudi rade kad misle da ima vremena.
Odjednom, niotkud, ekran telefona zasvijetli.
Haber. Onaj gorki, sa tugom.
Sead se bio vratio iz Kanjevine. Kao da je morao još jednom vidjeti majku, kuću, pčele, brda, kao da je nešto u njemu znalo. Bol ga pritisnu, pa u bolnici potraži lijeka.
Nije ga našao.
Kao da je dio sebe ostavio tamo, u Kanjevini, a ostatak ponio sa sobom, tek da se oprosti.
Preseli.
Na onaj svijet o kojem malo znamo, ali se nadamo da je bolji od ovog svijeta u kojem previše toga ostaje nedorečeno, a još više ljudi ode prerano.
I sada, kad se ime Kanjevina ponovo izgovori, ne dolazi samo kao mjesto.
Dolazi kao sjećanje.
Kao glas.
Kao čovjek. Kao Sead i Radoman.
