Jasno je da je život prolazan i da samo ono što se zabilježi ostaje kao trajni zapis postojanja nekog čovjeka, društva, grada, perioda… Umjetnost je potrebna društvu možda čak i više nego što je potrebno društvo umjetnosti i koliko god to bilo promjenjivo, na kraju umjetnost ostaje kao ogledalo i simbol društva određenog vremenskog perioda. Fotografija savremenog bosanskohercegovačkog fotografa Velije Hasanbegovića najbolje prikazuje dugi niz poslijeratnih godina na našim prostorima. Također, pokazuje i na koji način i koliki uticaj na društvo može da ima umjetnost (u ovom slučaju fotografija kao jedan vid umjetnosti), te kako fotografija služi kao trajni zapis, sjećanje i dokument jednog vremena.
KO JE VELIJA HASANBEGOVIĆ?
Na pitanje Ko je Velija Hasanbegović? Svako ko barem malo poznaje savremenu fotografiju odgovorio bi sa fotograf. Naravno da se priča o Veliji Hasanbegoviću ne može svesti na fotograf, međutim sigurno je da je to njegov životni poziv, veliki talenat, i prije svega potreba da u određenom momentu zabilježi nešto što misli i osjeća da treba biti zabilježeno. Svoj poziv objašnjava tako što kaže da voli fotografiju, a kad se nešto voli, onda je to lakše i raditi. Sebe opisuje kao čovjeka koji uvijek nosi fotografsku opremu i bavi se dokumentarnom, pejzažnom i umjetničkom fotografijom, te smatra da fotograf treba da radi što više, da zabilježi što više, jer je vremena uvijek premalo.
Rođen je u Višegradu. Odrastao je u poznatoj fotografskoj porodici Akšamija, a prve tajne fotografije naučio je u djetinjstvu, od daidže, fotografa Alije Akšamije, te svoje majke koja se također bavila fotografijom. Pravuvažnost fotografije otkrio je u teškim ratnim godinama, kad je nabavio i prvi vlastiti fotoaparat. To je objasnio ovako: Kad sam ostao bez ičega, tek sam tad shvatio šta znači fotografija, bez obzira na to što sam odrastao u fotografskoj porodici i bio okružen najrazličitijim primjercima fotografija. Tek kad izgubiš sve, pa vidiš sebe na nekoj fotografiji, naučiš cijeniti prolaznost vremena. Kao šesnaestogodišnjak, na obali jezera Perućac, sa bratom i ocem i zbjegao je smrt. Preplivali su rijeku Drinu i spasili svoje živote. Navedeni podaci će se pokazati izuzetno važnim za njegov stvaralački opus, o čemu će biti više riječi u nastavku.
FOTOGRAFIJA KAO OGLEDALO DRUŠTVA, PORUKA DRUŠTVU, DOKUMENT
Sve vrste fotografije se mogu shvatiti kao podvrsta dokumentarne fotografije. Jer ono što se zabilježi, uvijek može važiti ikao dokument. Fotografija Velije Hasanbegovića je, pored toga što je dokument, ogledalo društva te ujedno i poruka društvu. On prikazuje svakodnevni život, priče povratnika, ljudi preživjelih ratne traume, djeliće i uglove grada Sarajeva, ostavljajući tako trajni dokument jednog vremena. Likovi na njegovim fotografijama su svakodnevni, obični ljudi, koji su, kad se shvati ono što je fotograf želio pokazati, izuzetno neobični i veliki. Svaka fotografija krije priču i poruku.
Portret
Kroz portret, Velija Hasanbegović najbolje prikazuje ono što ljude brine, proganja, boli, ono sa čim se svaki dan nose i bore, jer se to najbolje može pročitati u nečijem pogledu. Više od bilo kakvih riječi govore oči i izraz lica u određenom momentu, trenutku sjećanja na nešto, trenutku velike sreće ili neizmjerne tuge. Dvije izložbe portreta ovog fotografa, već dobro poznate bosanskohercegovačkoj javnosti su izložba Lično (Slika 1.) I Atlete srca (Slika 2.). Za razliku od ljudi koji su fotografisani za izložbu Atlete srca, koji su već prilično navikli na medije, fotograf kaže da mu je mnogo teže bilo fotografisati ljude na temu izložbe Lično.

Izložba fotografija “Lično”
Kad osoba odluči govoriti o nekoj traumi koju je preživjela, ona joj se tako vraća te je samim tim ponovo proživljava. Dakle, fotografu je vjerovatno mnogo teže fotografisati nečiju životnu priču, nešto što je lično i bolno, nego napraviti fotografiju nekog pejzaža.
Ciklus fotografija Lično podrazumjeva dvadeset portreta, dimenzija 1,2×1,4 m. Fotografije su crno-bijele, a fotografisani ljudi su žrtve rata, zapravoheroji mira. Hasanbegović bira crno-bijelu fotografiju uz obrazloženje da je jedino crno-bijela fotografija realna, da se jedino njom ne može manipulisati jer prikazuje stvarnu igru svjetlosti i sjenke, za razliku od fotografije koja je u boji. Uz ovu temuse jako dobro slaže taj izbor, jer autor želi naglasitii kontrast koji postoji između crne ratne prošlosti i vedrije budućnosti, koja bi trebala doći, upravo zahvaljujući i ljudima koje je fotografisao.Nakon fotografisanja, svaka osoba je imala zadatak da napiše neku poruku. I svih dvadeset poruka je zagovaralo mir, bez trunke mržnje, bijesa i želje za osvetom. Izložba je putovala krozbrojne gradove, i što je najvažnije, u svakom ostavila poruku. Tako je fotografispunio svoj cilj, jer izložba je uspješna ako bar jednoj osobi koja je posjeti pošalje pravu poruku. Za ovu izložbu se može reći da ona, osim što na specifičan način stavlja prošlost u službu sadašnjosti, uči, kako o prošlosti tako i o istinskim životnim vrijednostima, žrtvama koje su zapravo pobjednici i njihovoj želji kroz poruke da se takva historija više nikad nikome ne ponovi.

Izložba fotografija „Atlete srca“
Izložba fotografija Altete srcaobuhvata portrete dvanaest reprezentativaca Bosne i Hercegovine u sjedećoj odbojci, dimenzija 1,2 x 1 m.Ova izložba je prvi umjetnički projekat posvećen njima. Velija Hasanbegović je projekat radiosa režiserom Nerminom Hamzagićem, a cilj projekta je bio posvetitiviše pažnje ovim sportistima. Hasanbegović se odlučio za portretnu fotografiju, a Hamzagić za scenski performans i video. Namjera im je bila povezati ljude, jer smatraju dasport i umjetnost prije svega služe povezivanju, te okupljaju oko zajedničkih vrijednosti i ideja.Ako se obrati pažnja na lica fotografisanih odbojkaša, prvo što se može uočiti jeste njihova volja i želja da napreduju, da budu još bolji i da njihovi poeni učine ponosnim sve one koji ih prate i podržavaju. Njihova lica pokazuju izuzetnu odlučnost, sigurnost i ustrajnost u ostvarenju cilja. Na nekim licima se može uočiti i blagi osmijeh, a u očima svih dvanaest muškaraca ponos radi ostvarenih rezultata. Međutim, i sam fotograf kaže kako se premalo medijske pažnje daje ovim ljudima, te kako to uglavnom bude nekoliko dana i onda kao da se sve zaboravi.Vjerovatno i radi toga, on izrađuje ovu seriju portreta, stavljajući tako naglasak na uspješne ljude i lijepe, sretne trenutke stvarnosti u kojoj živimo, a koje svečešće zaboravljamo preokupirani nekim drugim, vlastitim problemima. Za ovu izložbu, Velija Hasanbegović je 2016. godine dobio Šestoaprilsku nagradu.
Fotografija kao interpretacija događaja
Jednu fotografiju može nekoliko osoba analizirati na različite načine. Jer, ma koliko se fotograf trudio dočarati određeni trenutak, baš kao i posmatrač nekog umjetničkog djela, tako i posmatrač fotografije ima svoj vlastiti doživljaj iste. Čak ponekad, posmatrač vidi samo ono što želi u određenom trenutku da vidi. Foto-priča je dobar način prikazivanja nekog događaja, bez ijedne pisane ili izgovorene riječi.

Izložba fotografija „Perućac“
Godine 2010. ispražnjeno je jezero Perućac radi radova na hidrocentrali, te su traženi volonteri koji bi pomogli u pronalasku ubijenih osoba u ratu. Velija Hasanbegović je ponio fotoaparat i vratio se na mjesto sa kojeg je pobjegao kao šesnaestogodišnji dječak.
Fotograf je odlučio napraviti foto-priču o volonterima, o nekoliko hiljada ljudi koji su dolazili iz svih gradova Bosne i Hercegovine da pomognu u pronalasku ostataka ubijenih. Uradio je oko 7.800 crno-bijelih fotografija, a za izložbu su odabrane dvadeset i dvije fotografije dimenzija 90 x 70 cm. One ustvari prikazuju jedan dan, od samog dolaska na mjesto stradanja, do iskopavanja ostataka, ostatke, te polazak kući. Samim tim, ove fotografije ne govore samo o prošlosti već i o sadašnjosti, ljudima i svijetu u kojem živimo.

Fotografije govore mnogo više nego bilo kakva riječima ispričana priča, te je ovo vjerovatno i najpotresnija izložba Velije Hasanbegovića. Prvenstveno pokazuju volju, želju i napore ljudi iz cijele zemlje da pomognu,ali ostaju i da podsjete da na istom ovom mjestu postoji još mnogo ostataka koji još uvijek nisu pronađeni. Fotograf izuzetnu pažnju posvećuje ljudima, njihovim pokretima i izrazima lica. Gotovo na svakoj fotografiji se nešto dešava, ljudski trud, bol, tuga i očaj na licima fotografisanih čine da sve ostalo što ulazi u okvir fotografije prelazi u drugi plan. Hronika počinje fotografijom zamagljenog lica djevojke iz Višegrada (Slika3.),te završava fotografijom iste te djevojke čiju pozadinu čini jasno fotografisano spomenuto jezero(Slika 4.). Međutim, jednako su potresne i fotografije na kojima nema prisustva volontera, nego su fotografisane ljudske kosti, ženska košulja, muški sat… Kod posmatrača, osim empatije, izazivaju isti onaj osjećaj i izraz lica kao i kod fotografisanih volontera.

Posebnu pažnju izaziva fotografija na kojoj se jedan mladi čovjek naslonio na lopatu i očajno, poluzatvorenih očiju, gleda ispred sebe (Slika 5.). Položaj njegovih ruku i izraz lica pokazuju nemoć i poistovjećivanje sa žrtvama i porodicama žrtava. Čini se da se osjetio potpuno nemoćnim i malim pred nemilim prizorom koji se ukazao pred njim.
Fotografija jeste upravo to. Trenutak. Zabilježeni trenutak koji ostaje kao poruka, uspomena, dokument, opomena za budućnost.
SARAJEVO KROZ OBJEKTIV
Iako je rođen i odrastao u Višegradu, Velija Hasanbegović rado portretiše Sarajevo. Miljenko Jergović je napisao da je ovaj fotograf prvi poslijeratni portretist grada, čiji je zadatak (možda) obnoviti njegova lica i vizure. Jergovića boli sve ono što je donio i ostavio rat.
Velija Hasanbegović grad Sarajevo često fotografiše noću pod svjetlima, dok pada snijeg. Fotografija na kojoj je prikazana Dalmatinska ulica (Slika 6.) jeste također crno-bijela fotografija, koju je Hasanbegović snimio u trenutku dok je padao snijeg, pod sarajevskim noćnim osvijetljenjem s mejtaškog platoa. Miljenko Jergović je opisuje kao fotografiju onog Sarajeva koje on pamti, onog prijeratnog Sarajeva, koje vjerovatno, nije poznavalo toliko bola i tuge kao ovo današnje. Dakle, onovu fotografiju doživljava i opisuje vrlo subjektivno: S toga mjesta, tamo gdje se Mejtaš obruši prema gradu, tamo gdje pločnike od kolovoza odvajaju rukohvati od šupljih metalnih cijevi, postavljenih prije četrdesetak godina, malo prije nego što će se na livadi ispod Doma izviđača posaditi osamdeset osam stabala za druga Tita, s tog mjesta ja svakoga dana i dan danas izlazim u svijet. To mjesto sanjam, tu razgovaram sa mrtvima, tu je, izvan vremena i realnog prostora, sve ono što zapravo jesam. I što je najvažnije, to mjesto izgleda upravo onako kao na toj zimskoj fotografiji Velije Hasanbegovića.”Također, navodi i da fotograf obraća mnogo pažnjenaizbormjesta koja fotografiše, na uglove Sarajeva, izbjegavajući mjesta koja su već mnogo puta fotografisana, pa radi toga djeluju potpuno lažno i potrošeno.

Jergović je pisao ikako ovaj fotograf arhitekturu stavlja u prvi plan. I zaista, on fotografiše i praznične atmosfere, sarajevske ulice, vjerske objekte, prirodu… Međutim, ovdje se ipak mnogo više primjećuje život. Život u gradu, koji se ni u jednom momentu nije ugasio, u gradu koji i dalje karakterišu bučni tramvaji i gužve, trenuci pred iftar na Žutoj tabiji, dječija graja, ali i oni manje lijepi događaji poput protestnih okupljanja ili obilježavanja godišnjica stradalim u ratu… Fotograf posvećuje velikupažnju svim dešavanjima, trudeći se da prikaže i ovjekovječi trenutak, stvarnost.

Treba spomenuti i fotografiju koja ostavlja izuzetno jak dojam kod posmatrača i najbolje objašnjava sam naziv ovog rada. To je crno-bijela fotografija sarajevske ruže (Slika 7.), koja je simbol stradanja tokom ratnog perioda,te mnogo zastupljen simbol po ulicama grada Sarajeva. I zaista, to je najbolniji prikaz ove Hasanbegovićeve, a samim tim i naše poslijeratne stvarnosti i onog što ostavlja rat, ne samo u Sarajevu već bilo gdje u svijetu.
KRIK
Edward Munk je umjetnik iz perioda ekspresionizma, te sigurno najpoznatiji po slici Krik. Na toj slici prikazana je jedna figura koja bezglasno vrišti u bolu, očaju, nemoći i ogromnoj želji da progovori i tako promijeni određeno stanje. Dakle, slika nosi jednu izuzetno snažnu poruku čovjeka koji se našao u jednom zlom vremenu i koji pruža otpor nečemu iz prošlosti ili sadašnjosti.Možda ne baš potpuno, ali sigurno moguće jeste povezati već spomenutu u radu, izložbu Velije Hasabegovića Lično-žrtve rata, heroji mira sa ovom slikom. Jer, i ovi portreti su bezglasni krik. Krik ljudi koji nose u sebi jednu tešku priču, sjećanje na jedan težak vremenski period i zlu prošlost, sa čijimse ostacima rasutim po vlastitom sjećanju već godinama bore. Taj krik upućen je svima nama, kao molba ili zahtjev da više niko ne doživi ono što su oni doživjeli.
Izložba Perućac vjerovatno je bila autorov krik. Prema riječima Velije Hasanbegovića, historičar umjetnosti Vefik Hadžismajlović je uporedio te fotografije sa slikom Pabla Picassa Guernica.Tema te slike jeste događaj iz Španjolskog građanskog rata, a sama slika je podsjetnik na ratne tragedije, te je prihvaćena kao simbol borbe protiv istog u kojem su uglavnom stradali nedužni. Tako je i hronika fotografija na temu Perućac,radi svega prethodno navedenog o autorovoj prošlosti, krik. On tim krikom pobjeđuje vlastitu traumu, te traži od društva da se historija ne zaboravi i ne ponovi. I zaista, ovaj autorov krikje pobjeda, i u umjetnosti i u životu, kako za njega samog, tako i za sve one koji razumiju i prihvate poruku, te fotografije kao dokazpostojanja jednog izuzetno potresnog događaja.
…
Dakle, fotografiji,kao jednom polju u umjetnosti, se ipak može pripisati vrlo važna uloga u oblikovanju društvene svijesti. Poslijeratna stvarnost kroz objektiv Velije Hasanbegovića je realna, bez bilo kakvog uljepšavanja ili subjektivnosti. Čak i teme koje se tiču lično njega nisu toliko oblikovane nekim njegovim uticajem i iskustvom, nego izuzetnom realnošću. Izložbe fotografija koje se tiču prošlih ili sadašnjih dešavanja zaista mogu biti pokretač promjena u društvu. Međutim, to onda otvara i pitanje da li je i koliko je naše društvo zainteresovano za posjećivanje izložbi, te općenito institucija od kulturnog značaja i koliko je spremno da prihvati ono što mu se nudi kroz umjetničko stvaranje. Od ratnih dešavanja je prošao jedan dugi vremenski period, međutim posljedice istog su još uvijek prisutne. Velija Hasanbegović kroz svoje fotografije ne govori samo o njima. On se bavi svim značajnim aspektima i dešavanjima, ne samo u gradu Sarajevu već i na prostoru cijele države. Glavni cilj svih njegovih izložbi jeste prenijeti poruke. Čak i fotografije koje objavljuje na društvenim mrežama mogu biti od izuzetnog značaja, posebno mladim ljudima kojima je sve dostupno putem interneta, jer svaka ima određenu poruku. I važno je prihvatiti ili barem probati shvatiti ono što on želi svojom crno-bijelom fotografijom reći, jer se tiče svih nas. Jer, svima nama je potrebna jedna realna slika mjesta, grada, svijeta u kojem živimo, a koju ponekad ne uspijevamo sami vidjeti ili pronaći. Samim tim, umjetnost vjerovatno i služi da nas ponekad podsjeti da svakog od nas ovaj svijet na neki način treba i da smo uspješni ako smo sposobni barem jednoj osobi promijeniti ružnu sliku istog, te prenijeti određenu pozitivnu poruku ili novo saznanje. Sudeći po svemu, Velija Hasanbegović je u tome jako uspješan.
Upute na tekst:
- Belančić, Ivana, “Nermin Hamzagić: Sport i umjetnost nas okupljaju oko zajedničkih vrijednosti i ideja“, Beauty.Love.,2016,http://fbl.ba/nermin-hamzagic-sport-i-umjetnost-nas-okupljaju-oko-zajednickih-vrijednosti-i-ideja/, (05.05.2019.)
- Burić, Ahmed, „Velija ili kako se Tom Sawyer nasmijao svijetu”, behar, ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I DRUŠTVENA PITANJA, 2018, https://behar.hr/velija-ili-kako-se-tom-sawyer-nasmijao-svijetu/, (08.05.2019.)
- Hadžismajlović, Vefik, “Perućac”, 2011, http://velijahasanbegovic.com/, (20.04.2019.)
- Jergović, Miljenko, “Dalmatinska, snježna večer”, ba, 2016, https://www.radiosarajevo.ba/kolumne/miljenko-jergovic/dalmatinska-snjezna-vecer/227350, (18.04.2019.)
- Kreševljaković, Nihad, „Modul memorije: Oni su mi, mi smo oni“,ALJAZEERA BALKANS, 2016, http://balkans.aljazeera.net/vijesti/modul-memorije-oni-su-mi-mi-smo-oni; (29.04.2019.)
„Velija Hasanbegović, tihi revolucionar”, ALJAZEERA BALKANS, 2016, http://balkans.aljazeera.net/blog/velija-hasanbegovic-tihi-revolucionar, (29.04.2019.)
- MCOnline Redakcija, „Velija Hasanbegović dobitnik šestoaprilske nagrade za fotografiju“, MEDIACENTAR_ONLINE, 2016, http://www.media.ba/bs/vijesti-i-dogadaji-vijesti/velija-hasanbegovic-dobitnik-sestoaprilske-nagrade-za-fotografiju, (08.05.2018.)
- ba, „Izložba/Velija Hasanbegović najavljuje izložbu „Lično“- Žrtve rata i heroji mira“ , METROMAHALA, 2017, https://www.radiosarajevo.ba/metromahala/kultura/velija-hasanbegovic-najavljuje-licno-portreti-zrtava-rata-i-heroja-mira/257478, (09.05.2019.)
- Zablocki, Tamara, „Velija Hasanbegović, hroničar preživljavanja poraća“,URBAN MAGAZIN, 2018, https://www.urbanmagazin.ba/velija-hasanbegovic-hronicar-nasih-prezivljavanja-poraca/, (05.05.2019.)
ILUSTRACIJE
Slika 1. (Hasanbegović, “Lično”- žrtve rata, heroji mira, 2017, https://www.radiosarajevo.ba/metromahala/kultura/velija-hasanbegovic-najavljuje-licno-portreti-zrtava-rata-i-heroja-mira/257478, 09.05.2019.)
Slika 2. (Hasanbegović, Atlete srca, 2016,http://www.media.ba/bs/vijesti-i-dogadaji-vijesti/velija-hasanbegovic-dobitnik-sestoaprilske-nagrade-za-fotografiju, 08.05.2018.)
Slika 3. i slika 4.(Hasanbegović, Perućac, 2010,http://velijahasanbegovic.com/, 20.04.2019.)
Slika 5. (Hasanbegović, Perućac, 2010,http://velijahasanbegovic.com/, 20.04.2019.)
Slika 6. (Hasanbegović, Dalmatinska ulica, 2016, https://www.facebook.com/photo.php?fbid=1344689495546812&set=pb.100000173243657.-2207520000.1569248060.&type=3&theater, 24. 04. 2019.)
Slika 7. (Hasanbegović, Sarajevska ruža, 2017,https://www.facebook.com/photo.php?fbid=2031367603545661&set=pb.100000173243657.-2207520000.1569246022.&type=3&theater, 20. 04. 2019.)