Zlatko Hadžidedić: Tko želi rat na Balkanu (Kome treba disfunkcionalnost ili novo etničko čišćenje?)
Redakcija 
Foreign Affairs, ugledni američki vanjskopolitički magazin, objavio je u decembru 2016. članak pod naslovom “Disfunkcionalnost na Balkanu”, čiji autor je Timothy Less, bivši britanski diplomata koji je služio kao šef britanskog diplomatskog predstavništva u Banja Luci i politički sekretar britanske ambasade u Skopju. Less se tu zalaže za totalno preoblikovanje državnih granica na Balkanu: zamišljena Velika Srbija bi trebalo da obuhvati postojeći srpski entitet u Bosni i Hercegovini, ali također i cijelu međunarodno priznatu Republiku Crnu Goru; Velika Hrvatska bi pripojila budući hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini; Velika Albanija bi trebalo da uključi i Kosovo i zapadni dio Makedonije. Realizacija ovih velikodržavnih projekata, kaže Less, na kraju bi dovela do trajnog mira i stabilnosti u regionu.
Naravno, lako bi bilo ustvrditi da je Timothy Less sada samo “slobodni strijelac”, čija aktivnost nema ništa zajedničko sa politikom njegovih nekadašnjih poslodavaca. Međutim, problem je u tome što su izvjesni radikalni krugovi unutar britanskog vanjskopolitičkog establishmenta, u njihovim brojnim inicijativama od 1990. naovamo, neprekidno zagovarali potpuno iste ideje koje se mogu naći u njegovom članku, kao što je zaokruživanje zamišljenih velikodržavnih projekata – Velike Srbije, Velike Hrvatske i Velike Albanije – kao navodnog puta ka trajnoj stabilnosti na Balkanu, pri čemu bi nestanak Bosne i Makedonije predstavljao tek kolateralnu štetu.
Također, historijska literatura prepuna je referenci koje govore o tome da ovi krugovi odavno – još od 1904., kada je njihovu temeljnu geopolitičku doktrinu uobličio Halford Mackinder u eseju The Geographical Pivot of History – percipiraju destabilizaciju cjelokupnog teritorijalnog pojasa između Njemačke i Rusije (što uključuje i Balkan) kao jedan od svojih primarnih geopolitičkih ciljeva.
Ovakve ideje utemeljene su na pretpostavci da eventualno neostvarivanje postojećih velikodržavnih projekata može izazvati nacionalističke frustracije koje onda neprekidno stvaraju sve veću nestabilnost u datoj oblasti. Međutim, kao što je historija jasno pokazala i na Balkanu i u drugim dijelovima svijeta, takva pretpostavka nije ništa drugo nego puka zamjena teza. Jer, sam koncept zaokruženih etnonacionalnih država jeste koncept koji uvijek stvara stalnu nestabilnost gdje god on bio primijenjen, zbog toga što takve ‘čiste’ etnonacionalne teritorije nikako ne mogu biti stvorene bez primjene ekstremnog nasilja nad “neodgovarajućim” stanovništvom, uključujući tu i aktivnosti poznate pod nazivom “etničko čišćenje”. Logika “rješavanja nacionalnih pitanja” putem širenja etnički “očišćenih” velikodržavnih tvorevina uvijek vodi ka permanentnoj nestabilnosti, nikada ka dugoročnoj stabilnosti.
Alternativa otvorenom ratu bila bi stvaranje stalne predratna atmosfera koja bi simulirala neposrednu prijetnju ratom, putem konstantnog podizanja nacionalističkih tenzija između, i unutar, država u regionu
Ono što je posebno interesantno kada je u pitanju “rješavanje nacionalnih pitanja” na Balkanu jeste fleksibilnost (to jest, proizvoljnost) predloženih i realiziranih “rješenja”. Pobjednici u Prvom svjetskom ratu, među kojima su prethodno spomenuti radikalni krugovi unutar britanskog vanjskopolitičkog establishmenta igrali glavnu ulogu, prvo su zagovarali stvaranje zajedničke nacionalne drave Južnih Slavena (koja je kasnije nazvana Jugoslavijom) na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu.
Zatim, nakon više od sedamdeset godina, jedan od najistaknutijih članova ovih krugova, Lord Carrington, predsjedavao je još jednom međunarodnom konferencijom, u Den Haagu, gdje je nadgledao disoluciju i podjelu jugoslavenske federacije u ime “rješavanja nacionalnih pitanja” između etnonacionalnih republika koje su je tvorile (budući da su sve one, sa izuzetkom Bosne i Hercegovine, već prethodno bile definirane kao etnonacionalne republike unutar multinacionalne federacije).
Također, zajedno sa portugalskim diplomatom Jose Cutileirom, Lord Carrington je tada lansirao i prvi, predratni nacrt za etnonacionalnu podjelu Bosne i Hercegovine (Plan Carrington-Cutileiro), ponovo u ime “rješavanja nacionalnih pitanja” između etničkih grupa koje žive u Bosni i Hercegovini, koji je napokon, uz neke manje izmjene, zapečaćen na međunarodnoj konferenciji u Daytonu. A sada, tu je još jedan plan da se balkanske države učine još razdrobljenijim i nemoćnijim, ponovo u cilju ‘rješavanja nacionalnih pitanja’. Ono što bi bilo dodatno potrebno jeste još jedna međunarodna konferencija na kojoj bi se takav plan implementirao i verificirao, čime bi Balkan još jednom bio naglavačke izokrenut. Stoga nikakvo iznenađenje ne predstavlja činjenica da je takva konferencija o Zapadnom Balkanu već zakazana za 2018. godinu, upravo u Londonu.
Ipak, kako se predloženo rasparčavanje Bosne i Hercegovine i Makedonije može učiniti politički prihvatljivim i za stanovništvo Balkana i za cjelokupnu međunarodnu zajednicu? Ono što je potrebno da bi se ostvario takav zadatak jeste scenario prema kojem bi se alternativa rasparčavanju i pripajanju suverenih država činila još manje prihvatljivom. Nije teško zamisliti da bi samo rat ili prijetnja ratom predstavljali takvu opciju.
Međutim, njena izvodljivost ograničena je činjenicom da nijedna država na Balkanu nema kapacitete ni resurse – vojne, finansijske, ili demografske – da vodi otvoreni rat, i lideri ovih država su dovoljno svjesni te činjenice da ni ne pomišljaju da takav rat izazivaju. No, alternativa otvorenom ratu, mnogo izvodljivija, bila bi da se stvori stalna predratna atmosfera koja bi simulirala neposrednu prijetnju ratom, putem konstantnog podizanja nacionalističkih tenzija između, i unutar, država u regionu. Naravno, takve tenzije postoje još od 1990. godine, ali bilo bi neophodno da se one akumuliraju u okviru dugoročne kampanje, tako da se stvori privid predstojećeg regionalnog rata.
Simptomatično, uporedo sa pojavljivanjem Lessovog članka, tenzije su počele da rastu – prvo između Srbije i Kosova, zatim između Srbije i Hrvatske, a potom i unutar Bosne i Hercegovine i Makedonije. Ovaj ubrzani porast tenzija teško da se može odbaciti kao puka koincidencija, s obzirom na činjenicu da je balkanske lidere lako okrenuti jedne protiv drugih kad god prime signale, bez obzira da li su oni lažni ili istiniti, da glavni globalni igrači razmatraju neko novo geopolitičko preoblikovanje regiona.
S obzirom da su ovi lideri već odavno naviknuti na to da podizanje međudržavnih i unutardržavnih tenzija koriste kao sredstvo vlastitog političkog opstanka, vrlo je vjerovatno da će oni biti u stanju da akumuliraju ove tenzije do takvog nivoa da će to postepeno stvoriti privid predstojećeg rata u regionu. A dio te kampanje je također i sistematsko širenje glasina, već uveliko prisutno širom Evrope, da je rat na Balkanu neminovan i da će u svakom slučaju započeti tokom 2017. godine.
Balkanske lidere lako je okrenuti jedne protiv drugih kad god prime signale da glavni globalni igrači razmatraju neko novo geopolitičko preoblikovanje regiona
Pod takvim okolnostima, radikalna geopolitička rekonfiguracija čitavog Balkana, uključujući i rasparčavanje postojećih država koje su proglašene disfunkcionalnim i njihovo konačno pripajanje zamišljenim velikodržavnim tvorevinama, može lako postati politički prihvatljiva u svim krajevima svijeta. Sve što je potrebno je da se, kao jedine dostupne alternative, jedna pored druge stave ova “miroljubiva” opcija i ona fabricirana projekcija predstojećeg rata, i da se ponudi da ova prva bude implementirana na posebnoj konferenciji, kao što je ona zakazana 2018. u Londonu.
Ono što je potrebno za implementaciju predložene geopolitičke reorganizacije Balkana jeste da se svuda proširi percepcija da permanentni porast političkih sukoba u regionu neminovno vodi ka obnovljenom oružanom sukobu. U takvom kontekstu, sve lažne teze izložene u članku “Disfunkcionalnost na Balkanu” mogu lako steći određeni stepen legitimiteta, tako da konačno budu implementirane i verificirane na predstojećoj londonskoj Konferenciji o Zapadnom Balkanu.
Ako bude tako, to može samo voditi ka daljem porastu frustracija i trajnoj nestabilnosti u regionu i u Istočnoj Evropi, a potom i ka rastućoj nestabilnosti u cijeloj Evropi. Možemo se samo zapitati – da li je to krajnji željeni cilj onih koji promoviraju velikodržavne projekte na Balkanu kao navodni put ka njegovoj stabilnosti?
