AVLIJA: Vaša prva zbirka pjesama „Susretnici“ upravo je objavljena u izdanju Avlija. Kakav je osjećaj držati u rukama knjigu koja predstavlja svojevrsni presjek Vašeg dugogodišnjeg pisanja? Šta je presudilo da je sada podijelite sa čitaocima, jer ste je dugo pisali samo za sebe? Ko su zapravo „Susretnici“ u Vašoj poeziji?
ADNAN PEPIĆ: Pisanje pjesama je proces dugoga nastajanja. Ponekad pomislim i predugoga. Ipak, dok u rukama držim svoju prvu knjigu osjećam sreću i zadovoljstvo. Taj osjećaj je prisutniji zbog činjenice da se je stekla dovoljna hrabrost da se ono što je nastajalo samo za mene podijeli s drugima, prije svega s čitateljima. Postoji taj strah kako će se po prvi put objavljeno prihvatiti, ali je, ipak, ta radost izlaska iz štampe mnogo veća.
Adnan Pepić je rođen 1970. godine u selu Zloglavlje, opština Rožaja. Osnovno i srednje obrazovanje završio u rodnome gradu. Studije orijentalistike je započeo u Sarajevu, ali ih je zbog rata morao prekinuti. Nakon toga odlazi u Tursku gdje nanovo upisuje studije arapskoga jezika i književnosti.
Nakon završenih studija upisao je posdiplomske studije koje je uspješno završio na odsjeku Opšta historija Turaka. Započeo je rad na Istorijskom institutu Crne Gore u Podgorici, gdje je radio oko deset godina. Tada se bavi historijom Crne Gore u osmanskome periodu i objavio je nekoliko značajnih naučnih radova koristeći izvornu osmansku građu. Nakon Istorijskog instituta desetak godina je radio i u željezari Tosčelik Nikšić.
Pjesništvom se bavi od srednjoškolskih dana, ali tada samo za sebe. Odnedavno i za druge. Ovo mu je prva zbirka pjesama. Dobio je 3. nagradu na regionalnom konkursu časopisa „Avlija“ za najbolju poeziju za 2025. godinu. Do sada su mu pjesme objavljene u časopisu “Sent” (Novi Pazar) i “Novi mostovi” (Rožaje).
Živi i radi u Tuzima. Oženjen je sa Alvinom i otac Dalile i Džana.
Počeci moga pisanja vezana su za vrijeme srednje škole. Poput drugih i ja sam tada počeo s pisanjem onoga što se počelo gomilati u meni. Druženje olovke i papira je tajnovito. Počinje se sa otkrivanjem skrovitih riječi, riječi koje se talože negdje unutra, a koje bi sve češće da izađu vani. Valjda ih je previše nataloženo da im ponestaje mjesta. Nije svaka riječ za odmah uzeti, treba joj tražiti mjesto pored drugih, da se uklopi, da joj bude dovoljno komotno, ali da ne oduzme od komocije drugim riječima. Valja to poredati da ima smisla i ljepotu u iskazu. Mlad pjesnik se po prvi put muči sa tim riječima. Nekada grunu, sruče se, pa ih je teško odjednom dohvatati, staviti na odgovarajuće mjesto. Treba ih dati mislima da ih vode. Nedavno sam ponovo radio na prvoj napisanoj pjesmi. Od te pjesme sam zapamtio prve stihove koje sam želio sačuvati, jer su moj prvi zapis, pa sam im dodao neke nove. Te pjesme nema u ovoj knjizi. Nadam se da će je biti u prvoj narednoj.
Što se tiče naslova, koji nosi ova moja zbirka, ona je plod različitih susreta. Prije svega to su susreti mene sa samim sobom, mene kao zreloga čovjeka sa onim iz mladih mahnitih dana. To je i susret mene sa drugima i drugih sa mnom. Ujedno, to su susreti dva svijeta, ovoga i onoga drugoga, nepoznatoga, ali očekivanoga, kao i susreti različitih svjetova i mene s novim svjetovima. To su i susreti drugih s drugima. Sve se to može naći u ovoj zbirci, prvoj mojoj zbirci. A može se naći i nekoliko pjesama o Gazi, pa je to susret Gaze i mene. Gaze i nas. To je novi susret. S obzirom da Gaza pati, pa je to moj susret s patnjom drugoga. To je i moj odnos spram patnje i povezanosti s njom. Moje razumijevanje boli drugoga i koliko ta bol utiče na moje raspoloženje, na moj mir. Na mir svih nas.
U konačnici, Susretnici su moj susret s čitateljima, moj prvi susret s njima. Stoga se nadam da će se oni susresti s dobrim čitateljima koji će znati da je razumiju.
AVLIJA: Vaše pjesme su već objavljivane u časopisima „Sent“ i „Novi mostovi“. Koliko su Vam ta prva objavljivanja značila kao podstrek? Dobitnik ste 3. nagrade na regionalnom konkursu časopisa Avlija za najbolju poeziju 2025. godine. Koliko Vam je to priznanje značilo u trenutku kada ste odlučili da objavite zbirku?
ADNAN PEPIĆ: Iako sam ranije objavio neke pjesme ovo je mnogo ozbiljnije, jer su objavljene u prepoznatim i priznatim književnim časopisima. Ovom prilikom se želim zahvaliti Enesu Haliloviću na objavljivanju moje tri pjesme u časopisu Sent, kao i Hajrizu Luboderu na četiri pjesme u časopisu Novi mostovi. Očekujem i objavljivanje novih pjesama u časopisu Avlija. Zahvaljujući objavljivanjima mojih pjesama čitatelje su bili u mogućnosti da se po prvi put susretnu sa mnom, da se ja susretnem s njima.
Što se tiče nagrade na regionalnom konkursu časopisa Avlija mogu reći da mi ta treća nagrada puno znači, jer je došla na samom početku moga pojavljivanja u književnoj javnosti. Zahvaljujem žiriju koji je prepoznao pjesmu Očeve oči i nagradio je.
AVLIJA: Da li je ova zbirka zamišljena kao cjelina ili je riječ o izboru pjesama nastalih u različitim životnim fazama? Da li pjesma za Vas nastaje spontano ili prolazi kroz dug proces preispitivanja i dorade?
ADNAN PEPIĆ: Pjesme su odabir koji je nastao uz puno rada, ali i uz pomoć drugih. Ovom prilikom želim se zahvaliti Božidaru Proročiću, Enveru Muratoviću, osobito Enesu Haliloviću. Njihovi savjeti i upute su mi bile od izuzetne koristi. Zahvaljujem se i recezentima Dinu Burdžoviću i Mark Pashku Lucgjonaju. U druženju s njima uvijek sam dobijao nešto novo što mi je pomoglo da bolje razumijem kako prilaziti poeziji, kako ono što je unutra pustiti da se vani, na papiru, zgomila. Gdje koju riječ ostaviti, koje osjećaje zadržati, šta izbjegavati. Igra riječi nije poezija, već ono što ona donosi kao slijed dobro postavljenih riječi. Sve se to može naučiti od iskusnijih i boljih od sebe. Imao sam sreće da sam takve pjesnike susreo.
Što se tiče samoga pisanja pjesama to kod mene krene spontano, nagomilano se prelije na papir, ali kasnije se prolazi kroz jedan dug proces dorađivanja. Kod neiskusnoga pjesnika, kao što sam ja, riječi odjednom hrupe, pa se valja s njima hrvati. Svaka bi htjela u pjesmu, a svakoj nije odmah mjesto u pjesmi, makar ne u toj koja se piše. Riječi se teško ubjeđuju da treba da sačekaju neku drugu pjesmu, one krenu i eto ih, međusobno se gurajući koja će zauzeti svoje mjesto u pjesmi. Onda se s njima hrvem do iznemoglosti, moje ili njihove. Potom nad svakom riječju, nad svakim slovom bdijem, posmatram, iznova čitam, zamjenjujem im mjesto ili ih zamijenim s nekom drugom, koja mi se učini boljom, prikladnijom, s više značenje za te poređane misli. Prve verzije su sirove i one su samo put kojim treba krenuti. Do dobrih pjesama se dolazi dužim putevima, najčešće teško prohodnim. Stiže se u zbližavanju s tim, u hrpi naguranim riječima. Sa različitih strana im se prilazi. Nešto im se doda, nešto oduzme, a nešto ostavi da bude kako jeste. Ne strahujem da tada, u tim traganjima, koristim savjete i upute drugih, jer oni vide ono što toj takvoj pjesmi ne treba, šta joj treba, šta joj je višak, a šta joj se može dodati. Sve to bude novo za pjesmu, novo za mene, novo za onoga koji će je čitati.
Sa pjesmama rijetko kada budem odmah zadovoljan, ali su one plod tog mog hrvenja s riječima, bdijenja nad njima, sa strepnjom za njih. Na kraju postanu moje takve kakve su. A i sam sam takav kakav sam. Ni dovoljno velik da budem odmah primjećen, niti suviše mali da budem neprimjetan. Barem tako mislim, a misliti je dobro i treba uvijek misliti dobro.
AVLIJA: Školovali ste se u Rožajama, Sarajevu, Turskoj… Koje pjesnike ste voljeli da čitate? Postoje li pjesnici ili književne tradicije koje su posebno uticale na vaš poetski senzibilitet?
ADNAN PEPIĆ: Tokom srednjoškolskoga obrazovanja dobijemo veliki broj romana kao školsku literaturu. To su uglavnom dobri romani od dobrih pisaca, ali mi još uvijek nismo dovoljno dorasli, niti smo dovoljno zreli, da bi smo ih mogli razumjeti. Zato im se treba ponovo vraćati, radi boljega i potpunijega razumijevanja.
Tokom studiranja u Sarajevu volio sam čitati i čitao sam mnogo. U tim čitanjima upoznao sam se sa mnogo novih pisaca, do tada meni nepoznatih. Jedan od njih je Herman Hesse. Bilo je i drugih, mnogo drugih, ali izdvajam njegovo ime, jer je on kroz svoje romane probudio u meni nova čula prema svijetu koji sam posmatrao, u koji sam ulazio ili zalazio kroz njegove sokake, mahale. Kasnije u Turskoj sam se susreo sa turskim književnicima kroz čitanja na turskome jeziku. Turska književnost je bogata i raznolika. Možda je nama manje poznato, ali tursko društvo je ideološki veoma složeno, pa i razjedinjeno. U takvim okolnostima dolazi do razvoja različitih pravaca i stilova, različitih književnih formi. Neki traže nešto novo, a neki u starome pronalaze nadahnuće. Zato nas ne treba čuditi to što je jedan turski književnik, Orhan Pamuk, dobitnik Nobelove nagrada za književnosti 2006. godine. Iz raznolikosti i različitosti uvijek se rađa bogatstvo.
Svako čitanje nove knjige i upoznavanje s novim piscem je i novi uticaj na moje poetsko stvaralaštvo. Danas sve više čitam mlade pjesnike, naročito iz Sandžaka. U suštini poezija mladih je put kojim se kreće poezija, putokaz kuda se treba kretati, kamo se uputiti. Kroz tu poeziju se najbolje vidi šta je to što je zanima, okupira, čemu se stremi. Baš zato čitanje mladih pjesnika je korisnost koju treba slijediti. Ono što se u posljednje vrijeme na književnome planu radi u Novome Pazaru je za svaku pohvalu. Tu treba izdvojiti pisanje i rad Enesa Halilovića. On se pored svoga književnog stvaralaštva nesebično daje i novim generacijama pjesnika. Kroz njegovu školu kreativnoga pisanja izlazi sve više dobrih mladih pjesnika i pjesnikinja. Bisera Džanković, Izudin Ašćerić, Mirza Halilović, Jasmina Luboder Leković su samo neka od imena koja ostavljaju upečatljive tragove na pjesničkome ćilimu.
AVLIJA: Vaš životni put obilježen je i ratnim vremenom koje je prekinulo studije u Sarajevu… Kosovo, Ukrajina, Gaza, sada Iran… Koliko iskustvo rata – neposredno ili posredno – oblikuje Vaš pogled na svijet i ulazi u Vašu poeziju?
ADNAN PEPIĆ: Nažalost, moj život, kao i životi svih nas, prolazio je, i još uvijek prolazi, u vremenu ratova. Rat koji smo, kao pojedinci i narod, najdublje osjetili je onaj u Bosni. Prvi rat s kojim smo se, kao generacija mladih, susreli. Prostorno nam je bio i najbliži. Najbliži i zbog rodbinske povezanosti. Mnogi od nas smo imali, a i sada imamo, nekoga svoga u Bosni. Taj rat je doveo i mnogo prognanih u naš grad i kao ptice ugnijezdio u naše kuće. Tada je skoro svaka kuća u Rožajama imala po neku porodicu iz Bosne. U nečijim kućama je bilo i po nekoliko desetina osoba. Zbijeni u tim našim sobama pronašli su širinu dobrote rožajskoga čovjeka. Tim unesrećenim i prognanim ljudima otvorena su sva vrata naših kuća i oni su postali članovi naših porodica.
I rat na Kosovu je u Rožaje doveo prognane. Kao i s ratom u Bosni i s ovim ratom su se otvorila sva vrata naših kuća. U tim teškim i zlim vremenima pokaže se dobro lice dobroga čovjeka, a u Rožajama je tada bilo puno dobroga u ljudima. Kako tada tako i sada.
Rat nije samo ubijanje, paljenje, rušenje, to je uništavanje, prije svega, zajedništva među ljudima. Tada se dobar čovjek okrene protiv dobroga čovjeka. Dobar ubija dobroga. U takvom vremenu jedino zlo se okoristi i obogati. Ratovi kojima danas svjedočimo kao da još snažnije, okrutnije, svirepije i bezosjećajnije uništavaju dobro u čovjeku. Kršeći međunarodno pravo, odnosno pravdu, uništavaju čovjeka i ni makac se ne ustručavaju da ga ubiju. Upućenost jednih na druge, međusobna povezanost, zajedništvo, pomaganje slabijega od sebe su neraskidive veze kojima je čovjek od prirode nahranjen. To je njegova osobenost, njegov pečat. Bez toga nema boljitka. Međutim, kroz ratove, osobito kroz ove današnje ratove, koji se sve više vode iz nekakvih soba s puno ekrana, do izražaja dolazi svirepa moć jačega. S tom moći sve više se ukorijenjuje nepravda, sve više se gazi i obesmišljava pravda. Moć jednih sve više jača, dok nemoć drugih sve više je nemoćnija. Živjeti u takvome svijetu nepravde je mučno, pa opet, ne smije se ostati nijem na svu tu količinu nepravde. Mora se podići glas, bilo koji glas, ispoljiti neslaganje s nepravdom. Šutjeti, znači biti saučesnik nepravdi. Stoga sam u svojoj prvoj zbirci objavio i nekoliko pjesama posvećenih Gazi. To je, nažalost, jedino što sam mogao i umio učiniti. U ubijanjima u ovakvim ratovima kakvi se danas vode najviše stradaju nedužni. Ubitstvo nedužnoga je ubijanje cijeloga svijeta. Sve mi se čini da smo mi danas svi ubijeni.
AVLIJA: Kao historičar istraživali ste osmanski period Crne Gore. Da li rad sa starim dokumentima i sudbinama ljudi iz prošlosti utiče na Vaš pjesnički pogled na vrijeme? Da li su putovanja i iskustva ostavila trag u Vašem pjesništvu?
ADNAN PEPIĆ: Između historije i književnosti uvijek je postojala veza, neraskidiva i doticajna. Uvijek će je i biti. Historija je nauka koja se zasniva na dokumentima, na činjenicama, na stvarnim dešavanjima, književnost oblikuje zamišljenu stvarnost, što joj je i zadatak. Međutim, nekada to bude umišljena stvarnost. Pokušaj stvaranja neke nove istine. Zbog toga, kada se čitaju opisi događaja iz prošlosti književnosti treba prilaziti oprezno, isključivo posmatrati samo njenu umjetničku dimenziju. Isključiti sva njena usmjeravanja ka nekoj istini.
Sve nam je na dohvat ruke, samo prošlost nam izmiče. U posljednje vrijeme naši književnici su počeli pisati o prošlosti, o onoj koja je zaboravljena ili koja nam je pogrešno tumačena, s nekim razlogom (bolje je reći s razlogom, nego namjerno). Književnik može dosta toga reći, ali mora biti obazriv, jer književna istina nikada nije što i historijska. Zato je bolje da o prošlosti pišu historičari, a književnici da opisuju čovjeka u nekim historijskim dešavanjima. Zbog toga ja u svom književnom pisanju težim opisu stanja, svojega ili nekoga drugog. Nekada je to samo opis nečega. Nikada opisivanje događaja. Zato se i u mojoj poeziji može pronaći ta povezanost sa historijom, sa nečim što se dešavalo. I ovaj trenutak od malo prije je sada prošlost. S tim da ja u svojoj poeziji ne težim opisivanju dešavanja, kao moje viđenje historijske istine, samo ih pratim kroz riječi koje se provlače između redova. Namjera mi je opisati sebe u dešavanjima oko mene. Nekada je to i kroz šutnju. A to je glas moje nemoći, ali koji se kroz pisanu riječ glasno izgovara.
AVLIJA: Sandžak je prostor susreta kultura, religija i historije. Da li se taj slojeviti identitet može prepoznati i u Vašoj poeziji?
ADNAN PEPIĆ: Koliko mi poznajemo Sandžak? Koliko njegovu historiju i umjetnost, a koliko njegovu višeslojnu kulturu? Koliko smo upoznati sa strahovima i nadanjima čovjeka u Sandžaku? Koliko Sandžak živi u nama, a koliko mi u njemu? Sva ta, ali i mnoga druga, pitanja su s kojima treba susresti sebe, ili do kojih se treba dovesti. Sandžak nije samo jedna riječ, to je kultura sačinjena od mnoštva različitosti kojima je okićen. To je, ujedno, prostor u koji se sažimaju i kroz koji prolaze svi uticaji drugih i uticaja na druge. Ukoliko uspijemo sačuvati zajedništvo, kojima obiluje naša različitost, dodatno ćemo obogatiti sadašnjost, a budućnosti ćemo dodati još jedno dijamantsko zrno.
Iako se u mojoj poeziji ne može odmah uočiti identitet Sandžaka, njegova prisutnost, on živi kroz misao koju sam udahnuo sa njegovih brda, natočio s njegovih rijeka, prozborio kroz njegove sokake, posudio iz njegove usmene tradicije. Mnogi od nas koji ne žive u Sandžaku, ja danas živim u Tuzima, kroz pjesništvo pronalazimo korijene Sandžaka. Faiz Softić, Refik Ličina, Ibrahim Hadžić su samo neki od najprepoznatljivijih pjesnika koji žive izvan Sandžaka, ali u čijoj poeziji živi Sandžak, Bihor ili Rožaje. Stoga u tim pjesmama ne treba tražiti Sandžak, on će se sam pokazati.
AVLIJA: Kada biste bili urednik edicije „Bošnjačka biblioteka“, kojih biste deset bošnjačkih autora/knjiga smatrali neizostavnim i kojim redoslijedom?
ADNAN PEPIĆ: Mnogo je dobrih pisaca i pjesnika kod Bošnjaka. Stoga je svaki odabir samo jednoga malog broja težak i nezahvalan posao. Treba se prisjetiti pročitanih knjiga, prizvati sjećanje, a svako sjećanje je vraćanje u prošlost, u prošlost ne samo knjiga, već i u sopstvenu, koja je postala dio nas, iako, u suštini, ona nije bila naša prošlost, kao pojedinaca, iako nas nije bilo u svim tim knjigama, mi smo, ipak, postali glavni likovi. Iako bošnjačku književnost upoznajemo kroz novije vrijeme ne treba zaboraviti sve one dobre pisce, mnoge dobre pjesnike koji su pisali u vrijeme osmanske vladavine na stranim jezicima ili su pisali tuđim pismom na svome jeziku. Svaki od njih je ostavio neizbrisiv trag i sve to valja imati u svojoj biblioteci. Ipak, nama su prepoznatljiva ona imena čija djela možemo čitati na jeziku koji razumijemo i na pismu koje smo naučili. Tako se javljaju klasici bošnjačke književnosti: Edhem Mulabdić, Musa Ćazim Ćatić, Meša Selimović, Ćamil Sijarić, Skender Kulenović, Mak Dizdar, Husein Bašić, Nedžad Ibrišimović, Abdulah Sidran, Ismet Rebronja, Safet Sijarić, ali i još mnogo drugih i dobrih imena se može pridodati ovim imenima.
A u mnoštvo dobrih naslova odvojiti samo po jednu knjigu je još teži posao. Samo jednu odabrati znači sve druge odbaciti. I danas da možemo pitati pisce koju bi odabrali svoju knjigu ne bi umjeli odreći se niti jedne. Naslovi knjiga poput Zeleno busenje, Derviš i Smrt, Tvrđava, Ram bulja i druge pripovjetke, Bihorci, Soneti, Kameni spavač, Crnoturci, Krivice, Ugursuz, Braća i veziri, Planeta Sarajevo, Morija, Zašto tone Venecija, Jesen praznih oraha, Rod i dom su samo neki koje treba spomenuti, ali taj spisak ne treba i ne smije biti konačan.
AVLIJA: Koju biste pjesmu iz svjetske (bošnjačke) književnosti voljeli da ste Vi napisali?
ADNAN PEPIĆ: Volio bih da sam napisao svaku koja mi se dopadne, a takvih nije malo. Mnogo je takvih pjesama. Mnoge bih htio da sam napisao, ali nisam i neću. Možda napišem neku koju će neko drugi poželjeti da ju je napisao. Stoga je teško odvojiti samo jednu u mnoštvu dobrih. Međutim, ima jedna pjesma od Enesa Halilovića koju sam nedavno čitao i koja je ostavila dubok trag u meni. Njena poruka je snažna, toliko snažan da me je pomjerila sa svakoga mjesta. Do srži me je uzdrmala jednostavnost njene poruke. To je pjesma nad kojom sam se zamislio i zabrinuo, jer sam se zapitao šta sam to uradio za svoje roditelje, za roditelje koji su mnogo toga uradili za mene. Na kraju krajeva, tu je uvijek negdje i džennet, ispod stopala.
Rado bih tu pjesmu podijelio i sa vašim čitateljima, možda se i oni budu zapitali ili budu znali reći da su oni od tih koji danju i noću bdiju uz krevet bolesnoga roditelja.
Kad čitam o osvojenoj slavi
Vitmene, kad čitam o slavi junaka i pobedama
moćnih generala, ne zavidim ni generalima
ni predsedniku ni bogatašu,
ali kad čujem da odrastao sin ili kćer
danju i noću bdi uz krevet bolesnog roditelja,
pa ga kašičicom hrani, a slamčicom poji
i tihom ga rečju razgovara, previja rane na leđima
i masira noge, čvrsto verujući da je raj
tu, pod hladnim stopalima, onda se zamislim –
i žurno odšetam, ispunjen gorkom zavišću.
AVLIJA: Kada biste morali ponijeti samo jednu knjigu na pusto ostrvo, koja bi to knjiga bila i zašto baš ona?
ADNAN PEPIĆ: Nikada nije dobro ponijeti samo jednu knjigu, ali ako se mora onda bi to bila Derviš i smrt od Meše Selimovića. Meša je, po mom čitalačkom mišljenju, najbolji jugoslovenski pisac. Derviš i smrt su razgovori sa sobom u dubokoj samoći, sa svojim nedoumicama, strahovima, željama, ali i nemogućnostima da se promijeni svijet oko sebe. Zato samo ostane želja da se ne promijeni svijet u sebi, onaj dobri i zaštićeni svijet. Kroz knjigu Meša Selimović nam ukazuje i da su najveća prostranstva u nama, nepregledna su i nepoznata, a stalno ih gledamo, posmatramo, istražujemo.
AVLIJA: Knjiga kojoj se uvijek vraćate? Najljepša riječ u Vašem jeziku? Šta je važnije za pjesnika: samoća ili razgovor?
ADNAN PEPIĆ: Mišljenja sam da se pročitanim knjigama ne treba stalno vraćati, da treba tražiti nove. Malo je vremena, a toliko je puno knjiga koje čekaju da ih nečiji prsti otvore. Skoro da nema dana da neka nova knjiga ne ugleda svjetlost dana. Svjedoci smo koliko se danas knjiga objavljuje. To je dobra strana ovakvoga svijeta. Neka se riječi šire, neka pronalaze svoj put, pa makar to bilo kao svjetlost lambe, koja ne osvjetljava cijelu sobu, o čijem zidu je okačena, ali uvijek bude dovoljno da se ne bude u mrklome mraku. I sada nas negdje na nekoj polici čeka nas miris slova nove knjige. Uvijek su to novi raspored riječi, nove teme, novi opisi. Nešto što vrijedi pogledati, čitati, okretati je, vrtjeti u rukama.
Ponekada u nedostatku novih knjiga, odnosno u vremenu kada teško dolazimo do novih knjiga, treba se vratiti pročitanim. Koju god da tada odaberemo to je novo čitanje, novo razumijevanje. Zato bih najradije opet čitao tek pročitanu knjigu, da joj se drukčije približim, drukčije je otvorim, drukčije okrenem listove. Da uradim sve drukčije nego što sam prvi put. Da osjetim da je opet prvi put čitam.
Knjiga je najbolji čovjekov prijatelj i stalno treba biti uz prijatelja. Razgovarati s njim, savjetovati se, družiti se. Kroz ta druženja dobija se dragocjenost koja se posije u nama i bude uz nas, ne napuštajući nas. Pored razgovora sa knjigom, koji treba da je čest, treba razgovarati i s čovjekom. Čovjek je živa riječ. Otvori se on nama, a mi njemu. Rasprostru se riječi po sofri. Uzima se sa sofre, nestajući, i koliko god da se uzima, s nje ništa ne nestaje, kao Ibrahimova sofra, samo dolaze nove riječi. Bez razgovora s čovjekom ne može se upoznati ni svoje Jastvo, ni svoja drukčina, ni svoje vrline ili mane. Samoća dolazi nakon razgovora kao nadahnuće rođeno iz tih razgovora.
AVLIJA: Da li već radite na novim pjesmama ili možda na nekoj novoj knjizi?
ADNAN PEPIĆ: Mogu slobodno reći da nove pjesme ne prestaju dolaziti. Stalno su prisutne. Nekada ih samo zadržim u sebi. Nekada im otvorim vrata i posijem ih na papir. Potom se družim s njima. Lakše mi bude da ih gledam, da s njima razgovaram, da ih propitujem, ponekad ukorim. Tražeći bolju riječ i ljepši stih posvađamo se, pa pomirimo. Onda joj tražim greške. Onda joj popravljam pronađene greške. Iznova i iznova. Na kraju ne znam da li sam joj popravio te greške ili ih dodatno dodao. Samo iskusni lovci na riječi mogu znati koja je riječ bolja, koja ljepša, a kojoj nije mjesto tu gdje se prvo ugnijezdila. Pjesma je riječ koju hvatamo u bijegu.
Ako bude zdravlja trebalo bi da uskoro počnem s pripremom nove knjige, jer materijala ima. Treba ga samo izbrusiti, izdeljati, izglačati. Zato se nadam da će nova knjiga, nova zbirka pjesama, biti bolja od ove sadašnje. Nadam se da će svaka nova biti bolja od prethodne. Nadam se.
AVLIJA: Jeste li imali avliju u Zloglavlju, Rožajama, imate li sada avliju u Tuzima i šta za Vas znači ova imenica?
ADNAN PEPIĆ: Avlija u Zloglavlju je bio sav prostor koji se mogao okom vidjeti, pregledati, dok taj mali ograđeni prostor oko kuće, odnosno stana, jer u Zloglavlju smo imali samo stan, je bila samo vratnica kroz koju se ulazilo u svijet otvorenoga i širokoga prostranstva. S druge strane, avlija u Rožajama je bila prostor za igru i okupljanje djece, gdje se svaka avlija ulivala u drugu, pa su se one drvene i oronule ograde koristile za preskakanje i provlačenje, a djeci je uvijek zanimljivo nešto preskočiti ili se kroz nešto provući. Avliju koju imam u Tuzima je prostor koji mi služi za odmor i razmišljanje, ali u koji sa zadovoljstvom primam drage osobe s kojima volim razgovarati i skupa promišljati. Razgovor je nešto bez čega ne mogu opstati, takav dojam imam, i zato su mi jako potrebni. Često sam gladan razgovora. U razgovorima se može dosta toga dobiti, okoristiti se za sva vremena.
Zato avliju označavam mjestom topline, najskrovitijih dubina, najiskrenije bliskosti. To je mjesto gdje čovjek pronalazi sebe. Mjesto zajedništva. Meni je nezamisliva kuća bez avlije, kao da su toj kući otkinuli srce, odrezali ruke, isčupali oči. Kao da su je ostavili bez igdje ičega. Stoga smatram da svaka kuća treba imati svoju avliju, jer kuća koja ima avliju uvijek je otvorena. To je zaseban svijet. Svijet u kome se otvaramo i u kojemu čuvamo sebe i svoju porodicu.
Razgovarao: H. L.
Intervjuu će biti objavljen u 25. broju časopisa Avlija i izboru intervjua ”Razgovori sa piscima 1-25”
