K U Ć A S T A R A
Jednog dana povuče me želja da, pred veče, obiđem staru kuću. Ne znam šta sam tražio. Prođoh kroz sobe i ne opazih nikoga. Izađoh iz kuće ne znajući kuda da pođem. Po navici zaključah vrata.
Svratih kod komšije da popijem kafu. Sa njim i njegovom ženom pričao sam o sušnom ljetu i kako će rod na njivama biti prepolovljen. Dok sam sjedio sa njima sjetih se stihova iz pjesme Dušana Matića „Pisano u svitanje“:
„Ne lupaj na vrata stare kuće.
Kuće više nema.
Nema više ko da dočeka tvoje kucanje na vratima.
Samo tišina iza koje opet samo je tišina.
Ni na dovratnik se ne nasloni.
Ni dovratnika nema.
Al klupa je ostala iz detinjstva.
Sedi. Prašnjavi mantil svoj otrcani skini. Putu je svakom
tu kraj.
Čekaju još samo dani ko starački štap da hodaš potom u krug.
Kao na slici Van Goga…“[1]
_______________________________
[1] Tajni plamen, Dušan Matić, „Pisano u svitanje“, Beogradski izdavačko – grafički zavod, Beograd 1976, strana 71