Amela Frljučkić: Od roditelja sam naučila da volim knjige i umjetnost

PODGORIČANKA AMELA FRLJUČKIĆ – NAJMLAĐA MAGISTRICA KLASIČNE HARMONIKE

Jedna od najmlađih magistrica klasične harmonike na Balkanu, Amela Frljučkić, uspješno gradi svoju karijeru u Sarajevu, uporedo pohađajući master studije na Fakultetu političkih nauka, gdje će uskoro postati magistrica na odsjeku za upravljanje državom a dobitnica je zlatne značke Univerziteta u Sarajevu.

Koliko je ovoj mladoj i nadasve talentiranoj djevojci bilo potrebno rada i odricanja kako bi uspjela da uporedo studira i radi na svojim muzčkim projektima i koliko snaga volje, disciplina i upornost, imaju ulogu u cijelom procesu stasavanja i formiranja jedne kompletne ličnosti, magistrica Amela Frljučkić, najbolji je primjer.

Više informacija o Ameli možet se naći na web stranici: Accordionist | Amela Frljuckic

Posvećenost muzici i klasičnoj harmonici počela je u Podgorici, kada i kako je krenula vaša muzička karijera?

Amela: Harmoniku sam počela svirati sa devet godina, kada sam upisala nižu muzičku školu a već sa navršenih četrnaest, roditelji su mi obezbijedili koncertnu harmoniku i od tada sam počela aktivno nastupati i takmičiti se. Volim reći da je moja muzička karijera počela tada, jer sam se već u Srednjoj školi maksimalno posvetila harmonici i odrekla se slobodnih vikenda i raspusta, zbog učenja i sviranja. Već tada sam razvila svoje profesionalne navike. Mogu kazati da je moja profesionalna karijera slobodne umjetnice počela završetkom master studija, 2017. godine.

Koliko je porodica imala ulogu u vašoj dosadašnjoj muzičkoj i uopšte obrazovnoj karijeri i da li se još neko u porodici profesionalno bavi muzikom?

Amela: Porodica je temelj moga života i najveća podrška. Od roditelja sam naučila da volim knjige i umjetnost te da je obrazovanje najveća investicija. Obzirom da sam prva muzička umjetnica u svojoj porodici, volim se našaliti da sam „izrod“. Moji roditelji su inžinjeri, a sestra je doktorica medicine. Sa sadašnje instance, moram priznati da im se divim jer, u današnjem vremenu podržati i uložiti sve što imate u nekoga ko se odluči baviti ovako zahtijevnim i neizvjesnim pozivom nije čest slučaj, pogotovo ako prethodno niste imali veze sa istim. Uvijek ću im biti zahvalna na tome što su prepoznali moj talenat, prihvatili moje želje i što su mi omogućili da pratim svoje snove. Zahvaljujući tome, jako sam zadovoljna postignutim rezultatima i nadam se da sam opravdala povjernje.

Koliko je harmonika u stvari „ženski instrument“ obzirom da ga rijetko sviraju žene i da li smarate da gradeći svoju karijeru, indirektno razbijate predsrasude po tom pitanju?

Amela: Interesantna činjenica je i što da je decenijama unazad bilo dosta odličnih profesorica harmonike, sjećam se da je jedna žena bila autor publikacija i knjiga koje su bile obavezna literatura u nižoj muzičkoj školi. Međutim, nismo imali često priliku vidjeti žene koje sviraju harmoniku, te samim tim razvila se predrasuda o harmonici kao „muškom instrumentu“. Istina je da harmonika sama od sebe ima težinu od 14-17 kilograma te je sigurno muškarcima lakše nositi se sa njom, međutim, ako zanemarimo taj fizički napor, tehnika i kvalitet sviranja kod muškaraca i žena su isti.

Trudim se biti dobra „ambasadorica harmonike“, nastupati što više i pisati o ženama i harmonici. Nadam se da će se moj trud isplatiti i da ću doprinijeti tome da se harmonika doživljava i kao „ženski instrument“.

Osnovne muzičke i magistarske studije završili ste u Sarajevu a u okviru studija školovali ste se u Italiji i Ljubljani, kakvo iskustvo nosite sa tog europskog školovanja?

Ta godina je bila okosnica u mom životu i jedna veoma dobra nadgradnja na ličnom i profesionalnom planu. Prije svega, imala sam priliku učiti od odličnih profesora i unaprijediti svoje znanje i vještinu sviranja. Moram priznati da je master studij bio veoma zahtijevan, te da nije bilo vremena za šetnje, kao što sam se nadala (smijeh).

Sa druge strane, spoznala sam sebe i kako funkcionišem u potpuno nepoznatim sredinama i različitim situacijama u kojima se sigurno ne bih našla da nisam otišla studirati vani. To me je veoma ojačalo i dalo samopouzdanje. Najljepši dio moga studija su divni ljudi koje sam upoznala tamo i sa kojima sam u redovnom kontaktu. Sve u svemu, jako sam sretna što sam dobila tu veliku priliku zahvaljujući (Erasmus+ i CMEPIUS) stipendijama, te bih svim studentima preporučila da obavezno apliciraju za studentske razmjene jer će im to zasigirno biti jedinstveno životno iskustvo.

Sa svojom kogenicom Lamiom Semić – magistricom klavira, radite na projektu „Instrumental story“, recite nam nešto o tome.

Amela: Sa projektom „Instrumental Story“ počeli smo otprilike prije godinu dana, kada smo koleginica Lamia i ja došle na ideju da osnujemo instrumentalni duo. Iza nas je više lijepih nastupa i objavljen video spot za obradu pjesme „Tamburalo momče uz tamburu“ koji je radio Adis Nović.

Vrlo smo aktivne i u narednom periodu ćemo završitii završiti svoju knjigu aranžmana sevdalinki za klavir i harmoniku, koje smo radile u savremenom stilu, te se iskreno nadamo da ćemo naći izdavača i publikovati je ovoj godini. Pored knjige, u planu imamo snimiti CD kako bi aranžmani bili zabilježeni i u audio zapisu. Naravno, ovaj projekat podrazumijeva određena finansijska sredstva, i za ovo će nam biti neophodna podrška institucija i nadamo se da će naš trud biti prepoznat. Smatram da će ova knjiga biti veoma korisna za sve one koji se profesionalno bave muzikom ili namjeravaju da se njome bave, kao i za istraživače i entuzijaste.

Pored sevdaha sviramo tango i klasičnu muziku, te se spremamo za više nastupa.

Imali ste veoma uspješan solistički koncert u Muzeju suvremene umjetnosti „Ars Evi“ u Sarajevu. Kako ste zadovoljni?

Amela: Koncert koji sam održala u Sarajevu, u novembru mjesecu prošle godine bio je prvi solistički koncert nakon master studija. Program je bio sastavljen od savremenog repertoara, koji se jako rijetko izvodi na našim područjima, a premijerno sam u Bosni i Hercegovini izvela i kompoziciju „Spazio Inquietro“ italijanskog kompozitora Corrada Rojca. Za mene je to bilo posebno iskustvo, prije svega zbog zaista velike podrške koju sam dobila što od ljudi koje poznajem što od onih koje sam tek upoznala i koji su mi putem društvenih mreža slali poruke iskrene podrške. Mediji su odlično ispratili moj koncert i mnogo mi pomogli u promociji. Prostor je bio  popunjen do posljednjeg mjesta, a komentari publike nakon koncerta su bili veoma pozitivni. Ovaj koncert mi je dao „vjetar u leđa“ da nastavim putem kojim sam krenula.

Obzirom da ste već imali priliku svoje znanje sticati na raznim meridijanima, od Crne Gore preko Bosne i Hercegovine, Slovenije, Italije… možete li povući pralelu u odnosu na Sarajevo, grad vaše matičnog akademskog obrazovanja?

Amela: Školovala sam se u četiri države što je zaista velika životna prilika. Što se tiče srednjoškolskog obrazovanja završila sam Srednju školu za muzičke talente „Andre Navarra“ u Podgorici, koja mi je pružila odličnu osnovu, te sam akademsko obrazovanje nastavila sa dobrim rezultatima bez ikakvih problema.

U toku školovanja vani, primijetila sam da mi, studenti sa Balkana, imamo znanje ali su nam prilike koje možemo dobiti u toku studiranja u usporedbi sa onim koje dobijaju studenti iz zemalja EU, nažalost, značajno manje. To se odnosi i na prilike nakon završetka studija. Generalno, u inostranstvu prisutan je veći optimizam i uvjerenje da se može uspjeti.

Činjenica je da je situacija kod nas generalno jako teška, ali moramo imati optimizam koji nas motiviše i vuče naprijed. Mišljenja sam da, ako nema optimizma među akademskim krugovima ne može biti niti dinamičnog progresa. Neosporan je fakt da su visokoobrazovne institucije centar razvitka društva i svakako bi se trebale reformisati u skladu sa izazovima ovoga vremena, kako bu u njima stasavala intelektualna snaga koja može pokrenuti pozitivan progres društva u cjelini.

Poslije mastera na Fakultetu političkih nauka, koji su vaši dalji planovi?

Amela: Volim se našaliti da moji planovi služe tome da se „ne ostvare“. Ipak, šalu na stranu cilj mi je nastaviti putem kojim sam krenula, a to je aktivno bavljenje muzikom i pisanjem knjiga, realizacijom kulturnih projekata i slično. Nakon master studija također planiram upisati umjetnički doktorat. Pored toga, imam želju obilaziti nove zemlje i upoznavati nove ljude, a to je odlazak vani na neki period, s tim što još uvijek nisam sigurna da li bih više voljela na Istok ili Zapad. Naravno, sve su ovo neke želje i ideje, ne kaže se džaba: „ljudi snuju Bog određuje“, trudim se da živim tako da nalazim ljepotu u svakom danu bez obzira na sve.

Koliko vremena imate za sebe i svoje prijatelje?

Amela: Mislim da ljudi koji nikada nemaju slobodnog vremena nisu oni koji su najviše zaposleni već nisu dovoljno dobro organizovani. Bez obzira na vrlo popunjen raspored obaveza, često nađem vrijeme za sebe, a to slobodno vrijeme upravo najviše volim provesti sa dragim ljudima. Moja situacija je interesantna jer su moji najbliži prijatelji i porodica kao što bi se reklo u onoj poznatoj pjesmi „biseri rasuti po celom svetu“ od Engleske do Dubaija tako da sa najbližima kontakt održavam on-line, sa druge strane, u slobodno vrijeme volim pratiti kulturne događaje, koncerte i predstave.

Kada možemo očekivati novi solistički koncert?

Amela: Drago mi je da mogu najaviti solistički koncert u KIC-u „Budo Tomović“ u mojoj rodnoj Podgorici koji će se održati 27. maja ove godine. Solistički projekat pod nazivom „Virtuoznost harmonike“ uključuje veoma šarolik repertoar, od obrada tradicionalnih pjesama do svjetske premijere prve savremene kompozitorke – Slobodanke Bobane Dabović. Cilj je prikazati mogućnosti harmonike koje su mnogo veće od onih za koje se zna.

Razgovarao: Mirza Luboder