Ahmet Ademagić
ADEM HUSIĆ (1882. – 1919.)
Ćata – pisar i slikar
Otac moje majke Džeke zvao se Adem Husić. Životni poziv mu je bio ćata-pisar u Rožajama za vrijeme turske vladavine, pa Kraljevine Crne Gore i na kraju njegovog života Kraljevine SHS. Živio je kratko i preselio je na ahiret u 37 godini života. Bio je jedihnik. Ostavio je iza sebe dvije kćerke, Zinetu od 5 godina iz prvog braka i Džeku od godinu dana iz braka sa mojom bijačom.
Kao historičar umjetnosti i arheolog istražujući i fotografišući u rožajskim mahalama određene objekte tražeći ono što ima kulturno-umjetničku vrijednost (u sklopu enterijera i eksterijera), kao i predmete koji su se u ranijim vremenima upotrebljavali u porodičnom i poslovnom životu, došao sam i do kuće Abdurahima, oca Ahmetova, a djeda Arifa Zejnelagića. Njihova kuća je bila jedinstvena u Rožajama po fasadi. Oslikana mulažima sa istočne i zapadne strane. Slike su bile simetrično-geometrijski raspoređene između otvora – prozora. Bio sam zadivljen i ushićen jednostavnim crtežima i linijama na tim slikama. Motive na slikama su bili vazne i džepni sahat. Na vaznama je naslikan motiv sa kafom i smokvama. Nijesam saznao tada ko je autor tih freskoslika iako je predusretljivi i humani domaćin Arif želio da mi pomogne oko sakupljanja podataka za moja istraživnja, konkretno za umjetničke radove na fasadi te kuće.
Fotografije fasade te kuće koje su snimljene nijesu mogle da me zadovolje jer nijesu bile iz blizine snimljene. Za potrebe foto-dokumentovanja mog istraživanja na terenu bio sam angžovao suprugu fotografa Šerifa Badića. Fotografije su bile u crnobijelj tehnici i to je dosta doprinosilo da su bile nejasne.
Jednog Bajrama došao je u našu kuću sada rahmetli Ramizaga Husić koji je po prirodi bio tih, ali poštovan u čaršiji kao pametan i u islamu učen čovjek. Znao je da svakog nauči i da mu pomogne. Ramizaga i moj rahmetli djed su bili od dva brata djeca.
U razgovoru sa mojom majkom pogledavši mene, reče: – Ovaj ti sin liči na tvog oca. Majka se osmjehnu pa mu odgovori: – Drago mi je što sam to čula jer sam ostala od godinu dana siroče. Majka me je iznjivila kod svog brata Hama Bošnjaka tako da ni u kom pogledu nijesam osjetila tegobu života sem što oca nijesam zapamtila.
U nastavku razgovora dobrog i poštovanog Ramizage Husića sa mojom majkom, on je upitao koju sam školu završio, majka mu nije znala reći puni naziv škole pa mu je odgovorila da sam profesor za likovnu umjetnost. Ramizaga se obradovao kada je čuo šta sam završio i reče mojoj majci da je njen otac, a moj djed bio dobar likovnjak i slikar. Okrenuo se prema meni koji sam sa pažnjom slušao njihov razgovor i reče mi: – Ahmete pođi u Zejnelagića mahalu i na kuću Abdurahimage Zejnelagića ćeš vidjeti slike tvoga djeda. To je on slikao kao dar kada se ta kuća sagradila 1902. godine što je i na zidu zablježio arapskim brojevima.
Otišao sam u moj atelje i donio Ramizagi album sa fotografijama. Kada sam mu pokazao crnobijele fotografije on je prepoznao da je to kuća o kojoj je riječ. Mojoj radosti i ushićenju nije bilo kraja. Eto, saznao sam ko je taj umjetnik koji je davne 1902. godine na fasadi te kuće naslikao murale.
Poslije dva dana sam pronašao i angažovao jednog mladog fotografa i zatražio od njega kao vrsnog fotografa da što bliže snimi crteže na fasadi kuće. Tada su se fotografije u boji izrađivale i on mi je uradio fotografije koje danas meni mnogo znače.
Ta kuća na čijoj fasadi je moj djed arapskim brojevima napisao kao godinu gradnje 1902. je srušena poslije devedeset godina, odnosno 1992. godine. Nema danas tih crteža koji su nestali u tom rušenju. Čatma je kao otpad bačena na deponiju. Pred rušenje kuće rahmetli Arif Zejnelagić mi je predlagao da skinem te slike, a naročito sliku sa džepnim sahatom. U tom vremenu nijesam imao dovoljno prostora za sebe i svoju porodicu i iz tog razloga nijesam to uradio.
Sahat je simbol vremena i to je jedinstven motiv tako naslikan u historiji slikarstva koju sam studirao. Kuća je trajala skoro vijek, ali je sahat otkucao vrijeme protogonista tog vremena, domaćina i komšije slikara koji je želio da im život bude srećan i sladak uz razgovor sa kafom i smokvama, da u toj kući bude sreće i nafake za ukućane, prijatelje i komšije koji su u njoj dolazili i prolazili.
Nema više ni mog djede, ni Abdurahimage, ni njegovog sina Ahmeta, ni unuka Arifa. Nema ni mojih roditelja kao što sjutra neće biti ni mene. Ostale su samo ove fotografije koje su nijemi svjedok prolaznosti. A sahat koji je nacrtao moj djeda na fasadi te kuće je upozoravao da svako ima vrijeme trajanja i da svako ima svoj kudret, sahat kome vrijeme otkucava.
Ponosim se tim što sam nastavio likovnost moga djeda kao i moja djeca, unučad i praunučad koja nastavljaju tim putem. Vjerujem da bi se i moj djed ponosio nama.
