Nataša je u Foči 1944. skupljala je kosti ubijenih Bošnjaka “…ali kada sam ugledala te kosti… Puno ih je bilo, svuda razbacanih, u velikim i malim gomilama, ili kao pojedinačni skeleti, neki su ležali u jednom komadu… Samo što ih i na ulici nisam sretala. Omladinski komitet, čiji sam bila član, dobio je zadatak da ih skupi… Uglavnom, muslimanske omladine među nama nije bilo, bila je pobijena, a, na domaće mladiće i djevojke velik su uticaj imali ravnogorci, i izuzetno teško je bilo s njima raditi…”
“Sedam dana je trajalo sabiranje tih kostiju, koje smo odnosili na jedno mjesto pored Ćehotine… Slagali smo ih kao drva što se slažu… Hrpa se svaki dan povećavala, i taman kad bi se učinilo da će dobiti svoje definitivne obrise, dođem drugi dan i vidim da je hrpa još veća… Puno sam toga ružnog u godinama od tada do danas doživjela, ah, ružnog, i to je blaga riječ, ali ti skeleti pored Ćehotine, posebno dječiji, poluraspadnuti, na kojima su se, u raznim mojim kasnijim trenucima očaja i zapitanosti nad svim, pojavljivala osmjehnuta dječija lica, uvijek sa krupnim očima koje kao da mi nešto hoće reći, dakle, ti skeleti me ne prestaju proganjati…
Ali, 1944, sakupljene kosti je trebalo i ukopati: “Moj je Fićo pitao Uglješu Danilovića, čula sam vlastitim ušima, šta dalje da rade, primijetivši da bi dobro bilo odabrati neko posebno obilježje, da se zna da su to kosti nevinih muslimana koje su ubili četnici, a Uglješa je skočio, baš tako, skočio: ‘Fićo, nemamo vremena za to, i’, dodao je tiše, ‘nije sada ni politički dobro tako nešto uraditi, ovdje…’” Kada nije vrijeme za istinu?
U Drugom svjetskom ratu četnici su zaklali Natašinu sestru Kseniju Zimonjić, koja je bila partizanska bolničarka, ustaše su joj ubile djeda mitropolita dabrobosanskog Petra Zimonjića.
“Došli su slučajno neki drugovi kod nas, i jedan od njih čim me je vidio rekao je da ga podsjećam na bolničarku Kseniju koju su zaklali četnici. A mi o Ksenijinoj sudbini mjesecima ništa nismo znali. Mama je odmah pala u nesvijest, razboljela se, i uskoro je umrla”, priča Nataša, čiji je blizak rođak i Stevan Zimonjić, poznati srpski revolucionar, ubijen tri dana prije oslobođenja Beograda, o čijem životu je snimljena poznata tv serija u bivšoj Jugoslaviji Otpisani. Vojo Brajović ga je glumio, zvao se Tihi.
Muž Ferid Fićo Čengić, gradonačelnik Sarajeva nakon Drugog svjetskog rata, u dva navrata je proveo ukupno sedam godina na Golom otoku pod lažnim optužbama od bivšeg komunističkog režima, zbog čega je Nataša više puta saslušavama od Uprave državne bezbednosti (UDBA), zloglasne tajne policije za vrijeme bivše Jugoslavije, traženo joj da se odrekne muža, isključena je iz tadašnje partije…
Za Goranov herojski podvig, u jeku ratnog vihora na okupiranoj Grbavici, čulo se nadaleko. Nevladina organizacija “Gariwo” 2013. godine posthumno je dodijelila priznanje Goranu Čengiću za građansku hrabrost.
“Goran je genetski opredijeljen za tako nešto, da pomogne. Druga stvar, njegov otac Ferid je cijelog života pomagao druge. I kad je bio u situaciji da izgubi život kao musliman, Ferid je spasio Srbina, jer je štamparija sarajevska provaljena (u Drugom svjetskom ratu). On je ostao u zatvoru, a Srbin je otišao. I otac Ferid je pomogao drugom da se spase. A, on je dobio i robiju i mučenje i sve. Pa, na neki način i ja bih isto tako uradila. Isto bih pomogla i komšiji, a i nekome ko je u nevolji. Tog trenutka sigurno je, tako se čovjek osjeća, da ne može da presuđuje, šta će biti poslije toga i da li je to trebalo učiniti. Srce vam nalaže: morate pomoći čovjeku”, naglašava Nataša.
“Što se tiče pitanja rezolucije Informbiroa i povezanosti ljudi sa njom: ja mislim da niko nije bio povezan sa tim od ovih što su otišli na Goli otok. Pa ni moj muž. On je jednostavno dobio zadatak da Rabiju Ljubunčić, Bedu Stojnića i Voju Ljubića iz CTR-a (Centralna tenkovska radionica) pošalje na Goli otok. S tim da je sa njima imao sastanak i rekao da su oni rekli to i to”, ističe Nataša.
Navodi da je on i pod najgorim mukama kada je štamparija provaljena, u Drugom svjetskom ratu, pri mučenju agenta Cividinija, koji je bio poznat po tome da je bio strašan za vrijeme Gestapoa, u NDH nije odao drugove
“Agent je rekao: pustite Čengića, nemojte ga više mučiti i Katedrala će prije progovoriti nego on. Zamislite sada čovjeka takvog kova da odaje svoje drugove poslije toliko godina samo zato da bi ostali na vlasti i da bi se ta situacija odvijala onako kako su oni htjeli da se odvija”, navodi Nataša.
“On je sam završio na Golom otoku tri i po godine. Što je najžalosnije, neki dan sam ustanovila, odnosno pročitala, da je drugi put 1958. godine kada se Igor moj rodio, oni su došli po njega i odveli ga: opet, tri i po godine. Više nema rezolucije, sve je već zamrlo, o tome se ne priča, ali on je odveden. Zato što nije revidirao stav”, priča Nataša.
Tako je gradonačelnik Sarajeva od 1947. do 1948. godine Ferid Čengić završio sedam godina na Golom otoku. A, kao osamnaestogodišnjak postao je član tadašnje KPJ. Zbog aktivnosti u radničkom pokretu osuđen je 1936. godine na pet godina robije, koju izdržava u Sremskoj Mitrovici. Vraća se u Sarajevo neposredno nakon raspada Kraljevine Jugoslavije.
“Za vrijeme stare Jugoslavije (Kraljevine) bio je sa Mošom Pijadom (predsjednik Skupštine FNRJ od 1954. do 1957. godine) i sa Rodoljubom Čolakovićem (nakon rata bio premijer BiH) šest godina na robiji. A, što je najžalosnije, kada je odveden 1948. godine, njegova majka koja njega nije vidjela skoro 14 godina sa šumom (u partizanima) i robijom, nije uopšte to preživjela. On je još bio u zatvoru. Mi smo nju varali da se on nalazi u Rusiji, da je otišao na put. Onda je ona jednog dana rekla: on nije nigdje otišao, njega su njegovi odveli. Prestala je da jede. Baš je moj stric, dr. Bogdan Zimonjić, koji bio je šef Prve interne, dolazio, molio je: majko pa, probaj jednu kafu, bijelu kafu, moraš se održati u životu. Nije niko mogao i ona je nestala. Ferid je iz zatvora zamolio samo toliko, nikad nikoga nije molio, da majku svoju spusti u mezar. Nisu mu dozvolili. Šta da vam više kažem”, sa tugom se prisjeća Nataša.
Njena porodica Zimonjić je, priča, na neki način isto tako bila vrlo nesretna.
“Moja sestra Ksenija je bila bolničarka u partizanskoj bolnici. Uhvatili su ih četnici i nju su zaklali. Moj brat od strica Stevan, koga je moj otac odgojio kao maloga, jer je njegov otac rano umro, bio je u Beogradu kao student: on je zatvoren na Banjici tri dana pred oslobođenje Beograda i obješen. Interesantno, bio je ili Prle ili Tihi (glavnih glumaca kultne serije Otpisani) ne mogu da se sjetim. Jedan od otpisanih. Mislim da bi se mogao sjetiti Minja Dedić, direktor pozorišta u Beogradu. Vjerovatno je još živ. Jer je Minja Dedić nekada u Gacku, u Stevanovoj kući svirao gitaru. Inače, bio je naš kum, odnosno njegov otac”, navodi Nataša.
Natašin deda Petar Zimonjić ubijen je kao mitropolit dabrobosanski 1941. godine. Visoki crkveni dostojanstvenik bio je od kraja 1920, a poslije toga obavljao je dužnost episkopa zahumsko-hercegovačkog (od maja 1903. do novembra 1920.).
“Interesantno je to da jedan čovjek koji je obnašao takvu dužnost u Bosni i Hercegovini, čak ni od Pravoslavne crkve, ni od naših nadležnih, nikada se niko nije zainteresirao. Ako se može reći, Miljenko Jergović je jedanput njega spomenuo i to je rekao kako su reis Čaušević i Zimonjić šetali Obalom. Da je, eto, to tako bilo u Sarajevu. I da su, čak, neki građani išli tako da ih gledaju kako oni šetaju. A, interesantno je da je moj muž bio u istoj sobi gdje je bio moj djed. I meni je tek poslije nekoliko godina ispričao da je bio sa djedom”, kaže Nataša i dodaje: “Njega su živog bacili u septičku jamu. I tako je nastradao. Poslije ga je Pravoslavna crkva proglasila svecem. Stradao je u Jasenovcu.”
Nataša navodi da misli “da čovjek treba da slijedi sebe, da ne mrzi, da prašta”.
Majčina bol se ne može mjeriti ni sa čim
“Ja se ustvari borim sa tim. Ja sam jedno vrijeme otpisala sve Srbe, zamislite, svo pravoslavlje, sve krstove na ovome svijetu sa čijim je simbolom moj sin ubijen i onih pet mladića. Ja to nisam vidjela na TV, nisam mogla, Srebrenica i sve to. Nekako čovjek ne može. Onda se dese neke stvari koje su i taj narod zadesile, pa se onda zastidite nekih situacija u svojoj glavi. Ali, šta ćete, majka je prvenstveno majka i majčina bol se ne može mjeriti ni sa kakvim političkim određenjem ili životom ove nacije i ove vjere. Majka uvijek ostaje majka u svim situacijama”, ističe Nataša.
Kaže da joj je najteže bilo kada je njen muž dva puta bio u zatvoru, kada je “deset puta zvala UDBA da se odreknem muža”.
“To je bilo toliko strašno, a toliko u istoj situaciji bijedno, jadno i čemerno. Mene istražuje čovjek polupismen, koji traži od mene da se odreknem muža jer, kao ja ne znam šta je on uradio. Onda ja svaki put iziđem kao pobjednik iz toga, ali je to bilo jako teško. Jer ste vi pripadali toj partiji. Na kraju, oni mene isključe iz partije jer se nisam odrekla muža. Ja sam rekla: vi mi nađite oca moje djece, ko je taj, ne može biti niko drugi nego Fićo Čengić. Prema tome, zbogom partijo. Te su mi stvari jako teško padale”, navodi Nataša.
Ističe kako je u tom najtežem vremenu imala pomoć, odnosno ispomoć Fićine porodice, zaove Zumre Temin rođene Čengić. Njoj je Nataša podigla nišane.
U razgovoru za AA Nataša je ispričala i jednu veoma čudnu koincidenciju. Noć uoči našeg razgovora počela je da piše tekst o sestri Kseniji koju su zaklali četnici, Stevi kojeg su ubili na Banjici, sinu Goranu koga su ubili na Grbavici…
“Ja sam to napisala i slike njihove stavila i odredila da nađem nekoga da mi to objavi. Kada sam legla, počelo mi je srce strašno da lupa, digla sam se, bio je veliki pritisak. Inače, dva puta sam imala udar usljed visokog pritiska, onda sam poderala to, ostavila slike i rekla sam: Nataša za ljubav Roćka kome ti trebaš ne možeš više to tako raditi. Ali ste se vi pojavili. Vrlo interesantno. Ono što ja nisam htjela sinoć (preksinoć), desilo se to danas (jučer). Inače, meni se ponekad dese stvari koje me iznenade”, navodi u razgovoru za AA Nataša Zimonjić-Čengić.
